Nogomet? Iskreno, nisam više u tome, ali sve pratim. Moj život su sport i nogomet, teško mi je gledati što se događa u mom Hajduku. Daj Bože da se sve te muke riješe što prije, pa da Hajduk ponovo stane na noge i bude klub na ponos svih navijača i cijele Dalmacije, priča nam Niko Čeko (51).

Dugogodišnji nogometaš Zagreba, Hajduka i Šibenika u HNL-u je skupio 142 službena nastupa, skupio i dva nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Bilo je to daleke 1992. godine, Čeko je pod vodstvom Stanka Poklepovića bio član 'vatrenih' na australskoj turneji, pa tamo igrao uz Ladića, Štimca, Jerkana, Bilića, Vlaovića...

- Evo me u Banja Luci, posljednjih 10-tak godinama živim na relaciji Prijedor - Banja Luka, tako mi se jednostavno život poklopio. Kako kažu stariji ljudi, nikad ne znate gdje ćete sutra završiti, pa sam tako i ja završio ovdje. Ne bunim se, dobro mi je - priča nam Niko Čeko, pa nastavlja:

- Meni je neshvatljivo da klub kao što je Hajduk vode ljudi za koje nitko nikada u nogometnom svijetu nije čuo. Ma nema tu nikakve netrpeljivosti prema ikome, ali Hajduk je izgubio svojstvo Hajduka. Ja sam dijete toga kluba, tamo sam odrastao i igrao godinama, ali nisam siguran da je to više klub kao što je bio nekad. Puno je tu čudnih interesa, ne sviđaju mi se niti odnosi unutar kluba, iskreno teško mi je gledati trenutno stanje oko Hajduka.

Još gora situacija je u vašem drugom klubu NK Zagrebu?

- Tu mi tek ništa nije jasno, ne mogu vjerovati da u Zagrebu prevlada interes građevinske mafije, pa da nestane jedan takav klub. Tako je to kod nas, tko god dođe na neku poziciju pomisli kako je 'Bogom dan', a u Kranjčevićevoj ulici ne može biti ništa drugo osim stadiona, ma nikakve zgrade. Sada je uništen klub koji je po tradiciji bio najveći u Hrvatskoj uz Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeku. Jednostavno, u NK Zagreb su došli ljudi koji žele graditi zgrade, a ne voditi klub, sve je sada uništeno.

Žalite li što ipak poslije igračke karijere niste ostali u nogometu?

- Znate kako je, što se manje zamaram stvarima u nogometu, manje me boli glava. Imam puno prijatelja iz nogometnog svijeta, čujemo se jednom mjesečno, moj nogometni put završio je još 2000. godine kada sam zaključio igračku karijeru. Pronašao sam neki svoj mir, volim gledati utakmice, a žalim li što nisam ostao u nogomet? Uh, teško pitanje. A znate svi kakve sam ja naravi, kada bih vodio Hajduk i da mi netko tko ne poznaje nogomet pametuje, ma ja bih ga odmah 'nogom u guzicu'.

Niko Čeko bio je miljenik Torcide, stariji navijači Hajduka još pamte 28. travnja 1996. godine, kada je u pobjedi (3-2) nad Dinamom s više od 30 metara sjajnom 'bombom' probio Dražena Ladića...

- Uh, to su bili prekrasni dani, kako se ne bih sjećao toga. Ali sve je bilo drugačije, uvijek sam bio u dobrim odnosima s Torcidom, tada se točno znalo gdje je kome mjesto u klubu. A u Hajduku danas svatko želi biti glavni, zato klub i je na takvim razinama. I žali me što se danas sve vrti oko novca, nema tu više nikakve emocije. Mi nismo bili učeni da napravimo karijere, već da na utakmici damo svoj maksimum, nitko od nas iz te starije generacije nije sanjao da će postati milijunaš, bili smo drugačije odgajani u klubovima.

Kako su se prije odgajali igrači?

- Pa ne mogu vam opisati koliko smo mi bili ponosni na svoj klub, bez obzira igrali li za Hajduk, Dinamo, Partizan, Crvenu zvezdu ili pak kao Dejan Savićević za Budućnost. Poludim kad vidim ova današnja vremena, čuj igrač ne želi igrati za svoj klub jer želi milijun eura. Znate kako je to rješavao pokojni Dražen Jerković? On bi vam ponudio 200 ili 300 nečega, ako bi vi željeli 500, iste bi sekunde dobili papire. Kakvo cjenkanje?

Niko Čeko se sjetio i jednog primjera otprije 30-ak godina...

- Nikada neću zaboraviti primjer Damira Medvida, bivšeg stopera i kapetana Zagreba, bili smo u 2. ligi bivše Jugoslavije suigrači i odlični prijatelji. Draža Jerković mu je ponudio 80 tisuća maraka, a on je želio 100 tisuća. I sljedeći je dan morao doći po papire, njegova je karijera odmah bila završena. Nitko od drugih klubova nije želio čovjeka kojem je prioritet novac, a Medvid je u to vrijeme bio naš najbolji igrač! No, odmah je završio karijeru.

Prije je puno toga bilo drugačije...

- Ma gledajte, nisam ja za tako rigorozna rješenja, ali novac je danas preuzeo smisao sporta. Vi danas pojma nemate odakle vam dolaze igrači, a znate kako je bilo u Zagrebu 1993/94. godine? Sportski direktor bi nas starije igrače okupio i pitao za neka pojačanja, kaže nam koga bi doveli, a ja mu bez ljutnje odgovorim 'pa mi takve imamo i na klupi'. Svi bi se nasmijali, taj igrač ne bi došao u Zagreb. A danas, svima je 'udri brigu na veselje' i spremi novac u džep.

U nogometu je danas i puno ljudi koji nemaju sportski, a pogotovo nogometni 'background'.

- Žalosti me situacija u nogometnim klubovima. Ljudi koji dolaze u nogomet, pa i sport općenito, nikada nisu loptu taknuli. Pa to je kao da mene sada netko postavi za premijera Hrvatske, što ću ja tamo? Ma nejasno mi je i kako u Split dođu ljudi koji nisu iz tog grada, nisu hajdukovci, ne poznaju okruženje i mentalitet kluba. A svi oni ljudi koji su godinama gradili Hajduk, više nisu dobrodošli na Poljud.

Kakav je vaš odnos sa Zdravkom Mamićem, poznajete li ga?

- Zdravko Mamić? Pa znam ga kao svoj džep. On nije napravio ništa što mu netko nije dozvolio, temperamentan je čovjek, ali se jednostavno ne zna kontrolirati. Pa ja 25 godina poznajem njega, braću mu Zorana i Stojka, bili smo prijatelji, nekada kao ljudi i valjali jedni drugima. Ali Zdravko je zaista posebna priča, vjerujte mi Zdravko iz 1990. godine i Zdravko iz 2010. godine nije isti čovjek, ma ni blizu.

Niko Čeko je nastavio...

- Jedino mu zamjeram što je morao gospodski voditi Dinamo, nemati toliko raznih istupa i trzavica, ali to je - Zdravko. Nikada ne znate kako će on reagirati, a za sve te nepravomoćne osude, ma u to ne ulazim. Skidam mu kapu za sve što je napravio s Dinamom, a neka ću druga mišljenja oko njega ipak zadržati za sebe.

Žalite li što nikada niste zaigrali u nekom europskom klubu?

- Ne, nimalo ne žalim za time. Ne žalim za ničime iz karijere, samo za bolešću, ali to se može dogoditi svakome. I za brakom. Već sam puno puta komentirao, ja sam bio jako tvrdoglav, mogao sam ići van, ali kada vidim da nešto nije ispravno i kako netko želi na meni uzeti novce, ma nema šanse. Imao sam priliku 1997. godine otići u Napoli, već sam preko Naletilića i potpisao predugovor, ali mi se onda zbog te bolesti preokrenuo život naopačke. I krenule su neke moje nove bitke.

Još 1997. godine dijagnosticiran mu je tumor testisa, pa nakon sedam dana i drugi tumor, limfnih čvorova...

- Kroz bolest sam vidio tko su mi pravi prijatelji, 20 godina sam tražio pravdu na hrvatskim sudovima, pa čekao i dočekao pravdu na švicarskom sudu. No, danas se osjećam praznim. Zdravlje mi je sada jako dobro, hvala Bogu. Pa i prijatelji mi kažu da izgledam bolje nego kada sam bio aktivni nogometaš. Iza mene je 60 kemoterapija, bila je to duga i teška borba, prošao sam sve i svašta, ali sada se dobro osjećam, vjerujem da će tako i ostati. Životnu bitku sam pobijedio zbog sjajne tjelesne kondicije, ali i želje da pobijedim zloćudne bolesti.

Kada ste posljednji put bili u Hrvatskoj?

- Nisam u Hrvatskoj bio već 10 godina, tu sam pronašao svoj mir. Ne kukam, nisam takav lik, ne tražim nikakvu milostinju. Bilo je puno ljudi, puno prijatelja koji me nisu zaboravili kad mi je bilo najteže, vjerujte neću sada zaboraviti niti ja njih, nisam takav čovjek. Čekam da prođe cijela ova situacija s koronom, a onda ih sve želim vidjeti i pozdraviti. Sve ću ih posjetiti, po cijelome svijetu, svima se iskreno zahvaliti.

Kako gledate i na uspon Luke Modrića, Hrvatska je nedavno imala najboljeg nogometaša svijeta.

- Luka Modrić je čudesan igrač, srećom poslužilo ga je zdravlje i oduvijek je veliki radnik. Ma svi smo mi bili talentirani, ali neki su uvijek bili klase. Uh, sjećam se Marina Lalića, on je u svoje vrijeme bio svjetska, pazite svjetska klasa, ali nije imao odnos prema radu, kakav je u to vrijeme kao klinac trebao imati. Luki Modriću poznajem oca, igrao je u Zadru, pa je i on naslijedio sportske gene. Ali, taj je dečko cijeli život radio na sebi, svaka mu čast. On može igrati još 10 godina, stigao je uz bok Zvoni, Davori, Žutom, ma sve ih i prestigao - završio je Niko Čeko.