'Život me naučio da se nikada ne vežem za mjesta i za stvari'

Godinama je glas maloga čovjeka, potpora u borbi za prava koja im pripadaju. A zbog nepravde dignut će na noge cijelu Hrvatsku. Emisiju Nove TV “Provjereno” Ivana Paradžiković (37) uređuje i vodi devetu godinu.

Smatrate li da otkrivate i rješavate probleme ponekad bolje od hrvatskih političara?

Interes bi nam svima trebao biti zajednički - javno dobro. Mi sami ne trebamo i ne možemo rješavati probleme, ali zajedno možemo mnogo. Uloga nas novinara je tek da upozoravamo na nepravilnosti, kriminal, korupciju… Mi bismo trebali biti tek korektiv, malo pogurati kad zapne, a ne biti i policija i suci. No ljudi su, nažalost, izgubili vjeru u sustav i institucije te se nama obraćaju s nadom da ćemo im pomoći.  Što reći kad inspektorica ženi koja prijavljuje nepravilnosti savjetuje da se radije obrati ‘Provjerenom’? Ili visokopozicioniranom političaru koji bi pokrenuo humanitarnu akciju za našeg sugovornika koji ne želi da mu građani skupljaju milostinju, nego želi nešto što mu po zakonu pripada. Da, priče ‘Provjerenog’ često potaknu institucije da reagiraju. Pokazao je to i prilog o splitskom kardiokirurgu kad je bilo potrebno manje od 24 sata emitiranja priče do reakcije svih nadležnih i privođenja liječnika. 

Kakva ste šefica? 
Ja sam jedna od njih. Nikad autoritet nisam gradila na temelju pozicije u hijerarhiji nego na temelju ravnopravnosti i poštovanja. Imam sreću jer radim s, prije svega, fenomenalnim ljudima, a zatim i vrhunskim profesionalcima. Naravno da pregledavam i nadzirem, ali dvije glave uvijek su pametnije od jedne i nekad zajedno dođemo do nekoga trećega kuta priče… Zajedno smo stasali i bilo je tu svega: i suza i neprospavanih noći, ali sve ove godine, ono što je ostalo nepromijenjeno je povjerenje i pregršt smijeha. Smijeh je naš ispušni ventil. 

Imate li nadimak na poslu? 
Zovu me Džiki, Džidžica… sve varijacije na temu. Nikad Ivana. Kada to čujem, znam da je nešto gadno pošlo po zlu (smijeh).

Pamtite li trenutak kad ste bili najponosniji u karijeri?
Jutro nakon priče o Milanu i Matiji Basarcu. Televizija je bila pod opsadnim stanjem, telefoni su zvonili, inbox je pucao po šavovima... Svi su htjeli biti dio te priče i pomoći. U takvom ludilu ja sam samo podijelila zadatke: ti socijalna, ti banka, ti mailovi… i u nekom trenutku,  digla sam pogled i vidjela kako svi smireno rješavaju svoj dio posla, sretni, ali fokusirani na posao, ne na sebe. Tada sam osjetila istinski ponos - prizemljenost i skromnost u takvim uvjetima je vrlina rijetkih, a ti rijetki su baš moji kolege. 

Uspijevate li ostati imuni na tužne životne priče o kojima istražujete?
Objektivna da, imuna ne, ali i ne razumijem tu potrebu da se na nešto ostane imun. Da se štedi srce, čuvaju suze. Nama naši sugovornici uđu u živote, ljutimo se zbog nepravde njima nanesene, radujemo zbog pobjeda koja izbore… plačemo i od tuge, ali češće i od sreće. 

Ima li često prijetnji i kako se nosite s njima?
Jednostavno, ne dopuštam da utječu na kvalitetu onog što radim. Mi smo tu da istražujemo i na to smo fokusirani.

Što mislite tko bi vas mogao dostojno zamijeniti u ulozi voditeljice “Provjerenog”?
Bilo tko od trenutačne postave. Svi oni, baš poput mene, žive tu emisiju, a to je ključno - ta strast.

Postoji li neki uvjet na koji biste pristali raditi drugi posao a da nije “Provjereno”?
Da me više ispunjava od ‘Provjerenog’, da mi je izazovniji i uzbudljiviji. Postoji takav? Ne čini mi se.

Smatrate li da emisija “Provjereno” može još bolje i zašto?
Uvijek može bolje. Odrastamo, zreliji smo... Iskustvo čini svoje.

Jeste li kao dijete maštali o trenutačnom poslovnom uspjehu?
Definirajte uspjeh. Meni se to čini kao kraj nekog puta, a ja sam tek krenula.

Kada ste se odlučili baviti novinarstvom i zašto?
Tijekom rata informacije iz Hrvatske nama u Vojvodini su značile život…Za vrijeme ‘Dnevnika’ je cijela obitelj sjedila oko televizora i šutke upijala svaku riječ. To strahopoštovanje prema ljudima koji su nam donosili te vijesti godinama poslije odigralo je presudnu ulogu u mom životu.

Koje su prekretnice bile najvažnije u vašem životu i dovele vas do današnje karijere?
Razvod i gubitak oca dogodili su mi se jedno za drugim u vrlo kratkom periodu, a ja sam baš tada prešla na drugu televiziju, novo radno mjesto gdje se moram ispočetka dokazivati. Stisnula sam zube i izgurala.

Je li vas u počecima karijere ikad ponijela slava?
Pomisao da si toliko važan i bitan i da te posao koji obavljaš stavlja u kategoriju iznad drugih ljudi prije svega je slabost. A, zapravo, to je posao kao i svaki drugi. Ja svoj volim i to je jedina moja prednost.

Jesu li vas ikad na poslu podcjenjivali jer ste žena? Je li danas odnos muškarac-žena malo ravnopravniji na vodećim pozicijama nego prije?
Ako je i bilo podcjenjivanja, na njih se nisam obazirala. Uvijek sam davala svoj maksimum i trudila biti još bolja u onom što radim. Imam sreću jer se u mojoj redakciji ne gleda tko je kojeg spol nego kako radi svoj posao. To dokazuje i činjenica da je na Novoj TV puno žena na vodećim pozicijama.

Selili ste se 17 puta, kakav je to trag ostavilo na vama? Možete li neko mjesto na svijetu nazvati svojim pravim domom, gdje se osjećate sigurno i zaštićeno?
Posljedica je da ne puštam korijene. Ne vežem se ni za mjesta ni za stvari, a osobe koje volim pomno biram i čuvam. Gdje su oni, tu je moj dom.

Kada niste na poslu, kako punite baterije za nove poslovne i privatne avanture?
Putujem s prijateljima, u šumi sam s mojim Titom. Ukratko. 

Biste li ikad promijenili nešto na sebi?
Cijeli se život učim strpljenju. Ja bih sada i odmah sve. 

Prema mnogima ste jedna od najljepših voditeljica. Pratite li modu?
Sigurno je da je za rad na televiziji važan izgled, ali ja sam jedna od onih koja, kad je tužna, ne može sakriti i prevariti svijet. Sve mi se vidi u očima. I zato mislim da je za moj izgled presudno stanje duha, a ja sam sretna žena.

Zamijenite li rado odijela, haljine i štikle trenirkom i tenisicama ili više volite biti sređeni?
Kako koji dan. Jedan dan gojzerice, drugi dan štikle. Ne opterećujem se time. Nosim što hoću, kada hoću i kako hoću. Ne pratim trendove. 

Pazite li na prehranu i vježbate li redovito? Koja je tajna vaše vitke linije?
U posljednje vrijeme meso je sve rjeđe na jelovniku. Jednostavno mi više ne paše. A tjelovježba je konstanta. Imam probleme s leđima jer sam jako visoka. Ako nisam tri ili četiri puta na tjedan na vježbama, tijelo reagira. Joga, reformer, teretana. Volim kombinirati, mijenjati. 

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? 
Sretno. Musava, razbijenih laktova i koljena na BMX-u s bandom prijatelja. Tako ga pamtim.

Kakva ste bili učenica u školi? Koji predmet niste voljeli i zašto?
Odlikašica. Strašno natjecateljskog duha. Nisam voljela biologiju. Strog profesor, svi smo ga se bojali.

Jeste li prije 4. godine studija radili ikakve poslove ili ste se posvetili isključivo fakultetu?
Radila sam sve. Tiskara od 5 ujutro, Nova TV poslijepodne, garderobijerka po noći. Nekada se znalo dogoditi da nisam spavala 48 sati. 

Čega se najviše bojite u svome poslu/životu? 
Bolesti i rata.

Kako prkosite stresu? Uspijevate li odvojiti privatno od poslovnog?
Nema u ovom poslu ‘on/off’ sklopke. Stalno si u tome. Ali kada radiš to što voliš, nemaš se ni potrebu distancirati. Negativnosti izbacim na sportu i u šumi dok šetam psa. To je moja terapija.

Mnogi govore kako ste osoba koja kada si nešto zacrta to i ostvari, smatrate li se jednom od onih žena koje nije lako slomiti?
Da. Zapravo, što sam starija, otkrila sam da postoji samo jedna stvar na svijetu koja me može slomiti. Ništa više ne doživljavam fatalistički, osobno. Sve je prolazno. I sve mogu lako pustiti. 

Rekli ste kako jako volite rođendane i poklone, koji vam je najdraži poklon koji ste ikada dobili?
Jedan komad drveta koji mi je stigao poštom. Najdraži pokloni se ne kupuju nego daju od sebe. 

Biste li voljeli ponovno postati majka? 
Ne mogu se sada zamisliti s malom bebom, ali tko zna što mi život nosi. 

Putujete sa sinom po svijetu. Koje destinacije su vam ostale u sjećanju? Planirate li uskoro opet na neko zajedničko putovanje kad su praznici?
Svako je putovanje nova avantura. I sada planiramo negdje… ali vjerojatno ćemo, kao i uvijek, odlučiti u zadnji čas. 

Jeste li razmišljali od čega ćete živjeti u mirovini? 
Treba prvo doživjeti mirovinu! (smijeh)

Kako “stojite” s fakultetskim obvezama koje su stale kad ste počeli raditi?
Diplomirala sam lani, već imam neku ideju što bih dalje.