Bio je u Hajduku i Dinamu, sad je kapetan luksuznog broda...

Većina sportaša ne razmišlja što će raditi nakon što odu u mirovinu, no Mario Novaković znao je još od juniorskih dana da će se, nakon što objesi kopačke o klin, prihvatiti kormila.

Obiteljska tradicija Novakovićevih stoljećima je vezana uz more i brodove, svi preci bili su pomorci. Djed je vozio teret, otac i stričevi turiste, a Mario je nastavio obiteljsku tradiciju.

- U vlasništvu naše obitelji je 110 godina stari jedrenjak 'Pravedan' s kojim otac od 1958. prevozi turiste. Ja sam izgradio novi brod 'Vilma', s kojim krećem u prvu pravu sezonu - započeo nam je svoju priču Mario Novaković.

A 'Vilma' je prava ljepotica, 30-ak metara duga luksuzna jahta, koja na krstarenje do Zadra, Dubrovnika, Crne gore... može povesti 26 putnika i pet članova posade, u čiju izgradnju je utrošeno okruglo milijun eura.

- Uložio sam obiteljsku ušteđevinu, nešto su mi posudlili otac i prijatelji, digao sam i kredit u banci... Brod sam nazvao po supruzi, kako bi drugačije. Moja Vilma je super žena, ima frizerski salon, pjeva na pirevima, pomaže mi oko broda, sve stigne – nasmijao se kapetan Novaković.

A njegovo drugovanje s morem i brodovima traje od djetinjstva u Stomorskoj na otoku Šolti.

- Ocu sam od najmlađih dana pomagao, kasnije sam se školovao za zapovjednika, a i kao junior Hajduka sam svako ljeto pomagao ocu. Zbog nogometa sam preskočio par sezona i evo me sada natrag.

Mario je nogometnu karijeru započeo u Hajduku.

- Debitirao sam protiv Spartaka u Subotici 1988., prve dvije sezone kod Luke Peruzovića sam malo igrao, no kasnije sam se ustalio, odigrao 80-ak utakmica...

A onda je zajedno s Joškom Jeličićem prešao u redove najvećeg rivala - Croatije.

- Igrao sam pet godina u Hajduku besplatno. Kad mi je istekao ugovor tražio sam 40.000 maraka i nisu mi dali. A kad sam otišao, doveli su Praženicu za 300.000 maraka. Zavlačili su me do zadnjeg dana prijelaznog roka, više nisam znao kud bi, doveli su me pred svršen čin, a onda me nazvao Zdravko Mamić. Nazvao je u 14.00, a u 15.15 je polijetao zadnji zrakoplov za Zagreb. Sjećam se kao danas, zaustavio je zrakoplov, čekali su me 45 minuta na pisti, a kako više nije bilo mjesta, sjedio sam s pilotom i kopilotom u kokpitu.

Za razliku od Joška Jeličića, Novaković nije imao problema s Torcidom.

- Nisam ja bio tako dobar igrač kao on, niti sam se eksponirao. Joško je ostao gore, ja sam se vratio kući, sin mi je igrao u Hajduku, danas je u Torcidi, putuje na sva gostovanja. Što da vam kažem, ljudi valjda znaju zašto sam otišao. Sjećam se, trebalo mi je tri, četiri tisuće maraka da platim vjenčanje i nisu mi dali. Bio sam prvotimac Hajduka, a otac mi je platio pir. To vam sve govori.

U Maksimiru mu je bilo dobro, sve do utakmice sa Steauom.

- Nakon toga sve se raspalo, kao kula od karata. Otišao sam u Hannover, kad smo ispali iz lige prešao sam u Osijek i '98. sam zbog problema s leđima okončao karijeru.

Utakmice, treninge, adrenalin... zamijenio je morem.

- Otac mi je kao malome reako da sam izaberem svoj put, ali da će me brod uvijek čekati. Tako je i bilo. Nisam bio za trenera, nisu me zanimali restorani, kafići, a nešto sam morao raditi. I vratio sam se korijenima. Ušao sam u drugi krug ljudi, kao da nikad nisam igrao nogomet. S vremena na vrijeme odem na Poljud, pogledam Ligu prvaka...

Život pomorca je težak.

- U sezoni sam na raspolaganju od 0 do 24. Treba paziti na brod, na putnike... Tako je to tih pet i pol, šest mjeseci, ali zato se zimi odmorimo. Cijela obitelj pomaže. Supruga Vilma, kćer Marijeta, sin Antonio. To je naš obiteljski posao, koji se prenosi s koljena na koljeno. Dida, otac, stričevi, ja, sutra moj sin. svi smo vezani uz brod i more.