Englezi su gospoda, ne huligani kakvi su bili prije 40-ak godina

Engleske navijače godinama prati stereotip huligana i divljaka zbog prošlosti i zlatnih 70-ih i 80-ih godina kada su 'žarili i palili' Engleskom i Europom. No, ti dani su odavno prošli, a stereotip je ostao. Pomisao na malene, nerijetko maglovite i vlažne uličice engleskih gradova te scene onih većih, europskih u kojima navijači stoje jedni preko puta drugih i samo čekaju znak kada će se u maniri vikinških ratnika zaletjeti jedni prema drugima duboko su ostali ukorijenjeni.

No, mi smo imali priliku osjetiti dašak 'engleskog divljaštva' iz prve ruke. I to dva puta! I istina je da - divljaštva nema ili ga ima u najmanjim mogućim razmjerima. A govorimo o Kopu, skupini navijača Liverpoola koja postoji još od davne 1904. godine. Generacije su se mijenjale, ali duh nogometnog fanatizma uvijek je ostajao.

Liverpool je u Mariboru slavio s uvjerljivih 7-0 i potopio momčad s Ljudskog vrta u 3. kolu grupne faze Lige prvaka. Utakmica je bila prekrasna za gledati, navijači Maribora ni nakon sedmog gola nisu prestali pjevati i bodriti svoju momčad, a tribine prekrasnog mariborskog stadiona ostale su pune do posljednjeg zvižduka.

No, doživljaj hrpetine navijača Liverpoola u centru Maribora nekoliko sati prije utakmice gdje otprilike 1000 ljudi pjeva, pije i veseli se zauvijek će ostati u mojem sjećanju. Ne zato jer sam bio dio toga nego zato što su se u pojedinim trenucima navijači Maribora u skupinama gurali kroz navijače Liverpoola, a dobili su samo pokoji zagrljaj, tapšanje po ramenu ili zdravicu.

Osiguranje je bilo na nivou, sve stoji, no činjenica je da problema nije bilo ili ga je bilo u vrlo malim razmjerima. Tada smo stekli neka nova prijateljstva iz Liverpoola koja su nam pomogla u daljnjim putovanjima.

Sljedeća postaja bila je Portugal. Nakon Maribora nismo vjerovali da nešto može nadmašiti doživljeno iskustvo, ali putovanje preko Lisabona za Porto, u kojem je domaćin dočekao trupe Jürgena Kloppa u osmini finala Lige prvaka, nadmašilo je sva moguća očekivanja.

Lisabon je centar Portugala. Jedno od najvećih ekonomskih središta starog kontinenta i najzapadniji glavni grad Europe. To je mjesto gdje s okolicom živi pet milijuna ljudi od ukupno 10 koliko živi u Portugalu. U zemlji Cristiana Ronalda, Ruija Coste, Eusebija i ostalih nogometnih velikana sve se vrti oko Lisabona i prekrasnog velegrada, koji svakim korakom piše neku novu, za svakoga ponaosob divnu priču.

Kažu da nisi bio u Lisabonu ako nisi posjetio Estadio da Luz stoga smo upravo to i učinili prije nego što smo smo otputovali za Porto gdje nas je čekala nogometna poslastica. Nažalost, nismo imali dovoljno vremena pogledati sve pa je tako Estadio Jose Alvalade, dom Sportinga, ostao za neko novo, još neispričano poglavlje. Jer vratit ćemo se sigurno.

U prekrasnom okruženju zapadne Europe, portugalske zemlje koja cijelom svojom dužinom dotiče atlantski ocean, uživali smo u domaćinstvu i ljubaznosti Portugalaca. U našem dijelu Europe nose stereotip kojem neću dati ni trenutak spomena jer nakon proživljene avanture nemam niti jednog jedinog negativnog iskustva. Portugalci su srdačni, ljubazni, gostoljubivi i jako dobro psuju na hrvatskom uz nevjerojatno širok osmijeh. Provjereno više puta, haha.

U udobnosti portugalske željeznice odvezli smo se do Porta gdje nas nije pokolebala kiša koja je neumoljivo padala dva dana. Kada ideš na završnicu Lige prvaka mogu i sjekire padati. Doduše, bolje bi bilo da nas je dočekalo sunce na ugodnih 15°C kao u Lisabonu, ali nismo mogli birati. Pa smo se prilagodili. Odmah po dolasku u Porto dočekala nas je slika Estadio do Dragaua iz daljine.

Naša (ne)sreća bila je što smo u Porto došli na 'debeli utorak', prvi i najveći dan slavlja Mardi Grasa tako da većina trgovina, suvenirnica, restorana, gostionica i kafića nije radila. Nismo previše marili za to budući da je zabava počinjala tek idući dan.

Porto je na Valentinovo bio obojan u plavo. Ljudi na ulicama trudili su se svim obilježjima pokazati ljubav prema svojem klubu i uspijevalo im je u svim mogućim namjerama. Majke i očevi, sestre i braća, bake i djedovi, unuci i unuke. Svi su kao jedno čekali nastup vodeće momčadi portugalskog prvenstva protiv Liverpoolovog stroja.

U moru plavetnila drugog najvećeg portugalskog grada, nekoliko mjesta odisalo je crvenilom. Na tim mjestima okupljali su se navijači Liverpoola, a na jednom od njih bili smo i mi.

Praça da Liberdade glavni je trg Porta i mjesto gdje se skupilo 300-tinjak navijača 'redsa'. Od prijepodnevnih sati do kasno poslijepodnevnih pilo se, veselilo i navijalo. Kako je vrijeme odmicalo, tako je i alkohol u užarenoj krvi divljao, radio, dolazio do izražaja. Pjesma je svakom minutom bila sve jača, ali od divljaštva - ni traga.

POGLEDAJTE VIDEO: Navijači Liverpoola navijaju u Portu

Pokretanje videa...

01:07

Video: Boris Trifunović/24sata

Mislili smo da smo naletjeli na mirnu skupinu "ozloglašenih" engleskih navijača, ali kada nam je jedan od njih poklonio sticker sa znakom Spion Kopa, bilo nam je jasno o čemu je riječ. Bilo nam je jasno i da Englezi zaista jesu strastveni, ali nisu divljaci kakvim ih smatramo. To je samo stereotip koji je ostao na nekim prijašnjim, ali još uvijek u sjećanju svježim generacijama.

U ludilu atmosfere i navijanja zaputili smo se metroom do Estadio do Dragao. Kada putujete na utakmicu ne možete ga promašiti ni da hoćete. Sve stanice metroa završavaju upravo na Dragauu, hramu nogometne kulture Porta.

Stadion je veličanstven i impresivan, navijači Porta su sjajni, ali nemjerljivi s temperamentnim južnjacima Lisabona. Nogometna kultura Portugala zauvijek će mi ostati u sjećanju, ali pristojnost i uljudnost engleskih "huligana" nadmašila je domaćina. Kao i u nogometnom smislu. Liverpool je slavio s uvjerljivih 5-0 i jednom nogom ušao u četvrtfinale Lige prvaka.