Boris Dvornik, splitska legenda, glumac naroda, ostavio je neizbrisiv trag. Njegova ljubav prema sceni, obitelji i prijateljima bila je neizmjerna.
Zbog glume napustio školu, a sa suprugom živio u podrumu: Htio je snimiti seriju, ali srce je stalo
Postoje ljudi koji ostave trag. Ne tintom, ne u kamenu, nego u srcima. Boris Dvornik bio je upravo takav čovjek. Veliki glumac, splitska duša, miljenik naroda, koji je živio za publiku, za smijeh, za suze, za scenu.

Antun Vrdoljak, njegov dugogodišnji prijatelj i redatelj, znao je: 'Bez Borisa, film nema dušu'.
Dolazio mu je doma, spavao kod njega, a jednom, gledajući gomilu knjiga bez ijedne bočice, našalio se: 'Kume moj, ovoliko knjiga, a nijedna bočica'.
Boris nije mogao podnijeti pomisao da ga njegov kum ne treba. A ipak, kad je Vrdoljak snimao 'Glembajeve', nije mu dao ulogu.
- Kad naučiš hrvatski, onda ćeš igrati u Glembajevima - rekao mu je u šali.
Bio je pravi glumac, ali i čovjek od krvi i mesa. Tijekom snimanja 'Prosjaka i sinova', njegov otac je umirao. Boris je šutio, gutao tugu, i previše pio. Dvanaesti dan snimanja više nije znao gdje je ni tko je. I rekao je to naglas. Prvi put bio je grub prema Vrdoljaku – a on ga je morao poslati kući. Nisu pričali pet godina. Ipak, Boris ga je branio pred svima, dižući mu spomenike gdje god je stigao. Jer takav je bio – lojalan do boli, čak i kad ga boli.
Njegov otac, Đani, bio mu je sve. Drvodjelac i klarinetist, običan čovjek s neobičnom strašću prema glazbi. Kad je zbog zuba morao ostaviti klarinet i preći na činelu, srce mu se slomilo.

Boris je to vidio i osjetio. Glazba mu je bila u krvi, ali kazalište – to mu je bilo život. Od djetinjstva, kad je u kazalištu 'Titovi mornari' glumio Olivera Twista i Winnetoua, znao je da je scena njegova sudbina. Ali put do te sudbine bio je trnovit. Škola je patila, otac je očajavao, pa ga poslao u brodogradilište da se 'smiri'. Nije uspjelo. Srce ga je vuklo u Novi Sad, u Glumačku školu, a zatim i na zagrebačku Akademiju.
Snimio je 'Deveti krug', film koji je obišao filmski svijet pa je vijest zatekla i njegove roditelje koji su prvi put sjeli u počasne redove kina, s imenom svoga sina na pozivnici. Starom Đaniju tada je izletjelo: 'Ali da vi znate kakav je on talent za glazbu...'.
Krenuo je nizati filmske uloge, a uspjeha mu nije nedostajao ni na ljubavnom planu. Jedna djevojka iz susjedstva, Diana, postala je Borisu sve. Iako joj je majka rekla da se čuva 'kuge, kolere i glumaca', nije joj uspjelo.

Boris ju je serenadama uvjerio da je ljubav jača od upozorenja. Vjenčali su se, dobili dva sina, Deana i Dinu, i sedam godina živjeli u podrumu Borisove majke. Bili su siromašni, ali puni smijeha i pjesme.
I kad je Đani umro, Boris je bio usred snimanja 'Crne djevojke'. Na sebi je imao harmoniku. Snimao je scenu glazbenika. Brzojav o očevoj smrti stigao mu je u ruke dok je na grudima nosio glazbu koju nikad nije mogao do kraja odsvirati. Te slike, taj trenutak, zauvijek su mu ostali urezani.
A scena? Ona mu je bila dom. Serije 'Naše malo misto' i 'Velo misto' učinile su ga besmrtnim. Njegov Roko Prč i Meštar ne žive samo na ekranu, nego u svakom kutku Dalmacije, u svakom starom radiju, u svakoj duši koja se sjeća zlatnih dana televizije. Kad bi mu ponudili ljubavnu scenu, odbijao bi uz jednu rečenicu: 'Nisam glumac tog faha'. Bio je glumac naroda, ne strasti. Glumac pogleda, geste, duše.

S Oliverom je otpjevao 'Nadalinu', s Dinom 'Mille non piu mille'. Posljednjih godina života radio je na autobiografskoj seriji 'Balade o glumcu'.
Pisao je scenarij pet godina. Snimio je pilot. Nije stigao dalje. Jer 24. ožujka 2008., srce koje je davalo previše, prestalo je kucati.

Boris Dvornik nije bio samo glumac. Bio je simbol. Bio je Split. Bio je otac, muž, prijatelj, umjetnik i, kako su ga mladi glumci zvali, 'naš pape'. Danas ga više nema na sceni, ali njegova je pojava zauvijek ostala na njoj. U filmovima, pjesmama, uspomenama.
I u jednom tišem pljesku, negdje iz trećeg reda, gdje sjede oni koji znaju da takvi ljudi, ne odlaze nikad.