Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
8 komentara

'Stric i teta poginuli su u ratu, a ja sam po stricu dobio ime'

Otac je bio na prvih sedam utakmica, ostali su se rasporedili. Nažalost, Stockholm je bio predaleko i preskup, pa nisu došli tamo. Dresovi? Ma, svima sam dao i više njih, kaže nam Vlado Matanović

Foto: Instagram
8 komentara

Još je u nedjelju igrao finale Europskog prvenstva, u ponedjeljak je zajedno sa srebrnim suigračima dočekan u Zagrebu, a u utorak se morao vratiti u Velenje jer... U srijedu je igrao novu utakmicu. Slovenske lige.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Ne, nemoguće je prebaciti se samo tako na klupske obaveze, nema šanse – odgovorio je naš srebrni 'kauboj' Vlado Matanović (24) prije nego smo uopće do kraja stigli postaviti pitanje.

- Nije bilo vremena za veselje. Skoknuo sam tek kratko kući u Rijeku, a u klubu nije bilo nikakvog dočeka za mene. Nema veze, ne dira me to.

Ono najvažnije, medalja se tim silnim putem nije zagubila.

- U džepu je. Treba je pokazati svima da se vidi da nisam bezveze toliko bio odsutan. Neću je valjda sad skrivati.

Naš Riječanin i cijeli rukometni stožer osjećaj veselja i radosti skrivali su u sebi negdje do dolaska u zagrebačku zračnu luku. Tu se, pred stotinama navijača iza ponoći, vratila boja u obraze, a osmijeh na lice.

- Kad sam vidio druge, onda je i meno došlo do glave što smo napravili. Bili smo prema kladionicama tek sedmi favorit i nitko od nas nije očekivao da ćemo doći tako daleko, stoga mislim da je ovo srebro velik rezultat. Nosim ga sada okolo iako nisam bio najbitniji igrač.

Samo malo, a ona 2 gola Bergerudu i Norvežanima?

- Dobro, pamti se. Ali sad znam koliko još trebam raditi na sebi. Nadam se da ću jednog dana biti kao Zlatko Horvat.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli Vlado Matanović (@vladomatanovic)

Tko bi se žalio da dobijemo novog Zlaju koji je odradio 13. veliko natjecanje, dok je desnom krilu Gorenja, od sljedeće sezone Zagreba, ovo bilo prvo. S 24 godine nekako spada pod normalno, ali malo je neobično znati da je prije sedam godina, sa 17, debitirao za Hrvatsku. Bilo je to u prijateljskoj utakmici s Norveškom na pripremama za SP u Španjolskoj 2013.

- To je više bilo slučajno. Kako sam bio u Umagu, našao sam se tamo u tom trenutku jer se netko ozlijedio. Dobio sam dvije tri minute, ostalo je u pamćenju, a onda... Imao sam dosta padova, no nisam odustajao. Evo, nakon 7 godina opet je došlo i na najbolji mogući sam način okrunio povratak. Od koga sam najviše naučio? Pa Zlaja mi je govorio kako stajati u obrani, naše sam srednjake čuo kako razmišljaju dok se dogovaraju, golmani su mi govorili što vole pokrivati i kako da branim ili puštam igrače. To su sitnice koje čine razliku između dobrog i odličnog igrača, a tek sad vidim koliki su oni profesionalci.

Je li Zlajin savjet bio najbolji?

- Da, ali i Marino Marić mi je rekao: "Opusti se, brate, uživaj u igri. To su samo golmani od krvi i mesa, pukni im najbolje i nemoj se bojati".

Još da su ga malo češće savjetovali da zabode u sredinu na skok-šut. Tko nije vidio gol protiv Bjelorusije, recimo da je izgledao kao da je duh Luc Abaloa ušao u njega.

- Treneri su mi pričali da im je žao što me nisu stavili na vanjskog, a naš pomoćni u reprezentaciji Hrvoje Horvat rekao mi je i protiv Bjelorusije da to radim, no naše je da stanemo u kut i čekamo šansu. Abalo? Nisam to od njega vidio iako su me tjerali u Buzetu i Umagu, a u Gorenju sam usavršio to. Volim to raditi, valjda će prepoznati.

Jeste li uspjeli prepoznati svoje među toliko Hrvata na tribinama?

- Naravno, došli su svi, otac, majka, sestre, cura, rođaci, bratići... Otac je bio na prvih sedam utakmica, ostali su se rasporedili. Nažalost, Stockholm je bio predaleko i preskup, pa nisu došli tamo. Dresovi? Ma, svima sam dao i više njih.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

”Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” (Mt 6,21)

Objavu dijeli Vlado Matanović (@vladomatanovic)

Vlado je Riječanin, ali riječkog ćete naglaska čuti tek sporadično jer... Dominira slavonski.

- Baš se čuje, ha? Da, imam ustvari cijelu slavonsku krv. Otac je iz Antina, a majka iz Slakovaca.

U Antinu postoji Kulturno-umjetničko društvo "Lela i Vladimir Matanović". Evo priče.

- To su moji tetka i stric koji su poginuli u Domovinskom ratu, tad je i moj otac isto ranjen. Moja je sestra dobila ime po tetki, a ja po stricu i tako nosimo njihova obilježja, kao i taj KUD. Ma, to je nešto predivno jer otac se prisjeća njih, pogotovo kad netko kaže moje ime.

Mogao bi ga Lino Červar pročitati za Pariz u travnju na kvalifikacijama za OI.

- Hoću li biti pozvan ili ne, to sad puštam. Da nije moglo teže od te skupine s Francuskom, Portugalom i Tunisom, nije. Morat ćemo ostaviti zube na terenu i krvavih koljena otići. Valjda će se isplatiti jer volio bih biti dio olimpijskih igara, još kad bi došla medalja...

Skoro pa bi onda mogao i završiti reprezentativnu karijeru...

Tema: Rukometni Euro 2020.

Message