Irfan Smajlagić mali u porazu: Veliki igrač i očajan gubitnik

U ove dvije godine nije zakoračio u Arenu, a kad je prvi put došao, kao trener Bosne, dočekale su ga ovacije. Ljudi se još dobro sjećaju čarobnjaka s desnog krila, jednog od najboljih na svojoj poziciji u povijesti rukometa. I čovjeka koji je bio desna Červarova ruka u pohodima na svjetsko i olimpijsko zlato, svjetsko srebro... Zaista, činilo se, Pipe je zaslužio pljesak.

A onda je krenula utakmica. Zagreb je bio nemilosrdan, ostavio je njegovu Bosnu na -19. Poniženje? Tako nekako...

- Htjeli smo im vratiti za njihovo bahaćenje nakon remija u Sarajevu - rekao je “nabrijani” Jakov Gojun poslije pobjede 34-15 i potpune naplate dugova.

Sirena je označila kraj utakmice, Zagrebov sportski direktor Vlado Šola krenuo je prema Bosninoj klupi, s ispruženom rukom tražio je Irfana. A on, mrtav hladan, okrenuo je glavu i prošao pokraj Šole kao pokraj groblja.

- Tko zna, možda me nije primijetio - ironično je rekao Šola.

Zajedno su uzeli zlato u Portugalu, Šola na golu, a Pipe na klupi. Ništa to ne znači Smajlagiću, neće mu ni pružiti ruku.

- Ma, znaš što... Veliki sportaši najveći su u trenucima poraza - uz smiješak je rekao Vlado Šola.

Iako je znao da nacija želi čuti poneku njegovu rečenicu, Pipe se nije udostojio pojaviti ispred hrvatskih novinara. I nije mu prvi put.

- Zašto trener nije došao? E, to morate pitati njega - rekao je, s očitom nelagodom, njegov pomoćnik Danijel Riđić.

Zna se da je Smajlagić težak tip, da nije omiljen u rukometnim krugovima. Sad je još malo jasnije zašto nije. A pljeskali su mu...