Obavijesti

Sport

Komentari 7

Ivano Balić: Ovo je moja priča

Ivano Balić: Ovo je moja priča

Od samih početaka preko Splita i Metkovića do svjetskih visina. Velikan hrvatskog rukometa prisjetio se djetinjstva, roditelja, prvih sportskih koraka, ispričao svoj put te neke do sada nikad ispričane detalje iz života

VIDEO

Rukometni Mozart. Genijalac. Nama najbolji, i mnogima drugima najbolji rukometaš koji je igrao ovaj sport... Toliko toga je napisano o Ivanu Baliću, svjetskom i olimpijskom prvaku, osvajaču osam medalja s Hrvatskom, najboljim rukometašem svijeta po izboru IHF-a, no nikada do sada svoj put Ivano Balić nije opisao sam.

Pa je u velikom prisjećanju za EHF u prvom licu prošao najranije dane početaka pa sve do uloge pomoćnika u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:21

Opsežan i sadržajan tekst, u kojem je ispričao neke, do sada nikada ispričane detalje, prenosimo u cijelosti.

Košarka prije rukometa

Moji roditelji Žarko i Stjepanka bili su rukometaši. Već sada možete vidjeti da moj put nije mogao voditi nigdje drugdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji pa sam tamo proveo djetinjstvo, kraj rukometnog igrališta.

Za mene je to bila normalna stvar, i ja sam se okušao u sportu. No, na opće iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu, a sa 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub.

Zašto baš košarka? Mislim da sam dobio motivaciju nakon igranja s drugom djecom na vanjskom terenu u školi. Shvatio sam da nisam tako dobar i htio sam se poboljšati. Ipak, Jugoplastika je imala veliku ulogu. Momčad s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem bila je jedna od najvećih inspiracija svima, a posebno klincima u Splitu. Jugoplastika je bila momčad iz snova, osvojila je tri uzastopna naslova prvaka Europe. S vremenom je to postala moja ljubav i rado sam išao na trening. Košarka je i dalje jedan od mojih omiljenih sportova, ali s vremenom, tada, ljubav je polako počela nestajati.

Hrvatska - Crna Gora

Roditeljima je prešutio

Nekoliko godina kasnije, s nekih 16 godina, paralelno s košarkom počeo sam igrati rukomet. No, ubrzo sam shvatio da mi najviše odgovara rukomet. Bila je to zaboravljena ljubav koju su mi već usadili roditelji i moje djetinjstvo kraj terena.

Sve je počelo kada sam s prijateljem otišao gledati utakmicu između Splita i Metkovića, koji su tada igrali u drugoj ligi. Tamo sam naletio na Matea Bokana, koji je bio suigrač mog oca. Mate je bio trener u Splitu i rekao mi je da dođem na trening, da probam rukomet. Kako je i moj prijatelj bio rukometaš pristao sam doći.

A ostalo je povijest.

Zanimljivo, roditeljima nisam odmah rekao da sam počeo igrati rukomet. Kasnije su saznali. Ipak, bili su i ostali moja najveća podrška. Tijekom cijele moje karijere nikad mi nisu pokušali dati savjet niti su pokušali utjecati na mene. Dopuštali su mi ​​da budem ono što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i pošten. Po mišljenju sviju, od oboje sam izvukao najbolje što se tiče stila igre. Ispala je odlična mješavina.

Ne znam što me učinilo igračem kakav sam bio. Mislim da je na mene, osim roditelja i okoline, najviše utjecalo gledanje raznih sportova, igranje košarke, rad na treninzima da napredujem. Mislim da se iz gotovo svakog sporta može naučiti nešto korisno, uzeti neki element koji bi ti mogao pomoći u rukometu, isprobati to na treninzima i vidjeti što se može, a što ne. Ali neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano.

Prva registracija - u Italiji

Moj karakter, ta tvrdoglavost, pratila me kroz cijelu karijeru. Nekima se to možda nije svidjelo, ali mislim da se na kraju pokazalo da je to dobro imati u sportu. Nikada ne odustaj! Odgajan sam s tom izrekom. I to je izvor tvrdoglavosti. Vjerovati da možeš sve postići, pobjeđivati ​​čak i kada nitko ne vjeruje.

U Splitu sam počeo igrati rukomet; svi to znaju, ali malo ljudi zna da sam svoju prvu registraciju kao igrač imao u Italiji. Moj otac je sklopio ugovor s Cassano Magnagom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo igrati rukomet i otišao sam tamo igrati finale njihove omladinske lige u lipnju. Dobio sam nagradu kao najbolji igrač i s time sam se vratio u Split.

Split (Brodomerkur) je tih godina bio jako dobra momčad. Dvije godine zaredom bili su viceprvaci i bio sam sretan što sam dobio priliku biti s prvom momčadi. Nisam puno igrao, ali sam stekao iskustvo. Nakon te dvije godine otišlo je puno igrača i uz malo novih, momčad su činili uglavnom domaći momci iz Splita, među kojima sam bio i ja.

balic

Tada sam počeo igrati sve bolje, polako gradeći svoj stil igre.

Metković postavio temelje

U Splitu mi je, moram reći, puno pomogao Sándor Bajusz. Tijekom cijele karijere volio sam puno razgovarati sa starijim igračima. Znao sam da mi mogu pomoći i dati savjet. Bila je to suradnja dva igrača na terenu, mislim da smo ju tada doveli do savršenstva. Razumjeli smo se samo gledajući se. To mi je jedna od najsvjetlijih uspomena za Split.

Nakon Splita došao je Metković. U Metkoviću sam nadogradio ono što sam znao i u sezoni 2000./01. prvi put dobio priliku zaigrati u EHF Ligi prvaka. Imali smo jaku momčad, puno smo trenirali i na neki način me vrijeme u Metkoviću pripremilo za ono što je uslijedilo kasnije u mojoj karijeri. Iz Metkovića me vežu lijepe uspomene prije nego što sam prvi put otišao u inozemstvo.

U Metkoviću sam ostao još jednu sezonu nakon što smo osvojili Svjetsko prvenstvo 2003. godine. Tada nisam mogao pronaći klub koji bi zadovoljio moje razvojne potrebe. Dvotjedni turnir u Portugalu pokazao mi je da sam dobar, ali sam htio biti apsolutno siguran u svom sljedećem izboru kluba.

Ispunjenje sna

Moja najveća želja u to vrijeme bila je pridružiti se Portland San Antoniju u Pamploni. Saznao sam da obojica srednjih bekova odlaze, a da Jackson Richardson ostaje. Radio sam sve, zvao sve koje sam poznavao, samo da dobijem priliku potpisati za njih. Hvala Bogu, uspio sam.

Tijekom svog rukometnog sazrijevanja imao sam samo jednog uzora - Jacksona Richardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je stvarno rijetko da imate uzora kojem se divite, gledajte ga kako igra i jednog dana vam život pruži priliku da igrate s njim i postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje rukomet može dati: Prijatelji.

Prvi put kada se preseliš iz svoje zemlje i svojih prijatelja nije lako. Morate upoznati nove prijatelje, prihvatiti kulturu i novo okruženje. Puno je rada na prilagodbi kako bih bio miran i zadovoljan, potpuno posvećen nečemu što volim, rukometu.

Kad se pridružite pravoj ekipi, počnete igrati s lakoćom jer se s vremenom počnete jako dobro razumjeti. Trebalo mi je neko vrijeme da se prilagodim, ali kada sam to konačno uspio, bilo je nevjerojatno.

U mojoj prvoj godini tamo spoznao sam da možda nije sve kako bi trebalo biti. Kad sam bio u Splitu i Metkoviću, igrao sam s dečkima koji dijele isti stav, s igračima koje poznaješ godinama i bilo je puno lakše. Stoga sam u Pamploni počeo gledati utakmice, analizirati svoje suigrače. Shvatio sam da mi je lakše prilagoditi se njima nego obrnuto. Španjolci igraju drugačiji stil rukometa, imaju drugačiji pristup treninzima, opušteniji su i drugačije shvaćaju sport.

Kako je nastao broj 34

Pamplona mi je jako pomogla u razvoju na mnogo različitih načina. I tamo sam počeo nositi broj 34 na leđima. Kad sam počeo igrati rukomet, dobio sam broj 3. U reprezentaciji je to bio broj 4 jer je trojka bila zauzeta. Kad sam prvi put prešao u Pamplonu, bila su zauzeta oba broja i tada sam odlučio uzeti 34. I to je ostao moj broj do kraja klupske karijere.

Handball HBL, Bergischer HC - HSG Wetzlar

Portland San Antonio dao mi je četiri prekrasne godine igranja vrhunskih utakmica u Španjolskoj i EHF Ligi prvaka. Nažalost, nikada nisam osvojio europski trofej. Najbliže tome sam bio s Portlandom.

U sezoni 2004/05 stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u skupini i usput eliminirali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu? Ciudad Real s vrhunskim sastavom, među kojima su Hrvati Petar Metličić i Mirza Džomba, moji kolege iz reprezentacije, te jedan momak koji je odlučio utakmicu - Arpad Šterbik.

Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerojatan i ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji vratar svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real bio je igrač utakmice. I to je ponovio toliko puta u karijeri. Obje momčadi imale su sjajne igrače, ali on je bio taj koji je činio razliku. Mislim, zabili smo samo 19 golova kod kuće protiv njih.

Hrvatska iznad svega

Neosvajanje EHF Lige prvaka za mene nije razlog za žaljenje. Naravno, bilo bi lijepo da sam ga osvojio, ali da budem iskren, danas pomislim na to kad netko to spomene. No, dok sam još aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na pameti. Pogotovo tijekom posljednjih nekoliko godina moje karijere, jer sam znao da će uskoro doći kraj.

Sad, kad pogledam unatrag, jednostavno nije bilo suđeno. Kada razmišljam o svemu drugom što sam radio tijekom karijere, gdje sam igrao, s kim sam igrao, kako sam igrao, koje sam trofeje i medalje osvojio ili gdje sam mogao podijeliti svoje znanje, mislim da je to pravi uspjeh moje karijere. I ponosan sam na sve što sam napravio.

Ipak, dobio sam mnogo individualnih nagrada tijekom karijere. U tom trenutku one imaju neko značenje, ali kasnije ne znače ništa ako niste napravili nešto veliko sa suigračima. Da, oni su potvrda da nešto radite kako treba, ali ne znače da morate prestati raditi. Uvijek morate raditi više i ciljati visoko. Sve moje individualne nagrade zajedno ne vrijede kao moja prva zlatna medalja s Hrvatskom.

Hrvatska je početkom 1990-ih ostvarila veliki uspjeh, ali kako se bližila 2000. godina, stvari su se promijenile. Otišao sam na svoj prvi veliki događaj, EHF EURO 2002., kada je Hrvatska završila zadnja.

Sve je ispalo kako treba

Biti olimpijac i osvojiti olimpijsko zlato je nešto posebno, ali uvijek ću najviše pamtiti zlato iz Portugala. To ću i dalje ponavljati. Mnogi bi rekli da je 2002. godina bila nesretna za nas, ali ako pogledate sve rezultate koji su uslijedili, sve te lijepe priče, rekao bih da je bila dobra stvar za nas.

U Portugal smo otišli kao autsajderi, od nas nitko ništa nije očekivao. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti što će se sljedeće dogoditi. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja učvrstila je svaki daljnji uspjeh u našim životima.

Mislim li da smo mogli osvojiti više medalja? Definitivno da. No, sad kad pogledam unatrag, sve je ispalo kako je trebalo ispasti.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju nego i za svaki klub u kojem sam igrao. Zaista mislim da je nevjerojatan uspjeh sve što sam napravio u karijeri i sve što je moja generacija dala rukometu, po uzoru na one prije nas. Opet, reprezentaciji jedino europski trofej nedostaje u kolekciji. Jednostavno nije bilo suđeno.

Povratak u Hrvatsku

Nakon Olimpijskih igara u Pekingu 2008. vratio sam se u Hrvatsku, u Zagreb. Zagreb je imao ideju izgraditi veliku momčad koja bi mogla doći do finala. Za mene je bilo normalno vratiti se u moju zemlju da pokušam napraviti velike stvari s hrvatskim klubom i možda osvojiti Ligu prvaka.

Vrlo brzo smo se dogovorili i sve je bila zabava i igra dok se nisam ozlijedio samo mjesec dana nakon početka. Ozlijedio sam leđa, čak mi je cijela karijera i normalan život bio pod upitnikom.

Igor Kralj/PIXSELL

Zagreb je imao sjajnu momčad, zamalo smo došli do željenog cilja. U četiri godine tamo igrali smo dvije osmine i dva četvrtfinala. Zagreb je u oba četvrtfinalna dvoboja izgubio od Kiela nakon što je kod kuće remizirao da bi u Njemačkoj izgubio, prvi put četiri razlike (27:31), a drugi put šest (27:33).

Opet, nakon novih Olimpijskih igara, ovoga puta u Londonu 2012., promijenio sam klub. Zagreb mi nije produžio ugovor jer su nakon te četiri godine otišli u različitim smjerovima, a ja sam htio opet probati igrati izvan Hrvatske. Vratio sam se u Španjolsku, to je bila moja želja. Uvijek bih odabrao Španjolsku jer mi se jako sviđao njihov pristup rukometu, treninzima i njihov sportski mentalitet.

'Tada sam razmišljao o mirovini'

Dobio sam poziv od Talanta Dujšebajeva da mu se pridružim u Atlético Madridu i ubrzo smo se dogovorili. To je bila zadnja godina tog kluba. U prvih sedam dana priprema Šterbik je otišao u Barcu, José Hombrados se ozlijedio i ostali smo bez vratara. To je nešto što je obilježilo tu sezonu u klubu. Bio je to početak kraja za veliki klub kakav je Atlético Madrid.

YouTube

Na kraju te sezone već sam razmišljao o mirovini. Nisam bio siguran trebam li to učiniti ili ne, ali u isto vrijeme ljudi iz HSG Wetzlara bili su uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Njemačku.

Nisam znao puno o timu, ali kada sam stigao tamo, bio sam pozitivno šokiran. Imali smo dosta mladih igrača. Znate, kada dođete do te točke u karijeri kada ne možete igrati na visokoj razini, boriti se za trofeje, onda treba odabrati mjesto gdje možete biti učitelj, prenositi svoje znanje mlađim igračima i pomagati im u svakom slučaju. I to mi se jako svidjelo u Wetzlaru, gdje sam ostao dvije godine.

Posljednjih šest mjeseci u Wetzlaru shvatio sam da je vrijeme da završimo s tom pričom. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i treninge. Mirovina mi nije teško pala i već sam znao što želim raditi u životu nakon. Znam da ako sam htio uživati ​​u životu, da se mogu igrati sa svojom djecom bez ikakve boli u tijelu, morao sam prestati.

Angažman u Hrvatskoj

I znate, obitelj vam daje stabilnost i na terenu i izvan njega. Njihova sreća dodatni je faktor u svakom vašem koraku kroz karijeru. Oni su vaša zvijezda vodilja i danas ne mogu biti ponosniji na svoje sinove Dinu i Viga, te kćer Nolu.

Kako se bližila mirovina, sklopio sam ugovor s Hrvatskim rukometnim savezom za rad s mladim generacijama u Hrvatskoj. Rad s djecom nešto je što sam oduvijek želio raditi i oduvijek sam želio biti mentor, kao stariji brat tim mladim igračima. Jer znam koliko mi je bilo teško kad sam bio mlađi i koliko mi je značilo kad su uz mene bili stariji igrači.

Uvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao od trenerskog posla kad svi odrastu. Da im pomognemo, da im usadimo prave temelje i vrijednosti. Ako samo jedno dijete od njih 100 posluša vaš savjet, već ste uspjeli.

Poruka mladom sebi? Bio si dobar

Danas je lakše utjecati na mlađe generacije i informacije se mogu dostaviti puno prije. Ali mislim da smo sport više živjeli u prošlosti. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanima prošlost ovog sporta, ne zanimaju ih ljudi koji su utabali put rukometa kakav je danas, i ne samo u rukometu. Ne inspirira li vas povijest da postanete dio toga za 20 godina? Znao sam da to želim.

Zato sam s Petrom Metličićem osnovao i školu rukometa u Splitu, kasnije radio u mnogim rukometnim kampovima, preuzeo poslove koordinatora mlađih dobnih kategorija u savezu, Respect Your Talent ambasadora itd. Vratio sam se i u reprezentaciju. Biti pomoćni trener prvo Željku Babiću, a onda i Hrvoju Horvatu.

Men's World Handball Championship 2009 - Group B - Croatia - Croatia - Cuba

Trudim se pomoći svima koliko mogu i volim raditi ovaj posao.

Moja glavna poruka svim mladim igračima je da daju svoj maksimum i predaju se onome što rade. Ne samo u rukometu nego i u životu. Ne uzimajte obrazovanje zdravo za gotovo i krenite putem koji je dobar za vaš napredak.

Kad bih se mogao vratiti u prošlost i upoznati sebe mlađeg, imao bih mu samo jedno za reći: Bio si dobar!

Ivano Balić, siječanj 2023.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 7

VIDEO

Dalić predstavio popis za Euro! 'Vlašić je bolje nego što je bio'
PUTNICI ZA NJEMAČKU

Dalić predstavio popis za Euro! 'Vlašić je bolje nego što je bio'

Na popisu Zlatka Dalića su i Baturina i dva Rijekina krila, a pretpozive su dobili dinamovac Petar Sučić, te Sigur, Marin Ljubičić, Matanović i Fruk, kao i golman Dominik Kotarski koji je imao sjajnu sezonu u PAOK-u

Zekić je dobio otkaz u Osijeku
ČUDNA SITUACIJA

Zekić je dobio otkaz u Osijeku

Navodno mu je 'presudio' sportski direktor, Portugalac Jose Boto, koji tek s Osijekom treba napraviti rast kakav je imao u bivšim klubovima
Portal koji prati Manchester City ocijenio je sve igrače. Iznenadit će vas ocjena Jošku Gvardiolu...
NIJE ODUŠEVIO

Portal koji prati Manchester City ocijenio je sve igrače. Iznenadit će vas ocjena Jošku Gvardiolu...

Najveću ocjenu dobio je Phil Foden, čak 9,5 od mogućih 10. Iza 23-godišnjeg Engleza je sjajna sezona s 19 golova i osam asistencija u 35 utakmica, a proglašen je i najboljim igračem Premier lige