Da se bodovi dobivaju za ljubav i strast prema Dinamu, ali i štetu za njega, Mamić bi bio neporažen. A danas je uspjeh koji je čekalo nekoliko generacija gledao iz druge države
BIRTIJA
Dinamo i Zagreb štošta mogu ako su neki dovoljno daleko...
Starčić je narezao kruh na kockice, otvorio paštetu, na stolu malo točeno. Sjedio je za najlošijim stolom za gledanje utakmice. Odmah ispod ekrana. Dinamo – Spartak, mala svečanost. Dinamo je poveo. Ekipa za mojim stolom “gol!” je viknula tonom kojim kazališni glumci šapću da ih se čuje u zadnjem redu. Starčić se okrenuo prema nama.
Pogledom je pitao vodi li Dinamo. Kimnuli smo mu. Škicnuo je telku, kao da ne vjeruje, da se uvjeri da je istina. Podigao je ruke, slavljenički protresao šake iznad glave i nastavio jesti kruh i paštetu.Iz radničkog kafića otišao sam u lokal čija publika pije craft. Za razliku od polupraznog kafića proletarijata, prekarijata i osiromašenih penzića, lokal za ekipu koja ima neku lovu, gdje malo pivo košta za trećinu više nego u susjednom veliko, bio je prepun.
Nekoliko ljudi je stajalo kod šanka, čekalo stol. Mnogi su ponijeli čips, kikiriki i ostale grickalice. Utakmicu su gledali na po’ oka. Dinamo im je nevažna sporedna stvar. Golovi su se slavili dosta glasno. Ali kratko. U isto doba urednik Expressa je na Facebooku postao video. Publika pjeva Grdovića, “za Dinamo dao bih sve”. Ljudi ne odlaze sa stadiona. Produžavaju užitak do krajnjih granica.
Dinamo je opet naslikao Zagreb. Ljubav koja ne pita za suparnika. Dođe na stadion. Razmaženost koja emocije uvjetuje Realom, bilo kojim velikim klubom, ili trijumfom. Socijalu i srednju klasu. Zagreb koji skoro pa umire. Skuca zadnju lipu da se počasti paštetom i pivom, uz Dinamo. Zagreb koji je po nekim ekonomskim kriterijima osamdeset posto Hrvatske.
Dinamo je opet pokazao da je Zagreb stvoren za nešto više. Zagreb je ponašanjem u Maksimiru pokazao da je Dinamo stvoren za nešto više. Prije više od deset godina napisao sam. Da postoji natjecanje u kojem se bodovi dobivaju za ljubav, strast prema Dinamu s jedne, a štetu za Dinamovu reputaciju s druge strane, Mamić bi umro kao nepobijeđeni prvak. I tko zna koliko godina ga nitko ne bi dostigao.
Tad mi na kraj pameti nije bilo da će san nekoliko generacija gledati iz druge države. A desetke tisuća ljudi razglabat će za što su Dinamo i Zagreb sposobni ako je nekoliko ljudi dovoljno daleko.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
