Ulicom Nikole Tesle u Šibeniku ne prolaze skupine turista s vodičem na čelu kolone. A tu su rođeni ili odrasli Arsen Dedić, Mišo Kovač, Vice Vukov, Ivo Pattiera...
'ULICA VELIKANA'
Slavna šibenska ulica: Fenomen u kojem tajne ne postoje...
Čitanje članka:
6
min
”Di idemo?”, pita taksist čiji izgled sugerira pristojan broj godina radnog staža, a govor mjesto odrastanja između Ražina i Crnice, jednog prigradskog i jednog gradskog šibenskog kvarta.
- Nikole Tesle jedan - odgovara putnik.
- To je gori kod Gimnazije? - nastavlja taksist.
- Nije, tu je kraj. Početak je na Mimincu - objašnjava mu muškarac sa stražnjeg sjedala.
- Ne bih ja reka... - sumnjičav je onaj na vozačkom.
- Ja bih, tamo živim, pa sam prilično siguran - sentenca je koja taksista ne sprečava da uključi GPS.
Ulicom Nikole Tesle u Šibeniku ne prolaze skupine turista s vodičem na čelu kolone, u njoj se ne snimaju autoportreti sa znamenitošću u pozadini - idealni za mreže i profilne fotografije, niti na njezinu početku, na Mimincu, gdje piše kako su upravo tu rođeni i odrasli Arsen Dedić, Mišo Kovač, Ivo Pattiera, ali i - uz ostale - operna pjevačica i prvakinja HNK Branka Sekulić, glumac Mate Gulin, operna pjevačica Marta Krušlin, tekstopisac i skladatelj Duško Šarac, autor klapskih evergreena i pjesnik Krste Juras, operna pjevačica Nera Gojanović, glumica, dramska pedagoginja i prva Hrvatica u žiriju “Shooting Stars” Berlinalea, Oriana Kunčić, pa Duško Jaramaz, kojega čitatelji novina znaju kao fotografa, a Šibenčani i kao tiražnog i traženog pjevača u 70-im godinama prošlog stoljeća, s fanovima od Dalmacije do tadašnjeg SSSR-a...
Dok se praznila od svojih najpoznatijih stanovnika, Teslina je postajala mit o kojemu se snimaju dokumentarni filmovi i u nepravilnim vremenskim razmacima pišu tekstovi koji bi, kao, trebali objasniti fenomen Varoša u kojem tajne ne postoje zahvaljujući - kako je objasnio rigidni Šibenčanin bez trunke razumijevanja za ljude koje žive na selu ili izvan centra samo jednog, njegova grada, Todor Toško Sekulić - djelovanju VOA-e, odnosno Varoške obavještajne agencije.
ROMANTIČARSKE SLIKE
- Moje djetinjstvo se odvijalo pretežito u bravarsko-limarskoj radioni koja je desetljećima bila u sklopu naše obiteljske kuće na sredini Tesline ulice i koja je bila jedno od redovnih susretišta mnogih naših sugrađana različitih profesionalnih, statusnih i inih profila te je to čitavoj toj priči davalo nekakav mediteransko-felinijevski štih. Osim naše radnje, na klanprst razdaljine, tu je još bila i Mejadina stolarska i Kebina klesarska i Bobina automehaničarska, kao i radni kutak Arsena, Pattiere, pojedinaca iz nekih legendarnih šibenskih klapa, tako da sam, slikovito rečeno, odrastao između surovog zvuka obrtničkog alata i melodičnih tonova ugođenih glasova i instrumenata.
To je, ukratko, soundtrack mojega djetinjstva, uz dodatak one reske zajebancije kakva je ovjekovječena, primjerice, u Smojinim djelima. Naravno da je moj pogled na Varoš neosporno definiran ovim romantičarskim slikama, no isto tako ne smatram da današnji Varoš ima manju sociološku specifičnu težinu.
Postoji još taj jedan štih, ta jedna otvorenost i direktnost koja slobodno kola varoškim ulicama, a pomaže i to što u mnogim kućama još žive iste obitelji koje su tu već generacijama. U tom smislu, okolnosti su se neosporno izmijenile, ali je taj jedan, nazovimo ga varoški, identitet još dostatno jak da se i dalje može govoriti o specifičnom karakteru kvarta.
Ja, naravno, možda i griješim, jer ne mogu biti posve objektivan, s obzirom na to da mi je varoški identitet jedini kolektivni identitet koji mi u životu nešto predstavlja, što je ujedno i jedan od razloga zašto ni nakon petnaestak godina života u Zagrebu, pet u Njemačkoj, neko kraće vrijeme i u Americi, nikad nisam promijenio adresu prebivališta - rekao je u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije, Krešimirom Gulinom, direktor Festivala Alternative i ljevice Šibenik, Branko Sekulić, koji je krenuo iz i danas postojeće bravarsko-limarske radione, pa magistrirao na Teološkom fakultetu "Matija V. Ilirik" u Zagrebu te na Ekumenskom institutu Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu, a zvanje doktora znanosti stekao na Fakultetu protestantske teologije na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu, gdje je potvrđena njegova habilitacija iz sustavne teologije.
Sekulići i Dedići blizak su rod i bili su, dok sudbina nije ispraznila kuću drugih, prvi susjedi. U jednom od rijetkih tekstova u kojima je pogriješio, Igor Mandić je napisao da su u dvorište tih obitelji 1991. godine bačene ručne bombe, a nisu. Jesu, međutim, 1971., u vrijeme mitologiziranog Hrvatskog proljeća. Bombaša tadašnja milicija nikada nije pronašla, ali je pokojni Branko Sekulić, djed citiranog znanstvenika i aktivista istog imena, znao identitet napadača. Nikad nikome nije rekao tko je.
'ŠTA SI UČINIJA OD SEBE?'
U Varošu se, međutim, još prepričava možda i posljednji susret pokojnog Branka i Arsena Dedića iz godina u kojima je veliki pjesnik i glazbenik čekao transplantaciju jetre i izgledao onako kako oboljeli od te muke izgledaju.
- Jeba te šta si učinija od sebe - izgovorio je Branko.
- To ste vi Šibenčani! Šta ne kažeš koliko sam stihova napisao, koliko sam glazbe komponirao za film i kazalište, di san sve nastupao... - dio je poduljeg, gnjevnog monologa Arsena Dedića, samoproglašenog člana društva (neuspješno) liječenih Šibenčana.
- A jeba te, jesi ti mene ikad pita koliko san ja gurla i baina napravija - replicirao je ponosni vlasnik limarske radione.
Gurla je, inače, oluk, kao što je u Šibeniku bain otvor na krovu ili krovni prozor, teke - malo i kao što se u Šibeniku, za razliku od Splita - koji u gradu oko Varoša opisuju kao "ono iza Vidika" - ne kaže ka, nego ki, dok se dobrom marendom smatra jelo od nečega što je imalo mamu i prijatelje i moglo trčati, a ne od onoga što "pliva ki kreten", dakle od "ribet'ne".
- Moj je ćaća bio težak i zidar. Majka mi je bila nepismena. Pobjegla je od gladi iz rodnih Rupa u Šibenik. Ni moji ni roditelji drugih iz Varoša nisu imali nikakvu školsku i glazbenu, a kamoli akademsku naobrazbu, pa ipak smo se svi mi 'dogodili'. Ali trebamo biti pošteni i reći da je cijeli Šibenik u doba naše mladosti bio čudesan - govorio je Arsen Dedić kad bi ga se pitalo o dijelu grada nastalog u 17. stoljeću, poslije epidemije kuge, koja je gotovo opustošila Šibenik.
Malo se od onoga što je u Šibeniku izgrađeno s industrijalizacijom danas pokazuje turistima. Puno toga što je Šibenik činilo, kako je Dedić rekao, čudesnim bilo je direktna posljedica postojanja Revije, Šibenke, TEF-a, TLM-a, Slobodne plovidbe i drugih tvrtki koje su grad činile bogatim, a njegove ljude egzistencijalno mirnima.
ULJE MOŽE, VINO JOŠ I VIŠE
Prosperitet je, kao što marksizam kaže, dolazio iz blagostanja koje je djecu težaka odgajalo kao umjetnike, da bi oni do mita doveli jednu zapravo ružnu ulicu: kosu, betoniziranu favelu čije su kuće složene - a često tako i izgledaju - kao vježba loših studenata arhitekture i građevine.
Neće, dakle, netko neupućen u Ulici Nikole Tesle u Šibeniku danas vidjeti ništa što će ga impresionirati. Hoće se, međutim, začuditi ako naiđe u pravom trenutku, dok se na raskrižju susjedne Težačke i Tesline dime gradele pored kojih, kao pored prometnog zraka, prolaze automobili domaćih ljudi i turista koje je tehnologija zavukla između kuća i dovela do ruba paničnog straha od mogućnosti da nikad ne dođu do centralnoga gradskog trga, do kojega im treba oko dvije minute jako spore vožnje.
Taj se trg, inače, zove Poljana, a varoški urbani rasisti koji preferiraju domaće proizvode svih vrsta svoj odnos prema aktivnom maslinarstvu i vinogradarstvu svode na četiri riječi: "Poljana je moje polje".
Dakle, ulje može, vino još više, ali motika nikako. Pa ne može se, kao što se nikad nije moglo, pisati, komponirati, svirati, pjevati, glumiti i kopati.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
