Ana Jelušić: Zbog majčinstva mi je karijera u MOO-u stagnirala, no to je posve normalna stvar

Malo sam u Hrvatskoj, malo vani, održavam vezu sa sportskim svijetom, a ne moram biti stalno na terenu, što mi je nezgodno zbog dvoje male djece. Pet godina rada u FIS-u bila mi je super tranzicija da sam ostala u sportu, na snijegu, a nisam se natjecala. Sad imam druge prioritete.

Pokretanje videa...

00:47

Video: Goran Kovacic/PIXSELL

Priča nam to Ana Jelušić Black (34), ponajbolji primjer hrvatskog sportaša koji je uspio u poslovnom svijetu nakon karijere. Ana je, naime, s 15 godina debitirala u Svjetskom kupu, dva puta završila na pobjedničkom postolju u slalomu, cijelu se karijeru mučila s astmom i s 25 završila karijeru. Danas je konzultantica Međunarodnog olimpijskog odbora, čiji je bila i zaposlenik, a sad je vanjski suradnik. Skijanje? Naravno, za gušt.

- Od zadnje tri sezone, dvije sam bila trudna 'do zubi' i jednu imala malo dijete pa sam manje skijala. Ali prošle sezone desetak dana prije poroda bila sam na skijama - otkrila nam je pa brzo dodala:

- Ali ne kažem da je to dobro, ne preporučujem to nikome, nemojte pokušavati, haha!

Dakle, dvoje dječice je tu, biste li voljeli da Nina i(li) Vito postanu profesionalni sportaši, možda čak skijaši?

- Preporučila bih im da nešto vole koliko sam ja voljela skijanje. Često muž Travis i ja razgovaramo o tome, on je odgojen u američko-kandskom sistemu i cijeli je život igrao nekoliko sportova i u svima je bio dosta dobar, ali ni jednim se nije bavio profesionalno. Ja sam se s dvije i pol godine ulovila skijanja 'k'o pijan plota'. On i danas igra korporative lige u tri sporta, a ja ništa. Djeca će se baviti sportom, a oni će odlučiti hoće li to biti skijanje, mačevanje, gimnastika... Sport daje vrijednosti koje ne možeš dobiti bez njega, pogotovo danas. A nitko ne može odlučiti biti profesionalni sportaš. Odlučiš biti sportaš, voljeti sport, a onda moraš imati sreću, tajming, da ti se otvore neka vrata. S deset godina ne možeš odlučiti biti profesionalni sportaš, tada nisam ni znala što je to. Znala sam samo da hoću skijati i pobjeđivati, biti bolja od neke druge cure.

Jeste li u kontaktu s Janicom Kostelić?

- Da, redovito se čujemo i kad god imamo priliku vidimo se. Prošle smo puno toga zajedno, sad i ovu životnu fazu majčinstva.

A s vašim nasljednicama Zrinkom Ljutić, Idom Štimac...? Savjetujete li ih ponekad?

- Uvijek sam negdje blizu naših skijaša, uvijek sam tu ako me netko treba, ali i svjesna sam da je ovo neka nova generacija i moja iskustva nisu prenosiva na današnji sport i kontekst u kojem one odrastaju. Nedavno sam shvatila da je prošlo 20 godina od mog prvog nastupa u Söldenu i šokiralo me. Ja se osjećam mladom, a onda shvatim da se neke od tih curica, namjerno ih tako zovem, tada nisu ni rodile ili su bile na počecima. Divim se njihovim uspjesima, Zubčića sam gledala, on je generacija odmah poslije naše, ali Zrinka je bitno mlađa, za nju sam već gospođa, haha! To je realnost koju morate prihvatiti.

Živi na relaciji Lausanna - Rijeka.

- Kombiniramo, a jako je bitno da djeca govore hrvatski jezik. Uz engleski i francuski. Sve te jezike govorimo doma.

A jeste li muža naučili hrvatski?

- Zna reći "Da, draga", haha! Šalim se..., ali u svakoj šali pola istine. Razumije ga jer s djecom pričam hrvatski, a obiteljski nam je jezik engleski.

Je li ljepši život u Lausanni ili u Hrvatskoj?

- Lausanna je centar olimpizma, ima jezero, planine, teško je tražiti nešto bitno bolje. Ali se zaželim Hrvatske i volim biti ovdje.

Znači u Švicarskoj je ljepše?

- Ne. Znate, ja nisam nikad nigdje provela puno vremena i dok sam se bavila sportom, govorila sam da je meni dom ondje gdje su mi raspakirani koferi. Cijenim ljepotu onoga što imamo i ovdje i tamo, ne možeš biti sretan ako ih konstantno uspoređuješ. Hrvatska je Hrvatska, Švicarska je Švicarska, u mojoj glavi oni žive u odvojenim ladicama, uzimam od oboje najbolje i nosiš se s najgorim.

Kupili ste stan u Švicarskoj?

- Ne, živimo u normalnom, malom, unajmljenom stanu, to je tamo normalno. Možda i mirovinu dočekamo ondje, a uz fleksibilno poslovanje što više vremena provodimo ovdje.

Janica je nakon karijere i života profesionalne skijašice išla roniti s kitovima, Ivica pješačio Islandom i utrkivao je jedrilicama, u čemu ste vi guštali nakon karijere?

- Ja sam prvo slobodno ljeto proputovala dobar dio Amerike. Uvijek su me privlačila putovanja, a muž i ja smo nakon vjenčanja 2016. oboje dali otkaz i šest mjeseci putovali svijetom. Tu sam ispunila želju za avanturama, znajući da mi je iduća želja osnovati obitelj i da neću vući dvoje male djece po svijetu. Ispalo je super jer su taman mali u pandemiji, kada i da smo htjeli, nismo mogli putovati.

Pa što ste sve proputovali, vidjeli?

- Krenuli smo skijanjem u Japanu pa išli u Kinu, Šri Lanku pa kroz Europu, mjesec dana proveli u Londonu, pa Karibi, Kanada... Australiju smo obavili u jednoj drugoj turi, a u Južnu Ameriku ćemo kad djeca odrastu.

Je li vam žao što ste prekinuli karijeru s 25 godina?

- Meni je cijeli život čaša polupuna i odgojena sam da stojim iza svojih odluka, dobrih ili loših. Prekid moje karijere bila je činjenica i jedini logičan izbor u tom trenutku. Možda sam mogla nešto drugačije, ali u tom trenutku kad sam presjekla cilj je bio ići naprijed. Ne želim sad niti želim za 10, 20 godina biti jedna od onih ljudi koji pričaju "Ej, sjećaš li se 2007." Lijepo se sjetiti, ali život je dugačak, sportska je karijera bila savršena, iskusila sam nešto što malo ljudi na svijetu ima i kad je tome došao kraj, hvala i doviđenja. Da, htjela sam, planirala se dulje baviti skijanjem, ali ne žalim kako se sve odigralo jer time si zatvaraš neka vrata prema budućnosti.

Diplomirala je menadžment na Ekonomskom fakultetu.

- Radim kao konzultant, kao vanjski suradnik MOO-a. A kad sam bila zaposlenica MOO-a, bila sam neki srednji menadžment.

Jeste li se u karijeri osjetili diskriminirana kao žena? Ili vam je zbog majčinstva bio otežan napredak u poslovnoj karijeri?

- Nažalost, sustavno nije sve posloženo. Mi se borimo za ravnopravnost, ali dok god muškarci neće moći rađati, nikad nećemo biti potpuno jednaki. Nekad mi se čini da se pokušavamo boriti za jednakost, a manje za ravnopravnost - kaže Ana i nastavlja:

- Ako se želiš ostvariti kao majka, moraš količinu vremena posvetiti djeci. Moj je muž jako uključen u odgoj djece, ali nije ih mogao roditi niti biti trudan niti dojiti. Da, majčinstvo oduzima određeno vrijeme koje muškarac ima. I nažalost, i dalje kad su, primjerice, djeca bolesna, zove se mamu. Nemam neko rješenje za to. Diskriminaciju nisam doživjela, ali svjesna sam da je suprugova karijera brakom i djecom dobila na elanu, a moja je, i mojim izborom, stagnirala. O tome se priča, pokušava se dati više prostora ženama na mjestama na kojima se odlučuje, ali sustavno moramo promijeniti očekivanja i znati da žena ako ima obitelj, do 35. godine neće se ostvariti poslovno. Moj potencijal u poslovnom svijetu tek dolazi. Djecu smatram malima do šeste godine, ja imam dvoje, dakle osam godina moje karijere prioriteti su drugdje. A onda ću imati 40 i još 20 godina pred sobom da se poslovno ostvarim. Neki to gledaju kao da kasnim, ali ne kasnim nego sam se bavila drugim prioritetom.