Zafrkancija mu je bila na pameti od ranog jutra. Najviše je zezao Dragu Vabeca, s ta dva Međimurca uvijek je bilo puno smijeha, ispričao nam je Tomislav Ivković
OPROŠTAJ OD LEGENDE
Legende Dinama slomljene: 'Srećko Bogdan je bio ljudina dobrog srca, uvijek za šalu'
Čitanje članka:
3
min
Preminuo je Srećko Bogdan (69), legendarni hrvatski nogometaš i jedan od najvažnijih igrača u povijesti zagrebačkog Dinama. Bogdan se rodio 5. siječnja 1957. godine u Murskom Središću, gdje je i započeo nogometni put u tamošnjem Rudaru, a zatim je nastupao i za MTČ iz Čakovca. U Dinamo je stigao 1975. godine te je u dresu maksimirskog kluba proveo punih deset godina, ostavivši dubok i neizbrisiv trag.
Iako je igrao na poziciji braniča, isticao se iznimnim osjećajem za gol i sjajnom igrom u zraku. Često se priključivao napadačkim akcijama, a posebno je bio opasan u prekidima. Za Dinamo je odigrao 309 službenih utakmica i postigao 42 gola, što predstavlja izniman učinak za igrača njegove pozicije. Prema nekim podacima, ukupno je skupio i 595 nastupa kada se uračunaju prijateljske utakmice, čime se svrstava među igrače s najviše nastupa u povijesti kluba.
S Dinamom je osvojio naslov prvaka Jugoslavije 1982. godine te Kupove 1980. i 1983. godine, a bio je jedan od zaštitnih znakova slavne generacije koja je obilježila to razdoblje. Nakon odlaska iz Dinama 1985. godine karijeru je nastavio u njemačkom Karlsruheru, gdje je igrao sve do 1993. godine. Za njemački klub upisao je oko 280 nastupa i ondje također ostavio snažan trag.
Na reprezentativnoj razini odigrao je 11 utakmica za Jugoslaviju, za koju je debitirao 1977. godine u Bogoti protiv Kolumbije, dok je posljednji nastup upisao 1983. godine protiv Zapadne Njemačke u Luksemburgu. Za hrvatsku reprezentaciju nastupio je dva puta te postigao jedan pogodak, zaigrao je protiv Rumunjske 1990. i Slovenije 1991. godine.
'Ovo je ogromna tragedija, bio je veliki zafrkant'
Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom poslu. U Karlsruheu je radio kao direktor omladinske škole, trener juniora i pomoćni trener prve momčadi. Kasnije je samostalno vodio Mannheim, Inter iz Zaprešića, Segestu, Međimurje i Savski Marof. Ostao je aktivan i u radu s mladim igračima, a šira javnost pamti ga i kao stručnog sukomentatora Hrvatske radiotelevizije tijekom Svjetskog prvenstva 2006. godine u Njemačkoj.
Od Bogdana se emotivno opraštaju i njegovi bivši suigrači i kolege. Milivoj Bračun za 24sata je izjavio:
- Uh, ne znam što da kažem, baš me iznenadila ta vijest ujutro. Čeči je bio pravi prijatelj, duša od čovjeka. Uvijek je zračio pozitivom, naravno da će nam svima nedostajati. Nažalost, u posljednje vrijeme nismo bili toliko u kontaktu, tek nešto malo preko Marka Mlinarića. Puno više smo komunicirali dok je još bio kod Branka Laljka u Zaprešiću, a onda se vratio kući u Međimurje.
- Neka anegdota s Čečijem? Uvijek bismo ga se sjetili kod prekida, kornera ili skraćenih slobodnih udaraca. Često smo se zezali, znao sam mu reći: “Pa tebe ne mogu promašiti kakvu glavu imaš.” Bio je iznimno skočan, imao je udarac glavom kao neki nogom. Igrao je za Dinamo u vrijeme kada se u klubu ostajalo godinama, a ne kao danas kada neki već nakon 30 ili 40 utakmica odlaze dalje - zaključio je Bračun.
Tomislav Ivković je dodao:
- Katastrofa, nema više Čečija. Igrali smo dosta zajedno i moram reći kako je on karakterno bio jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u životu. Bio je toliko prirodan i normalan da je teško povjerovati kako je kao nogometaš napravio velike stvari u karijeri.
- Čeči se uvijek smijao i zafrkavao. Doslovno, otkad bi se probudio, zafrkancija mu je bila na pameti. Najviše je zezao Dragu Vabeca, s ta dva Međimurca uvijek je bilo puno smijeha. Bio je nebeski skakač, čovjek kao da je stajao u zraku. Pamtit ću ga i po komentarima na televiziji sa Željkom Velom, jer samo je on na taj način mogao komentirati utakmice.
Želimir Stinčić nam je ispričao:
- Kaj da vam velim, ne mogu vjerovati da svi tak brzo odlazimo, to nije normalno. Šokirala me ova vijest ujutro, Čeči je bio dobar dečko, pravi igrač, ovo je velika tragedija za sve nas. Čuo sam da je imao nekih problema, lani bio operiran, pa imao i sepsu, ali da se sve to nekako smirilo. Očito nije...
- Mi smo se u ono naše vrijeme stalno zezali, stalno tražili neke "psine". I živjeli za nogomet, to je bila naša snaga. Pa sad je ostalo još samo dva-tri igrača iz generacije 1967., nažalost više nema ni pola generacije iz 1982. godine. Zauvijek ću ga pamtiti po dobroti, smijehu i velikoj glavi, ha, ha. Svi smo znali da je imao veliku glavu, srećom s njom je bio savršen u skoku, Čeči je baš bio velika dobričina.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
