Je li moguće?! Evo zašto je čip reagirao na kosu, a ne na kabel

Potpuni kaos nastao je nakon utakmice Engleske i Norveške u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Engleska je golovima Judea Bellinghama nakon produžetaka prošla dalje s 2-1, a najviše je prašine podigao izjednačujući gol Engleza. Norvežani, a kasnije i navijači tvrde da je lopta pogodila kabel iznad terena na kojem je kamera te da je nakon dodoira pala pred noge Andersona koji je započeo akciju za 1-1.

Gol je priznat, a Fifa je u obrazloženju napisala da se famozni čip u lopti nije aktivirao te da nije registrirao dodir lopte i kabela pa su tako zaključili da dodira nije niti bi bilo. Odmah su se pojavila pitanja kako je moguće da čip registrira par vlasi kose Igora Matanovića, a ne žicu koja na sebi drži kameru, a sada je Marca dala teoriju zašto se to dogodilo.

Španjolski list naveo je da je problem u antenama koje primaju informacije od lopte, to jest, da nisu bile u mogućnosti registrirati dodir jer je lopta bila van njihova dometa te da je sama kamera izazavala smetnje. Teorija bi mogla "držati vodu", a ako je to istina onda se stvara zaista jedna bizarna situacija u kojoj suci opet vjeruju stroju koji nije savršen i očito griješi, umjesto vlastitom oku, ali i veliki propust Fife. Ovako ide teorija.

Najizglednije objašnjenje jest da se u službenoj lopti nalazi inercijski senzor (IMU) koji radi potpuno samostalno, bez potrebe za bilo kakvim vanjskim signalom. On bilježi udarce, rotacije i vibracije čak 500 puta u sekundi te pri svakom kontaktu, bilo da je riječ o udarcu nogom, glavom ili, barem u teoriji, kabelom, stvara prepoznatljiv signal. Takvo očitavanje odvija se na svakom dijelu terena jer senzor registrira svaki dodir neovisno o okolnostima.

No, ključni problem nastaje prilikom prijenosa tih podataka. Informacije koje senzor prikupi iz lopte radijskim se signalom šalju prema mreži antena raspoređenih oko igrališta, a odatle stižu do VAR sustava. Drugim riječima, riječ je o dva odvojena procesa: prvi je samo registriranje kontakta unutar lopte, koje se odvija bez iznimke, dok drugi podrazumijeva uspješan prijenos tih podataka, što ovisi o kvaliteti pokrivenosti signalom na određenom dijelu stadiona.

Kamera koja se kreće iznad terena, zajedno sa svojom konstrukcijom koju čine zatezni kabeli, remenice, motori i metalne vodilice, nalazi se visoko iznad prostora u kojem se lopta uobičajeno kreće tijekom igre. Istodobno je udaljena od antena postavljenih uz rub igrališta. Upravo takve velike metalne konstrukcije mogu uzrokovati smetnje ili odbijanje signala u ultraširokopojasnim (UWB) radijskim sustavima kojima se lopta koristi za komunikaciju s antenama. Takve prepreke mogu stvoriti područja slabije pokrivenosti ili takozvane "mrtve zone" u prijenosu podataka.

Foto: Marca

Zbog toga je najprihvaćenija pretpostavka da je senzor u lopti doista registrirao kontakt s kabelom, ali da se podatak o tom događaju izgubio tijekom prijenosa, upravo na dijelu stadiona gdje je signal bio oslabljen zbog konstrukcije kamere.

Drugim riječima, udarac je zabilježen, ali informacija nije stigla do VAR sustava. Takva slijepa točka u pokrivenosti signalom, odnosno mogućnost da se lopta u tom trenutku našla izvan područja koje kamere i antene mogu pouzdano pratiti, mogla bi objasniti ono što druge teorije zasad ne uspijevaju.