Skidao je slike Ante Pavelića, a krah braka nikada nije prebolio

I bez novinskih izrezaka iz arhiva i dokumentarnih snimaka očito je da je baš Mišo Kovač (78) u sedamdesetima i osamdesetima na jugoslavenskim prostorima bio i metafora uspješnosti i ogledni primjer stardoma na domaći način. Uostalom, za suprugu je imao plavokosu miss - započevši očito taj trend mnogo prije nogometaša, vozio je prestižnu Citroenovu „žabu“, pušio crveno-zlatni Dunhill koji je tih godina bio blještavi simbol boljega života, bio „na ti“ s moćnim političarima te u rado viđen u svečanim ložama i u društvu nogometaša. I navijača također.

O tome je i sam govorio u jednom intervjuu: „Kad je „Valencija“ nedavno eliminirala „Hajduka“ (podsjetimo: „bijeli“ su u Valenciji u Kupu UEFA 1981. izgubili s 5:1, a na prepunom Poljudu pobijedili s 4:1; nedovoljno za prolazak dalje – op.Z.G.), pred svlačionicom se skupila ogorčena masa navijača  koja je željela kazniti nedužne igrače „Valencije“ kamenovanjem. Tada sam se ja pojavio. Masa se iznenada smirila, ljudi su mi počeli prilaziti, najprije desetorica, pa dvadesetorica, trideset njih... Na „Valenciju“ i „Hajduka“ nitko više nije mislio: našao sam se na ramenima navijača koji su me nosili kroz Split!“. 

Mišo je mogao ono što se drugima nikada ne bi dopustilo. Recimo, bez  problema uživati u shizofrenoj ulozi fanatičnog navijača „Hajduka“, ali i omiljenog pjevača te „intimusa“ Dragana Džajića i barem pola prve postave „Crvene zvezde“ koji su mu redovno hodočastili na beogradske koncerte.  

Zar je onda čudno da je - prateći i u tome poteze svojih omiljenih pjevača Elvisa Presleya i Willieja Nelsona - preskočio uspješno žanrovski plot te se (čak) okušao glumeći u „Poslijepodnevu jednoga fazana“ rame uz rame s mladim glumcem „u usponu“ Radom Šerbedžijom. 

Na Splitskom festivalu bio je mega zvijezda a on i Splićani voljeli su se javno. Ipak, povremeno su znale sijevnuti iskre. Šuškalo se da se zbog slabog prijema kod publike na Prokurativama koja nije nagradila Mihaljinčev pjesmu „Odvest ću te na vjenčanje“ – te tako neslužbeno poslala poruku o vezi s Anitom - Mišo opako naljutio a svoje nezadovoljstvo Jugotonom i svojim statusom  razriješio selidbom u netom pokrenutu diskografsku kuću Suzy. Hitovi su se naravno nastavili nizati i na novoj etiketi.

„Još i danas teku suze jedne žene“, „Drugi joj raspliće kosu a ja je volim“, „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“, „Zalij to cvijeće suzama sreće“ ... bile su nove mega-uspješnice. Na novoj etiketi izlaze i albumi „Portret“ (na njemu su 1973. bili objavljeni hitovi „Bijela lađa“ - plod suradnje s Runjićem te Mihaljinčeva „Odvest ću te na vjenčanje“), „Mi smo se voljeli“ (1974.), „Oj ti dušo duše moje“ (album dalmatinskih tradicionala iz 1974. u obradama Dušana Šarca), te dvije kompilacije. Jugotonu se pak Mišo vratio 1977. snimivši album „Ovo je naša noć“. 

Za razliku od mnogih koji su kao „one (s)hit wonderi“ bljesnuli kakvim komercijalno uspjelim glazbenim smećem - Mišo je bio posve svjestan i sebe i svojega uspjeha pa se, desetljećima prije nego li je pojam „public relations“ ušao u uporabu i dnevnu praksu, uspješno  poigravao s medijima, gradeći i podgrijavajući mit o vlastitom „megastardomu“. Konačno, drskošću kojoj je nazivnik bio i ostao poklič „ja sam najveći“, i danas se hvasta golemim nakladama prodanih ploča te u intervjuima ističe apsolutnu nadmoć nad negdašnjim i današnjim „konkurentima“. No, procjene mu nisu bile uvijek točne.

UVIJEK ISTI Borio se s demonima osobne tragedije, no Mišo je ostao svoj

U intervjuu koji sam s njim radio u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, a naslov mu je bio „Samo nas Mišo sastavit može“ - baš kao i intervjuu datom "Poletu", raspričao se o epizodi skidanja Pavelićeve slike sa zida u nekoj dvorani u Calgaryju. Na događaj, kojeg je medijima ispričao sam Mišo vrijedi ponovo skrenuti pažnju budući da je s jedne strane bila to tako tipična reakcija „prčevitog“ Kovača kao mega-zvijezde koja je svoj stardom živjela ne samo na sceni već i u svakodnevnom životu ali i  racionalan - zapravo jedini mogući - potez građanina Jugoslavije - pače njene blještave zvijezde - svjesne kako bi se „kompromis“ pročitao u domovini. 
Evo što je Mišo tada kazao u „Poletu“ (od 11. siječnja 1985.):

- Kad smo došli u Calgary, oni (glazbenici iz pratećeg banda – op.Z.G.) su me pozvali i rekli: „Mišo, dvorana nije u redu“. „Šta je?“. „Dođi, pa ćeš vidjeti“. Otišao sam i ispostavilo se da na zidu vise slike Pavelića i Stepinca. I što sad? Pozvao sam momke koji su se tu nalazili i pitao ih što je moj honorar večeras ovdje: 500 dolara, 1000 dolara, milijun, pet milijuna ili moj život, što je... Oni šute. Tada sam im rekao da skinu te slike. I onda mi jedan od njih prišao i pita me: „šta se vi bojite Pavelića mrtvog?“. Rekoh, slušaj, mi se ne bojimo Pavelića, ako ti se Pavelić sviđa stavi si ga na čelo, ali mene ne možeš kupiti. Tko si ti da mene kupuješ? Ja tu igram poker i znam, može izvući pištolj, nema tu policije, nema nikoga, to je tako... - rekao je.

Mediji su obilato pisali o „slučaju“ skidanja Pavelićeve slike što je, naravno, još više učvrstilo legendu o zvijezdi posebnog kova koja, eto, i u godinama sve očitijeg pucanja negdašnjih dogmi, ima petlju suprotstaviti se zlokobnim emigrantskim snagama. 
Kazati pak da je zbog toga Mišina popularnost u drugoj polovini osamdesetih bila u zenitu mogle bi samo budale! Naime, popis Mišinih mega hitova od 1984. pa do isteka dekade nevjerojatan je. Evo samo nekih: amblematski „Dalmatinac“, antologijski greatest hits album „Ostala si uvijek ista“ (sa uspješnicama „Jedan dan života“, „Čemu da živim“, „Ostala si uvijek ista“...), megahitovi „Ja nemam više razloga da živim“, „Ti si pjesma moje duše“, „Odavno više ne plačem zbog tebe“, „Zali to cvijeće suzama sreće“, „Svi pjevaju, ja ne čujem“, „Poljubi zemlju“, „Malo mi je jedan život s tobom“, „Sutra mi sude“, „Samo nas nebo rastavit može“...  

Pa ako mu je golem publicitet oko „slučaja Pavelić“ i  donio štogod simpatija jugoslavenske publike (ali, istovremeno i zamrzavanje veza sa dijelom dijaspore) zbog njih nije punio dvorane od Skopja do ljubljanskog „Tivolija“. Ili pak beogradskog „Sava centra“ gdje je na isteku osamdesetih doživio apsolutni trijumf s desetak biseva, poklonstvom  cijele momčadi „Crvene zvezde“, Oliverom Mandićem koji mu je klečeći pred njim ljubio ruku... I diplomatskim korom u prvom redu. 

I Mišo je bio svjestan da druga polovina osamdesetih pripada samo njemu! U intervjuu Petru Lukoviću kazao je „Nikad (takvog) loma (euforije -op.Z.G.) u mojoj karijeri nije bilo do 1986. – 1987. kad se nešto u publici zaljuljalo, kad je na mojim koncertima bila tipična rockerska atmosfera, uz svu popratnu euforiju, skakanje na binu, vrištanje, upaljene šibice, masovno zborno pjevanje... Došla je nova generacija, bez predrasuda. Ona zna što je iskreno, pošteno. Jer, kod mene je sve prirodno, bez prevare“. 

A onda su došle devedesete. Epizoda s Pavelićem i Stepincem - što mu emigrantski krugovi i moćni emigranti-povratnici nisu zaboravili - ali i prčeviti predizborni intervjui u kojima su bile i opaske na račun zlopamtila Tuđmana i HDZ-a, na pragu „novog doba“  gotovo da su ga gurnule u zapečak. Svojevrsnu je rehabilitaciju dobio pjevajući s Band Aidom u „Mojoj domovini“ a onda je došla tragedija. Smrt sina jedinca Edija 1992. – Mišo i danas vjeruje ubijenog u nerazjašnjenim okolnostima -  a potom i krah braka s Anitom, nikada nije prebolio.

Pokušaj samoubojstva 14. siječnja 1999. bio je veliko finale agonije Mišinih devedesetih no uvijek sam bio sklon tezi da bi i bez užasa koji ga je snašao njegova karijera postupno kopnila. Bez obzira na probleme sa Vrhovnikom i novom vlašću - koji su mu, držeći ga „jugoslavenčinom“, zamjerili i izjave poput one da će pobjedi li na izborima HDZ, napustiti zemlju - pa i osobnu dramu nakon pogibije sina, Mišu je ipak bilo nemoguće zamisliti kao aktera tadašnje ratne hrvatske estradne zbilje s nastupima na play-back u opskurnim kafićima, hercegovačkim diskotekama ili u vatrogasnim domovima u slovenskoj provinciji. Jer, Mišo je bio zvijezda mnogo većega formata.  

Pišući jednom prigodom ogled o „fenomenu Miše Kovača“ zapisao sam da je on sličan fenomenu uspjeha i trajnosti mita o Johnnyju Štuliću. Još jednom netipičnom svatu koji je prkosio baš svakoj žanrovskoj „kategorizaciji“ i krutom estradnom pravilu. Uostalom, nije li buntovni Štulić kao metafora novog vala, skončao u vlastitoj samodestrukciji baš kao i  mega-zvijezda Mišo, koji je u devedesetima s jednakim marom obračunavao s vlastitom estradnom „boljom prošlošću“?

I Johnny i Mišo su „izvođači“ kojima se – mada ih nitko ne bi nazvao slavujima - uvijek vjerovalo a obojica su bili i „projekt“ ili „fenomen“ velikog (jugoslavenskog) tržišta odnosno „veliki igrači“.  Preveliki za „malu Hrvatsku“ na početku ratnih devedesetih. Da je kojim slučajem imao skladateljskoga i tekstopisačkog talenta, Mišo bi zacijelo u devedesetima rado napisao što i Brian Wilson: I just wasn't made for these times.

Mišu danas cijene i štuju i Torcida i klinci koji slušaju T.B.F., Vojka V, i Hladno pivo ali i dalje ona stara publika koja drži da je „Proplakat će me zora“ najbolje što su ikad iznjedrile Prokurative. Ima tu istine jer voljeli Mišu ili ne njegova je diskografija u baš svakom ozbiljnom retrospektivnom čitanju dobro držeća. Pače, ključna za svaku raspravu o zlatni sedamdesetima i osamdesetima te ultimativni argument za tvrdnje o superiornosti „bolje prošlosti“ dalmatinske estradne (populističke) pjesmarice nad samozvanim himnama „gena kamenih“ i instantnim klapskim „uspješnicama“. Posve je jasno zašto. 
A legenda? Ona je neuništiva i trajati će još dugo.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

00:46

Video: 24sata/pixsell