Hugla su izvukli s robije jer je Dinamo trebao vrsnog trenera

Na spomen ploči Hrvatskoga nogometnog saveza (HNS), na kojoj će jednoga dana, a možda i ranije, biti uklesana imena svih izbornika, Zlatko Dalić je, za sada, posljednji, osamnaesti. U predvečerje hamletovskoga biti ili ne biti – kad ćemo saznati hoće li nam kockasti miljenici - koji su izborili peto sudjelovanje na svjetskome prvenstvu, u Rusiji, ove 2018. proći bar prvi krug - a to je najmanje što od njih očekujemo - sve žešće nas žari navijačka vrućica. Stoga nije naodmet podsjetiti se sažeto likova i djela muževa koji su, u proteklih 78 godina, od 1940. do danas, sastavljali momčadi Lijepe naše.

Kao što nije poveo državno predstavništvo NDH u njezinu prvome okršaju, s Njemačkom u Beču, Cuvaj je izostao i s posljednjega, petnaestog, sa Slovačkom u Zagrebu, 9. travnja 1944. Ukazom, s nadnevkom 27. prosinca 1943., endehazijski guru Miško Zebić - pričem ne spomenuvši Cuvajevo ime - odredio je za novoga izbornika Bernarda Hugla, pripadnika njemačkoga življa iz Vojvodine (rođen 25. siječnja 1908. u Srpskome Miletiću, a u Zagrebu diplomirao na farmaciji). Kao brijeg stameni Benda, nekoć sjajni branič Građanskoga, obilno je naplatio jedinu reprezentativnu prigodu. Postava koju je složio, pregazila je sa 7:3 (5:1) Slovačku. Po tri pogotka zabili su Franjo Wolfl i August Lešnik, a jednoga Zvonko Cimermančić. Benda Hugl se držao sigurne karte i na krcatoj Concordiji, pred 8000 gledatelja, izveo svih jedanaest velikana iz Građanskoga, koji je slovio za jednu od najjačih srednjoeuropskih momčadi: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek, Kokotović.
---------------------------------------
S ulaskom postrojbi Jugoslavenske armije u Zagreb, 8. svibnja 1945., začela se Huglova golgota. Njegov istočni grijeh, zbog koga je bio uhićen, mučen i osuđen na šest godina strogoga zatvora, temeljio se na nepobitnome dokazu što je “kao folksdojčer stao u službu njemačkih fašista i domaćih izdajnika i vježbao momčad Wermachta, sastavljenu od Hitlerovih vojnika utaborenih u Zagrebu”. Robijao je peto proljeće u zlovarnome logoru u Staroj Gradiški, kad ga je, s početka 1950., strogi upravitelj zapanjio viješću kojoj se nije nadao ni u najljepšim snovima. Da su mu skresali kaznu za godinu dana. Tim ukazom Bernard Hugl bio je prije vremena oslobođen daljega izdržavanja kazne. Po povratku u Zagreb, saznao je da su njegovi suigrači iz Građanskoga molili, nagovarali i nagovorili komunističke palatine, okorjele dinamovce, Marka Belinića i ondašnjega predsjednika modrih Josipa Mateka Kolara, da ga puste prije isteka presude. Uzniku je pogodovalo što je Dinamo panično tragao za prikladnim trenerom pa im se “gradišćanski Hrvat”, nametnuo kao savršeno rješenje. Hugl je vodio dečke iz Maksimirske ceste 128 tijekom triju prvenstava dok se igralo s proljeća na jesen, suprotno uvriježenu ciklusu: jesen – proljeće. S njime su 1950. skončali ligu kao četvrti; a potom bili drugi 1951. u Dinamovu ikada najnesretnijem ligaškom sudjelovanju. Tri kola prije kraja čuvali su nedohvatljivih pet bodova više od Crvene zvezde (onda su pobjede donosile dva boda), a naslov im je, zamislite, izmigoljio za nevjerojatnih, mikroskopski sićušnih, 12 tisućinki! I napokon 1953. još jedno neželjeno četvrto mjesto. Poslije neshvatljivo profućkanoga zvanja prvaka, koji mu se već njihao u zagrljaju, Hugl se zadovoljio Kupom maršala Tita 1951., prvim koji je ukrasio izlog Dinamove trofejne dvorane. Modri su u finalu oborili novosadsku Vojvodinu dva puta s po 2:0. 
Benda Hugl je iz Zagreba proslijedio u Mostar i uveo Velež u Prvu ligu, da se potom s Neretve usidri na Dravi. No unatoč uzornih sportskih dostignuća s tamošnjim Proleterom,  o njemu se u Osijeku više raspravljalo što je dva mjeseca glavinjao u istražnome pritvoru. Pukla je “afera bunda” s potplaćivanjem sudaca, kad je policija osumnjičila, ulisičila i strpala u “marice” više nogometnih lica, sudaca, trenera i kladilaca. I tko zna koliko bi Benda tavorio iza rešetaka, da mu Ivan Špika, predsjednik Proletera, političar i gospodarstvenik na glasu - uvjerivši se kako je njegov trener osumnjičen bez krivice kriv – nije ishodio otpust na slobodu. Brzom brzinom omogućio je Bendi Huglu da dobije putovnicu, koju su mu dotle uskraćivali. I dao mu mig da, za vlastito dobro, čim prije napusti zemlju i ne vraća se. Dašto, da je poslušao Špikin dobrohotni savjet i u jesen 1956. otisnuo se u zemlju svojih predaka. Nijemci su bili potanko upućeni u Huglovo znanje, toliko da ga je njihov genijalni izbornik Sepp Herberger smjesta uzeo za prvoga pomoćnika. I to kad je Njemačka još plivala u ponosu i zanosu, jer su se, dvije godine ranije, panceri vratili iz Švicarske kao svjetski prvaci. Hugl je umro 10. travnja 1982., i počiva u Heilbronnu. U Zagrebu mu je ostao sin, Bernard mlađi, koji je od 1955. do 1959. igrao u snažnome Dinamu, branič kao i otac, rame uz rame s asovima kakvi su bili: braća Ivica i Drago Horvat, Kralj, Crnković, Željko Čajkovski, Perušić, Matuš, Jerković, Zambata, Vlatko Marković, Šikić, Šantek, Režek, Mantula, Košćak, Benko, Luka Lipošinović, Osojnak, Rede, Kurtović, Majerović, Pašić...    
---------------------------------
U svome trećem poglavlju, u drugoj Jugoslaviji – dok je Hrvatska bila jedna od šest republika u sklopu federalne države - sklopljen je mršavi krug, sa dva dvoboja. Prvi, s Indonezijom (5:2), upriličen je u Zagrebu, 12. rujna 1956., po izričitoj želji njezina šefa države Ahmeda Sukarna, i to stoga što je u toj prostranoj azijskoj zemlji s više od tisuću otoka, kao zakon bio utisnut u ličnosti trenera, Zagrepčanina Tonija Pogačnika. Hrvatsku momčad sastavila je, prvi i jedini put, komisija od ranijih reprezentativaca: Lea Lemešića, Brune Kneževića i Franje Wolfla. Najvremešniji u cijenjenome trojcu stručnjaka bio je Lemešić, rođen 1908. u Sinju. Čeljad koja doživljava treću dob, sjeća se da su šjor Lea, od 1946. do 1960., tijekom četrnaest sezona, hvalili kao najpoštenijega među elitnim sucima u Jugoslaviji. Sudio je na Olimpijskim igrama u Londonu 1948., kao i na tri svjetska prvenstva za redom (Brazil 1950., Švicarska 1954. i Švedska 1958.). Tek se najprilježniji povjesničari podsjete paklenoga napadača Lemešića, totema Hajduka, koji je za “bile” upisao 491 utakmicu, s njima se dvaput dičio osvojenim prvenstvima (1927. i 1929.); i 1932. bio naj strijelac lige: kad je u 18 susreta zabio jednaki broj pogodaka. Pet “kapica” za reprezentaciju Jugoslavije začinio je sa tri zgoditka. Sedam godina mlađi od Lea Lemešića, Bruno Knežević (1915. – 1982.) ugledao je svjetlo dana u Trilju, u srcu Sinjske krajine. Njegova sportska prošlost bila je neusporedivo siromašnija od Lemešićeve i Wolflove: samo jednom je dogurao do jugoslavenske državne vrste. Knežević je stekao ugledno ime u beogradskome BSK-u, u čijim redovima je, osim njega, blistalo još niz Hrvata. Među najznačajnijima: vratar Srđan Mrkušić iz Sinja (napustivši Split i Hajduka, doživotno se udomio u Beogradu), te Osječani: Franjo Glaser, Gustav Lechner i Ernest Dubac. Treći čovjek iz komisije, Zagrepčanin Franjo – Mara Wolfl /(1918. – 1987.), pristupio je obilazno Građanskome. Iz pivarskoga Plzena, u Češkoj gdje je tri godine učio za preciznoga mehaničara i ganjao loptu za sitne novce u prvoligašu Victoriji. Na prva dva poratna prvenstva Jugoslavije Mara se sa 16 pogodaka okrunio kao prvi premoćni strijelac. U onome drugom (1947. – 1948)., postigao je dvaput više pogodaka (32) od drugoga koji mu je stajao daleko iza leđa, Bobe Mihailovića iz Partizana (16) i trećega Frane Matošića iz Hajduka (15). Za reprezentacije kraljevine i republike Jugoslavije, skrajnje zapostavljeni Wolfl ima ništavnih 12 igara, uz 6 zgoditaka.U međuvremenu (1941. - 1944.) bilježi 18 sudjelovanja, uz 13  zgoditaka za NDH. Slavodobitnik je srebrne kolajne s Olimpijskih igara u Londonu 1948. (u finalu poraz od premoćnije Švedske 1:3). Lemešić i Wolfl bijahu također članovi komisija koje su nakratko sastavljale reprezentaciju Jugoslavije (1953. i 1954.) 

Sutra: Dražan Jerković poveo je Hrvatsku.