'Gledam u te osmrtnice, svi polako odlaze, ali ja se ne dam'

'Treneru svih trenera', legendarnom Ćiri Blaževiću gori 85 svjećica na torti. 

POGLEDAJTE VIDEO:

- Baš gledam smrtovnice, ovi iz moje generacije svi polako odlaze, jedino se ja ne dam, još me se nećete riješiti, još ću dugo biti s vama. - najavio je. Dugo ili ne, još  nas je počastio barem jednom godinom.

Ta je veljača 1935. nogometu ovih prostora dala tek nedavno nadmašenu broncu, obožavatelja žena i more nenadmašnih izjava.

- Kad dođeš u određene godine, rođendani se ne slave, nego se zbog njih tuguje. Ja ću svoj rođendan obilježiti diskretno, sa suprugom, govorio je Ćiro Blažević. Njegova je Zdenka Ćiri bitnija i od nogometa.

Zdenka mu je ljubav života

Upoznao ju je u Rijeci. Imali su unajmljene sobe na istom katu, a Ćiro ju je Vespom vozio u školu. Zdenka je bila maturantica, a Ćiri je tad bilo 27 godina. Kad je Zdenka imala tešku prometnu nesreću i zamalo izgorjela u automobilu, liječnici su joj davali tri posto izgleda da preživi. Ćiro je tad, kaže, ostavio sve, i novac i nogomet, da je spasi. 

- Taj rođendan mi je bio najtužniji u životu. Najviše sam ih volio slaviti kao dijete. Mama bi mi spremila tortu, a ja bih puhao u svjećice. Bio sam najsretniji kad sam ih ugasio u jednom dahu. Kako su godine prolazile, sve više sam trebao puhati i to bi me rastužilo - kaže Ćiro.

Okrutno djetinjstvo i kasnije egzistencijalne teškoće obilježili su me za cijeli život. Radu i disciplini od malih me je nogu naučio život, kaže Ćiro.

- Sine, neću slaviti. Nesretan sam što je taj rođendan došao, rođendan slave mladi. Ja ne izlazim, kući sam. Nekako me strah, kad sam bio mlađi, mogao sam sve, prebrodio sam dva raka, sad stalno gledam da mi se što ne dogodi...

Kad bi, ističe, svi koji mu danas zavide na blagostanju morali proći njegov put, odustali bi i nijedan mu, uvjeren je, ne bi zavidio. Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u Švicarsku, istodobno je bio igrač, trener i radio u jednom atelijeru za dekoraciju. No zaradom se nije mogao pokriti. Stanarina je, prisjeća se, bila 500 franaka, a njemu bi ostajalo 400.

- Neimaština me je odredila pa sam rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati ako nemaš novac - priča.

Od četvrte lige do prve

Naglašava da u Švicarsku nije došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije postao je švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti švicarskog nogometa. Uzeo je Vevey, klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi i dizao ga svake godine do prve lige.

- Svratio sam na sebe pozornost - kaže slavljenik kojemu su od vlastitih rođendana draži oni njegovih šest unuka. Brine se o njima, ali ističe, jednako je strog kao i prema svojoj djeci. Pobornik je discipline u svakom pogledu.

- Ako nisi strog, odoše djeca na stranputicu. Kad su Barbari bile četiri godine, poželjela je lutku. U džepu sam tad imao pet franaka. Lutka stoji baš toliko, kao i pizza koju sam htio večerati. I umjesto večere kupio sam joj bebu - govori. Upravo uz djecu vezani su i trenuci kad je jedini put u životu osjetio nemoć. Silno je želio sina, a prije nasljednika dobio je dvije kćeri.

- Htio sam da se zove Joško ili Anto, po braći, a moja kći Barbara već ga je nazvala Miroslav. Zbog takvih sam se stvari osjećao nemoćnim - govori.