Sport

Komentari 8

'Stric i teta poginuli su u ratu, a ja sam po stricu dobio ime'

'Stric i teta poginuli su u ratu, a ja sam po stricu dobio ime'

Otac je bio na prvih sedam utakmica, ostali su se rasporedili. Nažalost, Stockholm je bio predaleko i preskup, pa nisu došli tamo. Dresovi? Ma, svima sam dao i više njih, kaže nam Vlado Matanović

Još je u nedjelju igrao finale Europskog prvenstva, u ponedjeljak je zajedno sa srebrnim suigračima dočekan u Zagrebu, a u utorak se morao vratiti u Velenje jer... U srijedu je igrao novu utakmicu. Slovenske lige.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Ne, nemoguće je prebaciti se samo tako na klupske obaveze, nema šanse – odgovorio je naš srebrni 'kauboj' Vlado Matanović (24) prije nego smo uopće do kraja stigli postaviti pitanje.

- Nije bilo vremena za veselje. Skoknuo sam tek kratko kući u Rijeku, a u klubu nije bilo nikakvog dočeka za mene. Nema veze, ne dira me to.

Ono najvažnije, medalja se tim silnim putem nije zagubila.

- U džepu je. Treba je pokazati svima da se vidi da nisam bezveze toliko bio odsutan. Neću je valjda sad skrivati.

Naš Riječanin i cijeli rukometni stožer osjećaj veselja i radosti skrivali su u sebi negdje do dolaska u zagrebačku zračnu luku. Tu se, pred stotinama navijača iza ponoći, vratila boja u obraze, a osmijeh na lice.

- Kad sam vidio druge, onda je i meno došlo do glave što smo napravili. Bili smo prema kladionicama tek sedmi favorit i nitko od nas nije očekivao da ćemo doći tako daleko, stoga mislim da je ovo srebro velik rezultat. Nosim ga sada okolo iako nisam bio najbitniji igrač.

Samo malo, a ona 2 gola Bergerudu i Norvežanima?

- Dobro, pamti se. Ali sad znam koliko još trebam raditi na sebi. Nadam se da ću jednog dana biti kao Zlatko Horvat.

Tko bi se žalio da dobijemo novog Zlaju koji je odradio 13. veliko natjecanje, dok je desnom krilu Gorenja, od sljedeće sezone Zagreba, ovo bilo prvo. S 24 godine nekako spada pod normalno, ali malo je neobično znati da je prije sedam godina, sa 17, debitirao za Hrvatsku. Bilo je to u prijateljskoj utakmici s Norveškom na pripremama za SP u Španjolskoj 2013.

- To je više bilo slučajno. Kako sam bio u Umagu, našao sam se tamo u tom trenutku jer se netko ozlijedio. Dobio sam dvije tri minute, ostalo je u pamćenju, a onda... Imao sam dosta padova, no nisam odustajao. Evo, nakon 7 godina opet je došlo i na najbolji mogući sam način okrunio povratak. Od koga sam najviše naučio? Pa Zlaja mi je govorio kako stajati u obrani, naše sam srednjake čuo kako razmišljaju dok se dogovaraju, golmani su mi govorili što vole pokrivati i kako da branim ili puštam igrače. To su sitnice koje čine razliku između dobrog i odličnog igrača, a tek sad vidim koliki su oni profesionalci.

Je li Zlajin savjet bio najbolji?

- Da, ali i Marino Marić mi je rekao: "Opusti se, brate, uživaj u igri. To su samo golmani od krvi i mesa, pukni im najbolje i nemoj se bojati".

Još da su ga malo češće savjetovali da zabode u sredinu na skok-šut. Tko nije vidio gol protiv Bjelorusije, recimo da je izgledao kao da je duh Luc Abaloa ušao u njega.

- Treneri su mi pričali da im je žao što me nisu stavili na vanjskog, a naš pomoćni u reprezentaciji Hrvoje Horvat rekao mi je i protiv Bjelorusije da to radim, no naše je da stanemo u kut i čekamo šansu. Abalo? Nisam to od njega vidio iako su me tjerali u Buzetu i Umagu, a u Gorenju sam usavršio to. Volim to raditi, valjda će prepoznati.

Jeste li uspjeli prepoznati svoje među toliko Hrvata na tribinama?

- Naravno, došli su svi, otac, majka, sestre, cura, rođaci, bratići... Otac je bio na prvih sedam utakmica, ostali su se rasporedili. Nažalost, Stockholm je bio predaleko i preskup, pa nisu došli tamo. Dresovi? Ma, svima sam dao i više njih.

- Baš se čuje, ha? Da, imam ustvari cijelu slavonsku krv. Otac je iz Antina, a majka iz Slakovaca.

U Antinu postoji Kulturno-umjetničko društvo "Lela i Vladimir Matanović". Evo priče.

- To su moji tetka i stric koji su poginuli u Domovinskom ratu, tad je i moj otac isto ranjen. Moja je sestra dobila ime po tetki, a ja po stricu i tako nosimo njihova obilježja, kao i taj KUD. Ma, to je nešto predivno jer otac se prisjeća njih, pogotovo kad netko kaže moje ime.

Mogao bi ga Lino Červar pročitati za Pariz u travnju na kvalifikacijama za OI.

- Hoću li biti pozvan ili ne, to sad puštam. Da nije moglo teže od te skupine s Francuskom, Portugalom i Tunisom, nije. Morat ćemo ostaviti zube na terenu i krvavih koljena otići. Valjda će se isplatiti jer volio bih biti dio olimpijskih igara, još kad bi došla medalja...

Skoro pa bi onda mogao i završiti reprezentativnu karijeru...

Najčitaniji članci