Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Kolumna
Tomislav Birtić Subota, 01.02.2020. u 10:52
6 komentara

Da bar za važne stvari na Trg izađe jednako kao za sportaše

Volio bih dočekati da se isti ljudi koji se svako toliko okupe slaveći uspjeh pojedinca ili grupe sudržavljana u jednakom broju, ili plus još toliko, redovito okuplja kako bi zaštitili svoja prava. Borba za više razuma

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
6 komentara

Od Metkovića ministru zdravstva hodočasti Ivo Matičević, a rukometaše (i ostale) na Trgu bana dočekuje desetak ili stotinjak tisuća jer sport jače okida emocije čak i od života i smrti. Može li se shvatiti da nam vlastiti i život roditelja, baka i djedova ne znači dovoljno da se spontano okupimo ili makar bolje organiziramo, nešto je teže prihvatiti da nam sport emocije okida snažnije i od predugog čekanja na pregled djece. Ako i zbog koga vrijedi izaći na zimu ili vrućinu, izlaziti na trgove koliko god puta treba pa makar vrijeme bilo i idealno, valjda su to djeca.

Istinu je nekad teško prugutati i znajući da psihologija ima vrlo racionalno objašnjenje. Ne mogu podnijeti da me svi, ili samo oni protiv kojih poraz jako boli, pobjeđuju, pa bijes prebacim na klub za koji navijam. Što lošije podnosim sebe, što sam nemoćniji, nerealiziraniji, to sam agresivniji prema ljudima od kojih nešto očekujem ne mogavši objasniti otkud mi uopće pravo da im namećem obaveze. Jer oni ih meni ne nameću. Osim u masi, ne znaju da postojim, a kamoli gdje radim i kako stojim u prvenstvu mog zanimanja. Ne razbijaju aute i ne tuku se ako je kompanija A pobijedila kompaniju B, a ja sam bio najlošiji na terenu. Ne zamaram se razmišljajući zašto burno, bilo s predumišljajem bilo iz afekta, ne reagiram ni na loše zdravstvo ni spaljivanje skoro milijardu kuna mirovinskog fonda, ni na pekara ili frizera, ali ako je igrač "mog" kluba promašio penal…

Vrijedi i obratno. Ne poistovjećujemo se samo s gubitnicima. Biblijski motiv radosti povratka izgubljenog sina. Vjerojatno je teško priznati da je bilo koji oblika agresije prema poraženom podsvjesno, nesvjesno priznanje "svi smo mi luzer". Nešto bi lakše trebalo biti priznati da je masovno okupljanje u zlatnoj sjeni pobjednika nesvjesna deklaracija "svi smo mi pobjednik". Pobjeda! Konačno ja! I ja! Uspio sam.

Ovo nikako ne bi trebalo shvatiti kao borbu protiv emocija. Besmisleno je kao i boriti se protiv gravitacije ili zore ili noći. Ali bih volio dočekati da se isti ljudi koji se svako toliko okupe slaveći uspjeh pojedinca ili grupe sudržavljana u jednakom broju, ili plus još toliko, redovito okuplja kako bi zaštitili svoja prava. Borba za više razuma.

Tema: Rukometni Euro 2020.

Message