Rođen u šibenskom Varošu, kvartu koji je iznjedrio i takve velikane kao što su Arsen Dedić i Mišo Kovač, Vinko “Vice” Vukov (1936. - 2008.) već od rane mladosti pokazivao je buntovnički duh
17 godina od odlaska legende
Vice Vukov bio je intelektualac, čovjek nesalomljive kičme...
Čitanje članka:
6
min
Prošlo je sedamnaest godina otkako nas je 24. rujna 2008. napustio Vice Vukov, ali sjećanje na šibenskog slavuja nikada neće izblijediti. Iako je od tada prošlo mnogo vremena, njegov život, koji je bio obilježen vrtoglavim uspjehom, brutalnim političkim progonom i tragičnim krajem, ostaje ne samo kao jedan od najsnažnijih, već i najpotresnijih svjedočanstava hrvatske kulture i politike. Vice Vukov nije bio samo pjevač s anđeoskim glasom - on je bio mnogo više. Bio je intelektualac, simbol otpora, i čovjek nesalomljive kičme koji je dvaput platio cijenu svoje dosljednosti i hrabrosti da ne popusti pred autoritetima.
Rođen u šibenskom Varošu, kvartu koji je iznjedrio i takve velikane kao što su Arsen Dedić i Mišo Kovač, Vinko 'Vice' Vukov (1936. - 2008.) već od rane mladosti pokazivao je buntovnički duh. Njegova je mladost bila obilježena prkosom i nesklonostima prema bilo kakvom obliku autoriteta. Još kao gimnazijalac bio je izbačen iz škole i Saveza omladine jer je Oktobarsku revoluciju u školskom sastavu nazvao 'pobunom'. Taj čin, iako možda na prvi pogled neuvježban, bio je jasan nagovještaj beskompromisnog stava koji će mu kasnije odrediti životnu sudbinu. Vukov nije mogao, niti je želio, prihvatiti norme koje su tada vladajuće ideologije smatrale ispravnim, čak i ako je to značilo biti na rubu društva.
Njegov put ka umjetnosti bio je, u najmanju ruku, neočekivan. Nakon dolaska u Zagreb, umjesto da se opredijeli za studij kemije, Vukov upisuje filozofiju i talijanski jezik, što je već tada ukazivalo na njegovu intelektualnu znatiželju. Glazba je, kako je kasnije govorio, bila njegova 'spasonosna oaza' - mjesto gdje je mogao pronaći utočište od političkih pritisaka. Međutim, sudbina je odredila drugačiji tijek. 1959. godine, nakon što ga je uočila glazbena urednica Danica Markulin, Vukov se pojavljuje na Opatijskom festivalu, gdje svojim nastupom u pjesmi 'Mirno teku rijeke' osvojio je srca publike i žirija. Taj trenutak postaje prekretnica u njegovoj karijeri, a on od tog trenutka postaje zvijezda jugoslavenske glazbene scene.
Šezdesete su bile njegova dekada. Vice Vukov je postao nezaobilazno ime na festivalima u Splitu, Zagrebu i Krapini, gdje su nastupali neki od najpoznatijih jugoslavenskih glazbenika. Njegov bariton s tenorskim timbrom, odnjegovan na mediteranskim glazbenim osnovama, postao je zaštitni znak festivala i bio je prepoznatljiv po tome što je u svakom svom nastupu donosio dušu i emociju. Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji, a njegove pjesme, poput 'Bodulske balade', 'Bokeljske noći' i 'Zvona moga grada', postale su evergreeni, pjesme koje su ostale voljene kroz generacije.
Iako je imao priliku postati kantautor, Vukov je uvijek odbijao taj status. Vjerovao je da je njegov posao kao pjevača da interpretira glazbu, da je osjeti i prenese publici. 'Najljepše je za jednog pjevača kad dobije tekst i kompoziciju nekog autora i onda sam sudjeluje u njenom konačnom plasmanu', objašnjavao je, pokazujući veliko poštovanje prema umjetnosti interpretacije.
Međutim, početak sedamdesetih godina donio je ne samo političke, već i osobne izazove. U vrijeme Hrvatskog proljeća, kada je hrvatska nacionalna svijest počela dobivati na snazi, Vukovljevo otvoreno isticanje hrvatskog identiteta postalo je prijetnja tadašnjoj vlasti. Na Krapinskom festivalu 1967. godine izjavio je da mu je 'bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju', što je u tom kontekstu smatrano gotovo subverzivnim činom.
Tri godine kasnije, kada je u Krapini odbio pred Titom nositi narodnu nošnju čija je trobojnica bila okrenuta naopako kako bi nalikovala jugoslavenskoj, postao je predmetom brutalne medijske hajke. Njegove pjesme su skinute s radijskih programa, nastupi su mu otkazivani, a već snimljeni televizijski nastupi završavali su u bunkeru. Na kraju je postao osoba čije je ime postalo opasno spominjati.
Nakon što je slom Hrvatskog proljeća 1971. zatekao Vukova na turneji u Australiji, suočen s prijetnjom uhićenja, odlučuje otići u Pariz. Godine egzila, međutim, nisu bile godine pasivnosti. Na prestižnom Institutu za visoke međunarodne studije diplomirao je međunarodne odnose, čime je pokazao da je bio više od samo pjevača. Međutim, Vukov nije mogao zaboraviti svoju domovinu i 1976. godine vraća se u Zagreb, no njegova karijera je već bila uništena. Vratio se životu 'običnog čovjeka', studirao filozofiju i zaposlio se kao lektor u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Njegova kći Ivana kasnije će se prisjećati tih godina: 'Do 1991. moj otac je bio samo tata. Lektor knjiga, poliglot... Nisam bila svjesna njegove slave.'
Međutim, godine šutnje nisu mogle trajati vječno. 1989. godine, nakon osamnaest godina tišine, Vukov se vraća glazbenoj sceni. Izdao je album bez imena na omotu, što je bio jasan signal njegovog povratka. Godine 1990. uslijedio je njegov povijesni trijumf: četrnaest uzastopnih rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bio je to emotivni vrhunac njegovog povratka, ali i simbolički kraj jedne epohe. Očekivalo se da će Vukov postati ikona novog političkog poretka, no on je iznova odbio biti samo igrač u tuđim rukama. Početna bliskost s Franjom Tuđmanom ubrzo je poprimila oblik razlaza jer je kritizirao devijacije novog režima. Odbio je biti 'zastava na batinama novih Hrvata', kako je to sažeo pisac Miljenko Jergović. Vukov je, unatoč svom martiriju, ostao vjeran sebi.
Zadnja godina njegovog života bila je obilježena tragedijom. U studenom 2005. godine, u zgradi Hrvatskog sabora, Vukov se spotaknuo na stepenicama i zadobio teške ozljede glave. Naredna operacija nije dala rezultate i on je pao u komu iz koje se nikada nije probudio. Godine 2008. preminuo je, a njegov odlazak ostavio je veliki trag, ali i trajnu oporuku za generacije koje dolaze. Vice Vukov nije bio samo glas, on je bio savjest. Njegove pjesme, koje su bile prožete ljubavlju prema čovjeku i rodnom kraju, nadživjele su sve političke zabrane i ideologije. Danas, njegov život i djelo ostaju vječni podsjetnik na to da je ponekad najviša cijena koju plaćamo za vlastita uvjerenja - upravo ona koja nas vodi u nezaborav. Glas je utihnuo, ali priča o njegovom prkosu, hrabrosti i dostojanstvu nikada neće biti zaboravljena.
Kako je Vice premio u jesen, brzo je stigao i prvi Božić bez voljenog supruga i oca djece Diane Bulat Vukov. Viceva udovica tada je za Gloriju pričala kako se nosi s izmjenama emocija - od sjetnosti zbog prvog Božića bez svog voljenog supruga, legendarnog pjevača Vice Vukova, do ponosa zbog njegovog neizbrisivog traga na hrvatskoj glazbenoj sceni. Dva mjeseca nakon njegove smrti, Diana, tada umirovljena profesorica fizike, osjećala je ponos i tugu, a u tom je ozračju uživala u objavljivanju redizajniranog izdanja Vicevog božićnog albuma Vječni Božić.
'Vječni Božić' nije bio samo glazbeni projekt, već pravi obiteljski dokument. Kći Ivana, koja je kao 11-godišnjakinja snimila pjesme s ocem 1989. godine, također je bila prisutna na albumu. Diana i Ivana, koje su uvijek bile povezane ne samo obiteljskim, već i glazbenim temama, osjećale su ponos što se glas Vice Vukova, kao i Ivane, ponovno čuo u cijeloj Hrvatskoj. 'Te pjesme su postigle platinastu nakladu. Bile su voljene, a ovo je bio način da se njihova tradicija nastavi', isticala je tada Diana.
Sjećanja na početke njihove ljubavi, koja je započela još u prosincu 1958., kada je Diana, tada dvadesetogodišnja studentica iz Splita, upoznala Vicea na zagrebačkom Zrinjevcu, ostala su duboko urezana u njezino srce. 'To su bili najljepši trenuci, kad bismo sjedili na klupi nakon proba zbora i razgovarali, kad smo imali samo jedan vrući čaj i malo novca', prisjećala se Diana. 'Nismo imali tada tu slavu, mogli smo uživati u privatnosti.'
Iako je slavna karijera Vicea Vukova često ometala njihovu privatnost, Diana je uvijek čuvala uspomene iz tih vremena. "Čuvala sam pisma koja mi je slao u početnim godinama veze, kao i pisma koja je slao Ivani kad je bila u srednjoj školi u Americi", govorila je. Tu su i uspomene na njegov radni prostor, gdje je Vice često provodio sate u biblioteci, pišući kolumne i stvarajući.
Pet godina nakon Vice, za njim je otišla i njegova ljubav Diana...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
