Ja bih tako rado da mogu lagati da sam dobro, ali nisam. Moja dijagnoza je vrlo zabrinjavajuća, ali uistinu se borim kako bih još malo poživio, kazao je Ćiro nedugo prije smrti. Optimist, kao i tijekom čitavog života
NAPUSTILA NAS LEGENDA
Ćirin zadnji veliki intervju: Ulica u Zagrebu? Ma, je*eš to. Znaš li ti koliko Hrvatska ima heroja...
Otišao je naš Ćiro. Nogometni romantičar i fanatik, legenda!
Dok se nogometni svijet oprašta od 'trenera svih trenera', RTL je na svom TV kanalu emitirao dosad neprikazani intervju Andrije Jarka s Miroslavom Ćirom Blaževićem.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:25
- Ja bih tako rado da mogu lagati da sam dobro, ali nisam. Moja dijagnoza je vrlo zabrinjavajuća, ali činim sve, uistinu se borim kako bih još malo poživio, međutim prognoze su podijeljene. Ali kako narod kaže, u nadi je spas.
- Nisam počeo pisati knjigu, pišu je drugi, ali nisam velik pobornik te knjige jer ne čitaju ni Tuđmana, pa što će mene čitati. Nisam jako zainteresiran, ali ako još malo poživim možda ću napisati zbog ovog perioda i onda ću poslati poruku za sve bolesne da se čovjek može othrvati i najopakijoj bolesti.
O odrastanju u Travniku...
- Ja sam najmlađe dijete u obitelji. Imao sam jednu predivnu majku koja je bila povjerenik Dinama i ona me inficirala Dinamom. Cimermančić, Benko, Čajkovski i Horvat, to su moji veliki uzori. Istini za volju, mama mi je znala reći: "Znaš, braco", tako me zvala, "Ti ćeš sigurno nešto biti i morat ćeš svojim sestrama pomoći". Imam ih tri, dva brata su mi poginula. Ja sam joj slijepo vjerovao i to kao da je bila jedna obaveza, jedna hipoteka koju mi ona stavlja na leđa. Ja sam se trudio da budem netko, vrlo brzo sam shvatio formulu koja je neminovna da budeš netko. Jedna sestra je živa, sinovi od druge sestre su živi. Mama mi je dala tu hipoteku da moram sestrama pomoći. Kad sam do prvog novca došao, došao sam u Zagreb i svakoj sestri kupio stan. Jako sam ponosan na to i moraš mi vjerovati da sam se stalno konzultirao s majkom. Pokojni Tuđman, moj veliki idol, on je silom htio da nešto uzmem. Na kraju je to bio Hotel Dubrovnik. A kad bi se god konzultirali, ona bi mi rekla: "Braco, nipošto. Tuđman kaže: "Hoćete li više to uzeti?". I kad se više nisam mogao oduprijeti, ja kažem predsjedniku: "Konzultirao sam se s jednim najvažnijim bićem koje kaže da ne smijem to uzeti." Pita on, tko je to. Ja kažem: "Moja mama".
O zaradi od trenerskog posla...
- Jako sam danas sretan i da ništa nisam uzeo. Svoj novac koji sam, hvala Bogu, zaradio, to je bilo u Iranu i Kini. U Hrvatskoj nisam ništa zaradio. Evo, ona famozna '82. godina. Toliko publike, toliko prihoda, a mi ništa nismo dobili. Ni premiju. Skoro smo bili kažnjeni zato što smo prvi. Takvo je vrijeme bilo. Ove strukture političke, njima nikako nije pasalo da Dinamo bude prvi, da ima toliko gledatelja, da se radi jedna hrvatska manifestacija kroz Dinamo.
Jednom je Ćiro izjavio: "Broji se samo koliko si love zaradio."
- Poručujem svim ljudima, mladićima koji se bave nogometom da ne zanemare onu dob u koju će sigurno doći. A to je jesen života. Tijekom života navikli su na komfornu situaciju, a onda odjednom više nema novca. Ja sam znao da si to ne smijem dozvoliti i hvala Bogu danas imam situaciju da ne moram brinuti hoću li dati sinu ili kćerki ovoliko ili onoliko. Jako sam bio mudar. Nikad nisam podcjenjivao novac, najveći dio života ga nisam imao. Bio sam i gladan, i gol i bos. I samo sam rekao majci: "Pa gdje si ti vidjela da ću ja biti netko i nešto?".
POGLEDAJTE VIDEO:
Ćiro je ostavio velik trag u tri države. To su BiH, Hrvatska, Švicarska. A koja je ključna?
- Najviše sam naučio u Švicarskoj. Ja ne volim Švicarce, ali im puno dugujem. Meni gazda kaže: "Gospodine što ste vi?", a ja mu dam diplomu fizičkog odgoja. Profesor education fizik. Francuski ništa, engleski ništa, talijanski ništa. I donese mi metlu. Brzo sam tamo konstatirao da se moram posvetiti sportu i da je to moj put iz kojeg mogu izaći iz sirotinje. Sa 17 godina sam bio prvak Jugoslavije u skijaškom trčanju. To nije bio nitko nikad osim Slovenaca bio, ali paralelno se ja bavim i nogometom. Ali tu nema para, pa se prebacim u nogomet i mislim da je to bilo pogođeno. Formula uspjeha je: prvo je nadarenost za nešto. Da ne ideš u neku djelatnost za koju nemaš afinitet. I pozdravljam sve moje kolege pa ću im reći da trener biti avantura i moraš biti toliko spreman. Jednom mene pita jedan Švicarac za moj raspored, ja mu pokažem. Ujutro je ustajanje, gimnastika, doručak, poslijepodne je trening. A on meni kaže: "Ne valja ništa. Gdje je vrijeme za razmišljanje?". Ja sam shvatio tu poruku. Razmišljati, analizirati, iskristalizirati prave vrijednosti. Ne pogoditi, nego nametnuti koncepciju koja je adekvatna njihovim afinitetima. Tu ne smiješ pogriješiti.
Odrastanju u siromaštvu u Travniku...
- To je fakultet. To je nešto što čovjeku pomaže da u pomnim godinama preskače sve one prepreke i da ima jedan karakter koji ne dozvoli poraz nego zna da mora preskočiti sve da bi išao dalje. Ali uvijek sve u čestitom duhu jer je samo tako moguće stvoriti karijeru i novac bez da imaš grižnju savjest da si negdje napravio nešto krivo gdje bio mogao i sudski dogovoriti. Te ljude koji to rade ne razumijem. Ja nisam avanturist, nego realista. Meni nikad nitko ne može reći: "A, Ćiro, kad si ti ono...". Ne, nikad nisam ono. Nikad nisam povrijedio sport. To je bio moj put koji mi je omogućio da toliko traje, da nije tako imao bi sigurno svakakvih problema. Ja sam bio i "Ćiro, pederu", ali danas mi više nitko ne viče tako nego "Ćiro, majstore". Ali to mi fali...
Ćiro je proveo 17 dana u francuskom zatvoru zbog optužbi za namještanje utakmice. O tim danima govorio je...
- Lako je otići u zatvor kad si siguran da si nevin. Ja sam dobio i pismenu ispirku. Nisam se uzbuđivao, ali sam se pitao što će reći Tuđman. Ja sam se vratio iz zatvora i pokojni Hotko mi kaže da odem na utakmicu, a ja se bojim da će mi se dogoditi ono što mi se dogodilo. Svi okreću leđa, i oni koji ga čuvaju i doktori, a bili smo kao braća. Ja drhtim, Croatia igra protiv Vinkovaca, ja čekam da zabije gol jer o tome ovisi njegovo raspoloženje. Poluvrijeme, on ustane i vidi me u ćošku i poviče: "Znao sam da ništa nisi kriv!", a ja preko stolaca preskačem. On je znao da ja nisam ništa kriv...
Ćiro je s Tuđmanom imao poseban odnos.
- Sine moj, Tuđman je imao svoje ministre, puno njih nisu bili dorasli toj funkciji, a nikad im se nije miješao, pa tako ni meni. On je mene toliko volio da sam si ja dozvolio i neku šalu. Idemo u Kijev, igramo protiv Ukrajine presudnu utakmicu. Pita on: Možemo li mi znati tu formaciju?", a obožavao je Ladića. Ja krenem nabrajati: Mrmić (op.a., golman)..., on baca karte, a ja kažem: "Ladić, Ladić!", haha. Ušao sam u javni konflikt s Mesićem jer nisam dao na Tuđmana jer sam bio dobro plasiran da znam koja je to veličina. Žao mi je što svaki Hrvat nije imao tu privilegiju da ga ne upozna. Ništa ga nije zanimalo osim Hrvatske.
Ćiro voli narod, narod voli Ćiru. Prisjetio se i jedne anegdote s Miloradom Dodikom, kada mu je donio dres od BiH reprezentacije.
- Ja jako volim ljude. Ako si ti dobronamjeran, a prošao si sve što treba proći jedan čovjek, i znam da on meni ne može odoljeti. Imam ja stanovitu težinu, tko su ti ljudi, možemo biti samo jednaki. Dolazio je ovdje na Kvaternikov plac i prodavao salatu iz Banja Luke. I ne prodaje nikako, a kad mu je otac stavio bijeli šal na vrat, ljudi su u povorci kupovali. To mi je on pričao, i sad bi se ja trebao ustručavati. Oni mislili naš je, a on četnik je*eni, haha.
Pokušao je Ćiro biti i predsjednik Hrvatske, no ta kampanja nije dobro prošla.
- Ja sam shvatio razlog debakla. Mene je raja voljela, ali onaj koji podcjenjuje hrvatski puk, taj se grdno zafrknuo. Na što mislim? Misle da su blesavi, da ne znaju koga treba birati. Oni mene vole, ali znaju da sam ja nogometni trener, a ne nekakav političar. Kad ja ne znam reći "neću". To je meni strana riječ. Ja sam sklon da bi nekom udovoljio, da ne bi nikoga razočarao i nažalost doživio sam debakl koji sam i zaslužio.
Za Tuđmana je kazao da mu je žao što nije prošao Čaršiju te da nitko ne bi mogao voditi bolje državu od njega, a da mu je najgore bilo što nije smio reagirati kad ga je netko htio isfolirati.
- Dođe Canjuga (op.a., Zlatko, bivši predsjednik Dinama) pred njega dok mi razgovaramo o nogometu i kaže: "Predsjedniče, ono što ste u bespuću napisali...". Nije rekao ni dobar dan, samo citira jednu rečenicu. Ja sad čekam da ga stari mazne nogom i kaže "Koga ti foliraš". Canjuga nastavlja: "A ono kad ste napisali, to ću cijeli život pamtiti". Sad meni je više dosta, najrađe mi ga šutnuo, a mene predsjednik zagrli i kaže: "Samo Zagorac može biti ovako pametan". Nije skužio da ga folira...
O maksimirskoj noći kada mu je 50.000 navijača skandiralo "Ćiro, pederu"...
- U najvećoj popularnosti i slavi, jedan tvoj kolega napiše: "Da li će jal ovog grada i njega nekad pojesti". Čuj jal, meni bilo smiješno jer sam bio uvjeren da nikad ne može doći do toga doći. Izlazim iz tunela, 50.000 ljudi... Nikad to nisam doživio da se mogu sinkronizirati, a svi viču "Ćiro, pederu!". A ja tražim snagu da dođem do klupe i sjetim se tog novinara i kažem: Evo boga mi je bio u pravu". Doživio sam jedan šok. To se ne može izorkestrirati, ali oni su uspjeli. To ori to puca - priča Ćiro pa nastavlja:
- Lomi se utakmica, znam da me ne smiju dezorijentirati. BiH ima odličnu ekipu, moram prestati tugovati, moram participirati. Ja sam trener, ja sam vođa i napravim odlučujuću stvar. Nikad ne možeš biti tako inspiriran nego kad si u gabuli. Ja se sjetim da mi čuvaju mi mog Šukera u sendviču. Znam taj sistem i kažem Šukeru u centar, a ti, Bobane... I Boban zabije gol. Oni opet viču "Ćiro, pederu" a ja im šaljem pusu.
Što si nikad neće oprostiti...
- Nikako nismo smjeli izgubiti od jedne Francuske koja je dvaput slabija od Nizozemske koju smo pobijedili. Kad se Boban ozlijedio, da sam imao Cvitanovića, onoj sporoj obrani Francuza on zabija dva gola i mi smo prvaci svijeta. Ali ja sam ga morao otjerati. Tuđman me zove, pokojni Tironi je bio da se vrati. On je takav ljubimac bio Tuđmana jer je nemilosrdno zabijao za Croatiju. Predsjednik kaže: "Kaže slušaj Ćiro, nema Bokšića...", a ja mu kažem: "Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete, ali ovog puta morate izabrati između Cvitanovića i mog autoriteta. On spusti slušalicu - ispričao je Ćiro pa nastavio o izbacivanju Igora Cvitanovića iz momčadi na SP-u u Francuskoj:
- Trening je završio, a fakultet je dao neke rezultate što su moji bili tamo na testiranju. Rezultati kažu kako Cvitanović, Vlaović i Prosinečki imaju deficit aerobnih kapaciteta, a ja imam privilegij da treniram Cvitanovića dvije godine i nisam mogao zamisliti tako uski prsni koš tako abnormalne moćne aerobne kapacitete. Može trčati koliko hoćeš. Sad, ja im moram dati input na aerobne kapacitet. Pozovem ja Cvitanovića, a on mene pita je li to zbog rezultata. Ja kažem da je. "Ja ne vjerujem u te rezultate", kaže on meni.". "Ne vjerujem ni ja, jer te znam. Ako netko ima kapacitet aerobne to si ti. Nikad u 50 godina nisam čuo 'neću. A nećeš? Napolje. Oni skoče na njega, smiruju situaciju. "Sine, ali nećeš se moći vratiti. Odeš li, ne vraćaš se", govorim ja njemu. I on ipak ode. Ja dođem ručak je spreman i on sjedi. "Gubi se da te ne vidim", rekao sam mu. A on ode Tuđmanu. Ali nitko ga nije mogao spasiti. To sam mu zamjerio jer on upada protiv Francuza i rješava sve.
Nastavlja Ćiro o polufinalu protiv Francuske i koliko ga je ta utakmica 'progonila'...
- Ja sam noćne more imao jer ja sam znao da imam najbolju momčad na svijetu i da možemo biti svjetski prvaci. I nitko mi nije vjerovao. Do Njemačke. Boban kaže: "A bogami je šef imao pravo da ćemo mi biti svjetski prvaci". Sad mi kažeš kad si unakazio Švabe. Bio je red bila je disciplina, ja sam taj antagonizam izmirio, svi su se voljeli i ginuli jedni za druge.
O motivacijskom govoru uoči Njemačke (3-0 za Hrvatsku)...
- Hoćeš da ti kažem? Znaš što sam rekao? Ništa! Cijelu noć radim teoriju sa suradnicima. Sve je nacrtano. Imam problem Bierhoffa jer je on dominantan u skoku, a ja nemam skakača. Sve je išlo u detalje... Ja idem na teoriju i u zrcalu se ugledam i prepadnem jer moja boja koža bila je grozna. Mrtav čovjek, a nosi mi jedan čovjek telefon, zove Tuđman. Stojim mirno, ovdje ja sam otišao u drugi plan... "Morate pobijediti", govori predsjednik. "Predsjedniče, sve ćemo napraviti. Ja dam nazad telefon pogledam se u špigl i konstatiram. Moj otac je bio alkoholičar i umro je od ciroze jetre, a ja imam tu zelenu neku boju od straha i uvjeren sam da umirem. i sad gledaj čudo - priča Ćiro pa nastavlja:
- Stojim, al ne govorim. Ja se bojim da sam gotov, tri minute tišina apsolutno, tri minute prošle ja ne govorim. Mislim kako ću svaki čas pasti. Ivanković me dira i govori: "Šefe, krenite". A ja mu kažem: "Marš u pi*ku materinu. Dolazim po drugi put, sad je šest minuta prošlo, ne govorim ni jedno slovo, ali konstatiram najveću stvar na svijetu: Svi igrači počeli dobivati moju boju kože. Ja kažem: "Gotovo. Tu smo. Ja kamikaza, išao bih na bajunet za pobjedu da Tuđmanu izvršim obećanje. Oni imaju moj duh. Gotovo, ne treba ništa. Samo je bilo za poginule, za Hrvatsku. Prošlo je devet minuta nijednu riječ nisam izgovorio. Je*ala te teorija. Najvažnije je htijenje, borbenost, idemo ginemo. Strah, strah je najveći motiv u povijesti psihologije. Moraš pobijediti, a ne znaš kako ćeš. Sve je važno, al najvažnije je idemo ginuti...
O razbijanju satova u svlačionici...
- Svi su bili 'oriđiđi'. Ne znam što mi je bilo. Sve! Ne samo sat... Oni igraju kao babe i onda ja ne znam više što ću. "Hoćete li krenuti? Postali ste balerine, a ne hrvatski sportski vitezovi. Zamisli sine, 50 godina u kontinuitetu, ja imam priliku da se svaku godinu na moru kupam, a kad bi sve sabrao u tih 50 godina nisam mjesec dana odmora imao. Nikog nikad nisam odbio. Tko me god zove, ja dolazim.
A želi li Ćiro svoju ulicu u Zagrebu?
- Ma je*eš to. Znaš ti koliko Hrvatska ima heroja. Pa ja sam Mika, Pera, Laza. Ne interesira me to, bogom ti se kunem.
"Je li te strah?", pitao je RTL-ov Andrija Jarak Miroslava Ćiru Blaževića. "Strah? Jedva čekam da ovo bude gotovo i da zapalim jer on me pita je li me strah. Sine moj, nemoj da rasplačem ovu divnu mladost. Pomirio sam se, moja situacija je gotovo beznadna, ali ja ću se boriti za ljubav. Vidim po primjedbama liječnika, gotov sam. Ne mogu se spasiti, ali spasit ću se - kazao je Ćiro u svom posljednjem velikom intervju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
