Oni slave 40, ovi slave 40, svi nešto slave. Odlučila sam onda i ja proslaviti, a nema bolje mjesta za to od Lisinskog, tamo je u zraku neka posebna energija, rekla nam je pjevačica
GLAZBENA DIVA
Zorica Kondža: Bez obitelji ne bih 40 godina bila na sceni...
Čitanje članka:
9
min
Zorica Kondža ove godine obilježava 40 godina karijere, a velika obljetnica bit će proslavljena 28. ožujka koncertom u Lisinskom, dvorani koju smatra najljepšom u Hrvatskoj. U razgovoru se prisjetila početaka, važnih suradnji, odnosa s publikom i glazbe koja je obilježila njezin život. Govorila je i o obitelji, sinovima glazbenicima, emociji u pjevanju te pjesmama koje su ostale trajno upisane u kolektivno pamćenje publike...
Četrdeset godina i par dana. Ako u to računamo solističku karijeru, koja je zapravo počela s 'Pokorom' 1985. godine, odnosno ako oduzmemo dvije godine zbog korone jer to nije bila karijera nikome. Ovi slave 40, oni slave 40, a ja govorim: 'Čekaj, sad je u điru 40, slavljenici od 40 godina, pa i ja sam na sceni toliko'. Naravno, kad radiš 40 godina ili bilo koju obljetnicu, ne možeš ne doći u Lisinski.
Zašto baš Lisinski?
Kad vidiš tko sve ondje pjeva, čije su slike sve tu... To je i dalje najbolja dvorana u zemlji. Ondje sam otpjevala neke od najljepših koncerata. Imaš intimu prostora, posebnu energiju u zraku, dobro se sve može ozvučiti, lijepo čuješ orkestar. Sve je nekako drugačije i lijepo. Za sve što se treba obilježiti, Lisinski je još uvijek broj jedan.
Spremate li nešto posebno za taj koncert? Goste možda?
Ma znate što, s obzirom na to da sam uvijek uživala u svom poslu, otpjevati s dobrim pjevačima i kolegama neke pjesme uvijek je lijepo. Evo, recimo s Oliverom 'Ti si moj san', pa s pokojnim Cocom dva dueta, s Oliverom tri... To su suradnje koje ne možeš izbjeći, jer to je baš za gušt, a onda se pokaže da ljudi i to vole. Naravno, te duete mogu pjevati i sama, ljudi rade aranžmane malo drukčije, prilagode da možeš sam pjevati duet, ali nije to 'to'. Original je uvijek bolji. Tako da ću imati drage kolege koji su baš sa zadovoljstvom prihvatili moj poziv. Bit će nekoliko dueta, ne mogu više otkrivati.
Bit će teško sve staviti u jednu večer?
Jako teško. Sve ono što sam radila ne može stati u jednu večer. Naravno, neću sad ljudima pjevati neke pjesme koje nikad nisu čuli. Ima tih pjesama koje su možda i meni drage, koje su u studiju bile lijepo osmišljene i napravljene, ali nisu nikad zaživjele. Voljela bih da to budu pjesme koje oni vole, da bude neka veza između njih i mene. A ima tih veza, zaljubljivanja... Čak me jedna žena zaustavila i rekla da je rađala svoga sina kad je svirala moja pjesma 'Molitva za tebe'. To dok sam živa neću zaboraviti. Vojska i rađanje se ne mogu nikad zaboraviti. Bar tako pričaju vojnici, oni koji su onda išli u vojsku.
U svakom slučaju, ima puno tih poveznica s glazbom i ne mogu ni zamisliti koliko je ljudi i života vezano uz ono što sam ja otpjevala, a i za mene samu.
Publika vam je jako važna?
Bez publike mi zapravo ne bismo postojali. To nije fraza, to je zaista istina. Jer da nema ljudi u publici, ja ne bih imala tremu. Otpjevala bih koncert fenomenalno, ne bih se morala ni našminkati, ni obući, ni ništa. Sve bi bilo onako ležerno. Naravno, iz tog poštovanja svi mi imamo tu neku dozu treme i malo straha - hoće li sve štimati, glas i tako. Ali znate što, to su bili zapravo sami počeci, kad je toga bilo puno više. Danas je to puno opuštenije, ljudi su opušteniji. U ono vrijeme ljudi su samo sjedili, baš onako kao u kazalištu. Danas se ljudi dižu sa stolica, nemaju nikakvih kompleksa da ustanu, da plešu.
Da pjevaju s vama?
O, pa to je u redu. Ako i dođe do neke greške, ja najnormalnije kažem: hvala vam, idemo ispočetka. Nekako bih voljela da bude prisnija atmosfera i da imam taj osjećaj da se stvarno znamo 40 godina.
Po vama, što vam je najviše obilježilo karijeru?
Ti sami počeci. Neću reći sad borba, ali bila je to neka borba - ne za karijeru ni za prvu nagradu, nego jednostavno jedan životni kontinuitet. Stvarate obitelj istovremeno i probijate se, i neka lijepa vremena. Bila sam puna energije, mislim i sad jesam, hvala Bogu da jesam, imam je. Ali danas je situacija nekako smirenija i opuštenija. Kad ste mladi, onda mislite da morate trčati da uhvatite nešto, kao autobus. Pa nekad zakasnite, pa dođe drugi, pa se malo razočarate, jer ste mladi, nemate puno samopouzdanja, ne znate jeste li pogriješili, treba li netko drugi voditi računa o tome... iskustva je manje. Imate puno grešaka, svega. Imate neki ugovor pa se prepadnete - hoće li me taj prevariti, jer vam svi nešto govore: pazi se, nemoj ovo, nemoj ono, iskoristit će te. To vam je kao u sportu, kad se 'prodajete' negdje - želi li vas netko samo iskoristiti ili iskreno pomoći.
Sport vam je bio važan u mladosti?
Da, jako. Ja sam se u mladosti bavila i sportom, i pjevala, i plesala, i glumila. Sve sam htjela probati. Od šeste do dvanaeste sam trenirala gimnastiku. I kad meni moja djeca kažu: "Pa ti si na ovoj gredi, špagat i to sve...", ja kažem: jesam, sve to - i salta, i vrtila se, i okretala. Poslije se igralo malo rukometa. Nekako sport i glazba, reklo bi se, ne idu zajedno, ali u sportu naučite i gubiti i pobjeđivati, a tako se događalo i u glazbi. Išli ste na festivale pa niste pobijedili, pa ste bili drugi, treći, pa prvi...
U počecima ste osvajali dosta nagrada?
Jesam, doduše imala sam stvarno puno nagrada u samim počecima. Bila sam možda drugačija od svih ostalih pa sam dobivala te nagrade. Ali mislim da su upravo ti počeci obilježili moju karijeru.
Koliko vam je obitelj bila važna u svemu tome?
Ja se uvijek nekako vežem za obitelj. Moj suprug je kompozitor većine mojih pjesama. Živimo zajedno u glazbi već toliko godina. Kad sam se udala, normalno, htjela sam biti roditelj i pjevati i imati vremena za sve. Ništa nisam htjela propustiti u životu. Sve sam htjela probati. I danas se pokazalo da cijela moja obitelj živi od glazbe. Sva tri sina su muzikalna. Najstariji svira s nama bubanj već deset godina i ne mogu zamisliti da netko drugi svira. Sada se uključuje i najmlađi, hoće na udaraljke, jer stariji brat svira bubanj. Sva muška djeca na početku žele bubnjeve. Stariji svira i gitaru, srednji svira klavir, tako da smo svi tu negdje u glazbi, ali se ne guramo.
Jeste li ih ikad gurali prema glazbi?
Ne. Ja kao roditelj nikad nisam ništa forsirala, da se netko mora baviti glazbom. Oni su sami uzeli instrumente koji su ih zanimali, a mi smo to podržali. Smatrali smo da moraju imati neku opću glazbenu kulturu i da se bave onim što žele u životu. To je najbolje, zapravo tako i treba. Meni moji isto ništa nisu forsirali. Mislili su da ću možda završiti u nekoj drugoj profesiji, da će me škola odvesti drugim putem. Ali meni se to prirodno dogodilo. I ono što se kaže - Bogom dan glas - to je meni bilo suđeno.
Kažu da je vaš glas "najveća tajna hrvatske glazbe".
A je, zato što je to Dražen Vrdoljak, pokojni, davno napisao. I ja sam ga pitala zašto misli da je to neka tajna. Govorio je da me prvi put slušao u jednom žanru, pa me onda slučajno čuo u drugom, pa u trećem. Onda me vidio u popu, u rocku, u operi, u kazalištu kad sam glumila, u 'Krvavoj svadbi' i tako dalje. On je otkrivao te moje strane. To mu je bila profesija.
A s druge strane, uživo recimo u jazzu, s Oliverom, kad bismo svašta nešto radili po klubovima... Vjerojatno je to to. Mnogi me znaju sa Splitskog festivala, neki iz nekog kluba i dandanas. Jer kad si jednom rock pjevač, uvijek si rocker, bez obzira na to pjevaš li u tom trenutku neku bel canto pjesmu ili šansonu ili što god. Kad sam bila mlađa, mene isključivo nije zanimala nikakva komercijala. Danas, kad sam zrelija, za mene žanr ne postoji. Postoji dobra i loša glazba. I to je to.
Je li emocija presudna u pjevanju?
Apsolutno. To je jako bitno, a mladi ljudi često misle, i njihovi roditelji, naravno, svi smo mi zaljubljeni u svoju djecu, pa odmah na početku kažu: ima ritma, pjeva, svi kažu da lijepo pjeva... i onda misle da već odmalena mora graditi karijeru. Evo, sad mi je 'Voice Kids' pao na pamet. Dobro, to je sve osmišljeno, netko je to dobro osmislio, ali to je i biznis.
Kažem, svatko tko ima malo sluha misli da može pjevati. Ali ne trebaju svi pjevati. Nije dovoljan samo sluh, da imaš ritma i sluha. To je ta emocija. Najvažnija u pjevanju je interpretacija. Među mojim kolegama ima onih koji su poznati, a nemaju interpretaciju. Netko kaže: koja je tajna? Pjeva fenomenalno, tehnika savršena, ali nešto fali. Nema interpretacije, nema emocije. Bez emocije ne možeš imati interpretaciju. Ja kad pjevam, svaku riječ koju je tekstopisac napisao moram proživjeti i osjetiti. A čim je osjetiš, znači da imaš emociju. I onda tu emociju možeš prenijeti na ljude. Ljudi to osjete. Osjete je li to došlo do njih ili nije. To je taj iskreni poljubac.
Moram vas pitati za "Zar je voljeti grijeh". To je bila zanimljiva priča, zar ne?
Je. Nije tu pjesmu uzela Jasna Gospić, nego sam joj je ja predložila. Dakle, na Splitskom festivalu tada je bilo pravilo da možeš pjevati dvije pjesme ako jedna nije duet. Ako je duet, onda možeš jednu solo i jednu duet. Poslije se pokazalo da je 'Pokora' bila duet jer je bila s pokojnim glumcem našeg HNK Split, Josipom Gendom, koji ima onaj parlando dio. Ali tada su neki ljudi u žiriju odlučili da to nije duet, a poslije su priznali da su pogriješili. Rekli su mi da ne mogu pjevati dvije pjesme jer nisu duet. A kad se pjesma pošalje na festival, više se ne može povući. Joško je poslao 'Zar je voljeti grijeh' i nije je mogao sačuvati za dogodine.
I tada ste predložili Jasnu Gospić?
Da. Te godine izdavač je bio Diskoton iz Sarajeva. Došli smo Joško i ja na sastanak i razmišljali što ćemo s tom pjesmom. Ja sam rekla da ima jedna cura, baš sam je čula kako pjeva u 'Ambasadoru' i da se zove Jasna Gospić. Joško nikad nije čuo za nju. Rekla sam da cura odlično pjeva i da joj daju neka otpjeva tu pjesmu na festivalu. Ja sam tu pjesmu već snimila u studiju i tako smo je poslali na festival. Ona je tu snimku dobila i otpjevala je pjesmu tada na festivalu, a nakon toga sam je ja nastavila pjevati.
Zanimljiva je i priča s demo-snimkama za Splitski festival...
Da, to je bila lijepa anegdota. Sve demo-snimke koje su se slale na Splitski festival kolege su često molile mene ili Olivera da ih otpjevamo. I onda kad bih ja otpjevala demo, pjesma bi prošla. Pokojni Zdenko Runjić, odnosno ljudi iz festivala, znali su reći: 'Molim vas, snimite jednu pjesmu demo, ali nemojte četiri-pet, jer nam sve prime što vi otpjevate, a onda kad dođe drugi pjevač vidimo da to nije to'.
Bilo je i nekih nesporazuma kasnije?
Ma bilo je nešto sitno. Negdje je pisalo da se Jasna ljuti, ali ne znam zašto bi. Joško je kao autor gostovao u jednoj rubrici 'Moja pjesma', gdje autori govore o jednoj svojoj skladbi. I tu je išao naslov 'Moja pjesma', ispod 'Zar je voljeti grijeh', a pustili su mene kako to pjevam. I onda se Jasna javila u stilu 'To nije tvoja pjesma, to je moja pjesma.' Zvali su me i neki novinari, pitali imam li što demantirati, a ja sam rekla da nemam vremena za te gluposti. Ja bih je pjevala na festivalu da sam mogla, ali nisam, a šteta je bilo da pjesma propadne.
Tko je pobijedio te godine?
Mi smo s ‘Pokorom’ dobili prvu nagradu stručnog žirija, a publiku - ne mogu se sad sjetiti. Znači, ‘Pokora’ je dobila prvu nagradu stručnog žirija, a kasnije se pokazalo da je ‘Zar je voljeti grijeh’ trebala svoje vrijeme. Ali ljudi su je rado pjevali i drago mi je da se tako prenijela i na mlađe generacije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
