Siniša Hajdaš Dončić tvrdi da SDP-u i ljevici nije potreban karizmatični lider. Je li to istina?

Proteklih dana i tjedana, a nema sumnje da će tako biti i naredne dvije godine, Siniša Hajdaš Dončić uporno uvjerava javnost kako on može biti budući premijer. Kako može biti politički lider, kao i da ne mora biti politički lider.

I da mu je Zoran Milanović dobar prijatelj.

"Na izborima se ne glasa za premijera, nego koaliciju, SDP i Možemo!, glasa se za ljude i program", objasnio je predsjednik SDP-a prije nekoliko dana na RTL televiziji. "Ovo nisu izbori za premijera, nego za parlamentarnu većinu. Onaj tko će uspjeti sklopiti većinu, taj će biti hrvatski premijer".

Iznio je potom svoje reference za vođenje Vlade, iskustvo s dužnosti župana, ministra i saborskog zastupnika, poručujući kako "ima dovoljno utakmica u nogama", da bi se zatim sarkastično obrecnuo na pitanja o vlastitoj karizmi: "Ne postoji trenutačno, ili to nisam vidio, kako se mjeri karizma ili nešto slično".

Mjeri se popularnost političara, a Hajdaš Dončić na toj listi ne stoji baš najbolje.

Ne bira se premijer

No njegova poruka je jasna, točna, dobrim dijelom i pogođena: na parlamentarnim izborima ne bira se premijer, nego Hrvatski sabor koji zatim bira premijera. Biraju se zastupnici, biraju se stranke i programi. 

No već godinama, da ne kažemo desetljećima, HDZ gura političku kampanju na teren liderstva i obračuna budućih premijera ili premijerskih kandidata, od Ive Sanadera do Andreja Plenkovića.

SDP je tome pokušavao parirati, vjerujući da je Ivica Račan izgubio svoje druge parlamentarne izbore zbog Sanaderove karizme, birajući potom Zorana Milanovića da parira Sanaderu, tražeći uzaludno kandidate da pariraju Plenkoviću i na koncu dozvoljavajući predsjedniku države da im vodi kampanju za parlamentarne izbore.

Pa opet nije uspjelo.

Desnica forsira lidere, ljevica bi u principu trebala forsirati ideje i programe.

No tu dolazimo do paradoksa.

Skrivaju se iza HDZ-a

Svi HDZ-ovi lideri mogu se sakriti iza stranačkog bedža koji je jači brend i pouzdaniji adut na izborima od trenutne karizme stranačkog lidera. Što je Plenković bez HDZ-a? Što je Ivo Sanader? Čak je i Tomislav Karamarko zamalo postao premijer kao šef HDZ-a.

Desničari bi se navodno trebali postrojavati iza velikog lidera, slijediti vođu, voditi se lojalnošću, a ne razumom, poštivati stegu, a ne izbor. Ali HDZ je pojam iznad svega.

S druge strane, događa se situacija da SDP kao stranka gubi utjecaj i popularnost, pada u stranačkim utvrdama, gubi primat u odnosu na Možemo!, a na terenu dobrim dijelom ovisi upravo o pojedincima. Ovisi o prepoznatljivim lokalnim liderima koji pobjeđuju čak i u sredinama koje nisu tradicionalno ljevičarske.

Što znači da bi SDP danas trebao ovisiti upravo o jakim ličnostima, osobama, imenima, brendovima.

Možemo! bježi od lidera

Možemo! se također vrti oko nekoliko imena zastupnika i jednog gradonačelnika metropole koji postojano bježi od liderstva i karizme, ali moderni i mladi glasači liberalne ljevice još uvijek prepoznaju Možemo! kao ideju, čak i ideal kojem su odani, neovisno o lideru i vodstvu.

Međutim, SDP se doveo u situaciju da je godinama robovao ličnosti Zorana Milanovića, zapustio kadrovsku strukturu, ali još više stranačke programe, organizaciju, ideje i stavove, pa čak i principe koje je žrtvovao na oltaru Milanovićeva liderstva.

Zbog toga Siniša Hajdaš Dončić mora uvjeravati ljude da liderstvo nije bitno, već da su bitni programi. Ali i da on može biti dobar lider. Ali da se ne misli mijenjati. Ali i da "radi na sebi svakodnevno".

I da je dobar prijatelj sa Zoranom Milanovićem.

"Briselski ćato"

Dio HDZ-ovaca i HDZ-ovih birača prezire Andreja Plenkovića, misle da ne pripada u njihovo političko krdo, nazivaju ga otuđenim "briselskim ćarom" i potpisuju dobar dio Milanovićevih izjava.

Ali to ih svejedno ne spriječava da u presudnom trenutku ostanu vjerni HDZ-u.

Birači ljevice ne uzimaju Sinišu Hajdaša Dončića ozbiljno, duboko uzdišu i okreću očima kad spominju njegove sposobnosti, otpisuju ga kao konkurenta Plenkoviću i dovode u pitanje svoj glas za SDP ako on bude premijerski kandidat.

Otprilike kako Milanović nije glasao za SDP na izborima 2020. godine zbog Davora Bernardića.

Ne vjeruju programima

Može se Hajdaš Dončić, dakle, hvaliti "radom sa savjetima i programima" te da "po prvi puta pokazuju kako za svaki program imaju i mjeru", njegovi glasači ipak bi voljeli vidjeti nekoga tko bi se mogao suprotstaviti Plenkoviću u tih par predizbornih sučeljavanja.

Ne vjeruju programima, planovima, idejama i porukama, već osobi koja bi trebala bolje debatirati od Plenkovića, a tek onda artikulirati stranačke ili koalicijske programe.

SDP treba programe i planove, ideje i principe, ali i kandidate za stranačke liste i za buduće ministre, a ne samo jednog lidera i spasitelja koji bi se uspješno prepucavao s Plenkovićem.

Zokijev poučak

Zorana Milanovića veličali su zbog karaktera i karizme, retoričkih sposobnosti i liderstva, pa je svejedno gubio parlamentarne izbore. Jer je stranka polagala sve na jednu osobu.

Dok se, s druge strane, jedna osoba, Plenković, Sanader, Karamarko ili tko već, šverca na račun snage, otpornosti ili čak neuništivosti HDZ-a. Nijedan nije vlastoručno potopio ni uzdigao HDZ.

Uglavnom, Sindiša Hajdaš Dončić ostao je na čistini.

Mora se mjeriti s Milanovićem, natjecati s Plenkovićem, nositi sa slabom i zapuštenom strankom, pouzdati u liderstvo više nego u programe i planove, igrati na karizmu koje nema više nego na programe kojima se hvali.

Izgleda kao boksanje sa sjenama. I izgleda kao borba koju je nemoguće dobiti.