Ivina povijesna medalja za žensko hrvanje: Zahvate sam vježbala bacajući tatu po stanu

Koji auto sam dobila? Joj, čekajte da pogledam kroz prozor... Ne znam, neki zeleni, rekla je kroz smijeh Iva Gerić.

Simpatična i nasmijana Iva ucrtala je žensko hrvanje na kartu Europe. Vlasnica je prve kadetske medalje za hrvatsko žensko hrvanje, a od sada i prve juniorske. Za nagradu je od predsjednika kluba Ludbreg, Nine Dulikravića, dobila automobil.

POGLEDAJTE PRVO ČETVRTFINALE ARMAGEDONA:

- Nije još registriran, pa ne smijem voziti. Ali sad ću ga registrirati. Znala sam da mi spremaju neko iznenađenje, a kad sam se vratila, bili su prenormalni, a to u Ludbregu nije normalno. Odmah mi je bilo jasno da se nešto sprema, očekivala sam da će neku šalu napraviti na roštilju - kaže Iva.

Hrvanjem se počela baviti slučajno, iz dosade.

- Bila je prezentacija u školi i ja sam rekla tati da hoću hrvanje. Rekao mi je: ‘OK, ali nemoj svaka dva dana tražiti novi sport, da prođe deset godina, a da nisi nigdje’. Pristala sam i krenula. Sjećam se prvog treninga, živcirala su me trčanja u krug. Bila sam bucmasta i nisam imala kondicije. Onda bih došla doma i tati pokazivala zahvate, bacala bih ga. Nije se ljutio, samo mi je rekao: ‘Ajde, bacaj tamo one svoje u klubu’ - kaže Iva.

Maturantica je gimnazije u Varaždinu, a zbog silnih obaveza dan od 24 sata joj je prekratak.

-  Bila je faza prije korone kad sam se ustajala u pet, u šest kretala za Varaždin u školu. Došla bih doma oko 15 sati, istuširala se i krenula u Mađarsku na trening. Kući bih se, mrtva umorna, vratila u 22 sata, opet pod tuš i u krevet. I opet u pet buđenje. Morala sam sve imati isplanirano u sekundu, učila bih na putu za školu i Mađarsku - kaže Iva, čija se sestra Nina (17) također bavi hrvanjem. Na nedavnom državnom  natjecanju obje su osvojile zlato u svojim kategorijama. 

Uzor joj je...

- Helen Marulit, prije pet godine je snimila video s pripremama za natjecanje. Gledala sam i čudila se kako je moguće da je tako smirena. Ja sam, pak, živac, nisam sportašica kojoj treba podizati adrenalin, upravo suprotno, meni ga treba ga spuštati... Pokušavam usaditi Helenin mentalni sklop. 

Njen klub je specifičan, ima čak pet hrvačica i svega dva hrvača. Ako se sjećate, vlasnica olimpijskog zlata u bacanju koplja iz Rio de Janiera, Sara Kolak, također je iz Ludbrega.

- Da! Mentorica mi je. Svaki dan se čujemo, uvijek je uz mene - kaže Iva i nastavlja:

- Prolazi sa mnom kroz natjecanja. Hvala joj na svemu. I trenerima Ignatu Horvatu i Zsoltu Szatmarinu.

Pred Ivom je sjajna karijera, no put nije bio lagan.

- Bila sam u fazi kad glava hoće, ali tijelo ne. Nisam znala što se događa - otkriva Iva teške trenutke.

- Došla sam na natjecanje i cure koje bih trebala dobiti 10-0, dobijem jedva. Htjela sam, ali tijelo neće. Obratila sam se Renati Barić, sportskoj psihologinji koja radi s vaterpolistima. Dijagnosticirala je anksioznost, bilo me je strah neuspjeha, što ako ovo, što ako ono... Puno mi je pomogla - kaže Ludbrežanka.

A sve Ludbrežanke su takve, kad nešto naume, to i ostvare.

- Nije se s nama Ludbrežankama baš šaliti - kaže kroz smijeh Iva.

A dečki? Boje li se?

- Oni koji me ne poznaju su skeptični, ne prilaze mi baš. Valjda se plaše - kaže Iva. Ludbreg već ima jedno olimpijsko zlato. Ha, što je to za takvo mjesto?! Ništa. Kad Ludbrežanke nešto odluče...