Bio je Zagrebov princ, Dinamo mu je najveća strast u životu, a u 36. godini je na krovu Europe

Govorili su mu da je prekasno otišao iz svog Zagreba i da bi mogao jednog dana žaliti za time. A kako im je on odgovorio? Osvajanjem Eurolige u 36. godini života.

Prvi put nakon 2014. godine Hrvatska je napokon dobila osvajača Eurolige. Krunoslav Simon (35) i njegov Efes pobijedili su Barcelonu u finalu i okitili se naslovom samo dvije godine nakon što su poraženi u finalu od CSKA-a. Zaista je nevjerojatna činjenica da smo čak sedam godina čekali na hrvatskog osvajača Eurolige. Posljednji je to uspio Andrija Žižić s Maccabijem, no on nije skupio ni minute pa je tako posljednji Hrvat koji je sudjelovao u osvajanju Eurolige Nikola Vujčić iz 2005. godine, također s Maccabijem.

Kruna je to karijere fantastičnog Simona, koji i u 36. godini igra na zavidnoj razini. I na najbolji je način začepio usta svima koji su još te 2012. godine govorili da je vjerojatno propustio posljednji vlak za neki veliki klub. Kada pričamo o Simonu, pričamo o atipičnoj karijeri košarkaša koji se tek u 27. godini odlučio na ozbiljniji iskorak.

Zašto? Jer mu u njegovom KK Zagrebu nije baš ništa falilo. Proveo je devet godina u Trnskom, u klubu koji je tada žario i palio hrvatskom košarkaškom scenom. Purger, igra za klub koji voli u svome gradu. Uživao je u košarci i igrao sa svojim prijateljima iz kvarta, a to je nešto što nigdje drugdje nije mogao dobiti. I upravo zbog toga, ništa drugo mu nije bilo bitno. Ni bogate ponude europskih klubova nisu ga odvukle iz Trnskog. 

Bila je to prekrasna priča predvođena legendarnim Pepsijem Božićem. Osvojili su tri Kupa i prvenstvo Hrvatske, igrali Euroligu 2011. godine, ali kada su se u klub uvukli kriza i interesi pojedinaca, klub je počeo tonuti. Svjestan da više tu nema što raditi, oprostio se od KK Zagreba 2012. godine nakon poraza u četvrtfinalu Prvenstva Hrvatske od Zadra.

- Podcrtajte da mi je bila čast s ovim igračima koji su cijelu sezonu igrali skoro uopće bez plaća i da im hvala na svemu. A sada idem. Bilo je jasno i ranije, a igranje ove A-1 lige sa 27 godina bi mi bilo manje pametno od skoka u bunar. Gdje vidim klub u budućnosti? To je jako teško pitanje, ali nije važno gdje ga ja vidim, već gdje ga vide ljudi koji su odgovorni za to. Bilo bi jako ružno da propadne, ali ta se priča čini vrlo neizvjesnom - kazao je Simon te 2012. godine i nažalost pogodio. 

Euroliga je bila prevelik korak za Zagreb. Razbacivalo se novcem, dovodili NBA igrači poput T.J. Forda, a klub je vrlo brzo doživio kolaps. Otišao je prvo Simon, a za njim tadašnji klupski biseri Mario Hezonja, Dario Šarić i Dominik Mavra. Klub je izgubio dušu, bio je na prosjačkom štapu, a ugasio se 2018. godine.

Simon se te 2012. godine uputio u Unicaju na prvi pravi ispit svoje karijere. Sve do tada je za njega bilo zafrkancija. Igrao je jake utakmice sa Zagrebom i osvajao trofeje, ali košarka mu je bila u drugom planu. Bio je Zagrebov princ koji je imao božanski status. Podignuo je klub u nevjerojatne visine, no na svoj način. Radio je što je htio, uživao je u životu, volio i zaružiti. Ali kada bi navijači vidjeli taj košarkaški vic u igri, taj profinjeni šut, dribling kao iz udžbenika, kako mu je itko mogao nešto zamjeriti? 

Da nije bilo toga, možda bi ga i još ranije spominjali kao Hrvata koji je osvojio Euroligu, ali on ne žali za ničime.

- Ma ne, ne žalim za ničime. U KK Zagreb sam proveo jedan jako lijep dio karijere, tamo sam igrao sa svojim društvom, sa svojim prijateljima, to je neprocjenjivo. Nikada nisam bio lik koji će trčati samo za financijama, u tom sam trenutku osjećao kako mi je najbolje biti doma, tako sam se i ponašao. Baš pričam svima, ja kao da sam odrastao u bivšoj državi gdje se do 27. godine nije moglo u inozemstvo, ali sretan sam zbog svoje karijere, haha.

Nakon odlaska u Unicaju, bio je svjestan da mora nešto promijeniti. Više neće igrati s prijateljima košarku i uživati, već se morao profesionalno pristupiti klubu koji je tada bio jako ime u europskoj košarci. Morao se uozbiljiti i posvetiti sebi. 

- Moj put je bitno drukčiji nego ga imaju mladi igrači danas koji već sa 18 godina odlaze u inozemstvo ili NBA. Itekako sam svjestan kako danas ne bih igrao u ovako jako klubu u prvoj petorci da se nisam na vrijeme uozbiljio. Uživao sam igrajući za KK Zagreb i da mogu ne bih baš ništa u svojoj karijeri promijenio. Ma tek sam u ovim ozbiljnijim godinama shvatio neke stvari, sada potpuno uživam u košarci, a koliko god to grubo zvuči, meni je korona dobro došla. Imao sam pet mjeseci pauze u kojima sam trenirao svakodnevno, dao baš sve od sebe, a sada mi se to vraća. Vjerujte, ništa u sportu ne dolazi slučajno.

Promijenio je mentalni sklop i košarka mu je postala život. Nisu to bili samo treninzi i utakmice, posvetio se sebi jer je bio svjestan da samo ulaganjem u sebe može produžiti svoju karijeru. Zato i je kao vino. Što je stariji, to je bolji, ali još fascinantnija je razina na kojoj igra u 36. godini. Kolika je to bila razlika u odnosu na početni dio njegove karijere, najbolje je opisao bivši hrvatski reprezentativac i Simonov suigrač Damir Markota.

- Čovjek je lud. Prije je gledao filmove, igrao PlayStation po cijele dane, imao 115 kilograma. Sad ga pogledam, veggie, frajer neće da pojede pola pizze. Čovjek gazi tamo. To kako se pretvorio u profesionalca, čudo jedno. Ovako može igrati još deset godina - kazao je Markota u Podcast inkubatoru.

Jedan je od posljednjih košarkaških romantičara. Igrač koji ne igra na 'mišiće, već na inteligenciju i potez. Takvih je malo danas, a to je naučio od Tonija Kukoča i Dražena Petrovića dok ih je, kao i svi mi, imitirao na školskom igralištu tijekom djetinjstva.

- U mlađim danima sam imao problema s viškom kilograma i posljedica su bile nešto slabije igre i nekoliko nepotrebnih ozljeda. a moj stil igre najzaslužniji je otac Đuro (bivši igrač, op.a.), a kao klinac upijao sam poteze Dražena Petrovića, za kojim smo svi bili ludi, te Tonija Kukoča koji je ljevoruk kao i ja. Ja sam uvijek volio prave 'španere', igrače koji se vole nadigravati, a ne igrati na mišiće - kazao je Simon jednom prilikom. 

Nakon jedne sezone provedene u Unicaji, uslijedio je niz ozbiljnih klubova. Igrao je dvije godine u Lokomotivu iz Kubana pa dvije godine u milanskoj Olimpiji gdje je surađivao s Jasminom Repešom. Prije četiri godine stigla je kruna njegove karijere. Potpisao je za Anadolu Efes. Od dolaska je jedan od najboljih igrača turske momčadi, a ove sezone je napokon osvojio ono što mu je jedino falilo. A to je Euroliga. Bio je na prosjeku od 11 koševa po utakmici, a posebno je bio presudan faktor u četvrtfinalu protiv Reala kada je zabio tricu za pobjedu. 

- Ma čim sam izbacio loptu, osjetio sam da "ide" kako treba, da ima pravu putanju. To je sekunda, ali osjetite taj instinkt krajem napada. No, za takav šut vam je potreban i faktor sreće, ali mi smo tu sreću stvarno isprovocirali. I takav vam šut onda ne uđe slučajno. Jesam li vidio poslije utakmice taj šut? A jesam, puno prijatelja mi ga je dijelilo kroz razne WhatsApp grupe, vidio sam kako je sve ispalo. Ma realno, to mi je jedan od dražih šuteva karijere, šut koji se baš pamti - kazao nam je Simon. 

Osim košarke, najveća strast mu je - Dinamo. Jasmin Repeša je jednom rekao "Kruno je odličan dečko, samo kod njega je problem ako mu stavite trening u isto vrijeme kada je i neka utakmica Dinama"?

- Haha, a to me prati kroz cijelu karijeru, to je jednostavno tako. Tata mi je tu ljubav nametnuo još dok sam bio mali, to se kod mene samo nastavilo. Evo, ja sada imam dvije kćeri, pa nemam kome nametati nešto slično, ali ako ću daj Bože jednog dana imati i sina, to će biti moja obveza.

Kako gledate na Dinamo ove sezone, "modri" su na europskoj sceni pisali povijest...

- Ma sve pratim, gledam sve utakmice Dinama. To je meni jedna posebna emocija, a dečkima stvarno skidam kapu na svemu što su napravili ove sezone. I to je ono o čemu svima pričam, ako ste u sportu potpuno posvećeni, imate samopouzdanja, onda je sve moguće. I oni su to pokazali, ne samo protiv Tottenhama, već tijekom cijele sezone, od prve do zadnje utakmice, na tome im iskreno skidam kapu. A pobjedama Dinama se veselim vjerojatno kao i sami igrači - kazao nam je Simon. 

Sada mu slijedi završnica turskog prvenstva, a onda - Hrvatska. U čiji dres je, za neke, možda i kasno došao. No, pred njim je borba za možda i posljednji turnir s reprezentacijom u karijeri. Hrvatska krajem lipnja u Splitu igra kvalifikacije za OI u Tokiju, a Simon će biti naš ponajveći adut. Pogotovo nakon ovakve sezone.

S reprezentacijom je proživio poraz od Španjolske u borbi za broncu na EuroBasketu 2013. godine, ali posebno bole oni porazi od Češke i Rusije, 2015. i 2017., pa i onaj od Srbije u četvrtfinalu OI-a u Rio de Janeiru. Novi plasman na Olimpijske igre bio bi najbolji oproštaj od reprezentativne karijere.

A ono nešto više... Ma bolje da ni ne spominjemo. Vjerujemo kako takav kraj Simon najviše i sanja