Jergović: Reci mi protiv koga navijaš, pa ću ti reći tko si

Kao što o ljubavima mnogim u životu odluči ono što od ljubavi nije (o čemu govorio je i Balašević u notornoj “Priči o Vasi Ladačkom”, tako i o nogometnim naklonostima i nenaklonostima najčešće odlučuje nešto što s nogometom nema veze. E, tako i ja, nisam do neki dan mogao zamisliti da bih mogao biti za Belgiju, ili da bi pobjeda Belgije mogla za mene biti najvažnija pobjeda ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Prvo i možda najnenogometnije, Belgiju ne volim zbog Léopolda Louisa Philippea Marie Victora, zvanog Leopold II, belgijskog kralja, osnivača i jedinog vlasnika Slobodne Države Kongo, koja je bila njegov posjed i njegova privatna igračka, čovjeka koji je odgovoran za smrt (vjerojatno) desetak milijuna ljudi, koje pritom uopće nije smatrao ljudima, i čije je privatno bogatstvo značajnim dijelom predočeno u veličinu i - za neke ljepotu, a za mene nakaznost! - glavnoga belgijskog i europskog grada Bruxellesa. Belgiju ne volim, jer je Belgija duhovni zavičaj, politički začetnik i vojno-gospodarski provoditelj prvoga modernog genocida u povijesti, onog koji godinama i kojim desetljećem prethodi turskom i mladoturskom genocidu nad Armencima, i na koji Zapad, nasuprot turskom i mladoturskom genocidu nad Armencima, gleda s gotovo savršenom ravnodušnošću. Belgiju naročito ne volim, jer Belgija nikad, ni na kakav način nije osvijestila vlastitu odgovornost za genocid nad ljudima Konga, niti je ikad, sve do danas, osudila krvoločnog i bezdušnog Leopolda II, niti je tu osudu u školske programe uvrstila, a da ne govorimo o tome da se belgijska kraljevska obitelj pokaje zbog onog što im je radio predak.

To što u posljednjih nekoliko godina po Belgiji uklanjaju spomenike Leopoldu II nije osuda, nego je cinizam. Zamislimo da današnja Njemačka upravo uklanja spomenike Adolfu Hitleru. Belgiju na koncu ne volim zato što je u takvoj, genocidnoj i leopoldovskoj Belgiji, u Bruxellesu koji je izgrađen na kongoanskoj krvi, današnje središte Europe. Europu volim, ali karma joj je loša. To da je Europa u ideji nešto drugo govori i činjenica da je krvoločni rodonačelnik današnje belgijske kraljevske obitelji Leopold II godinu pred smrt državi Belgiji morao predati svoju igračku Kongo, u kojoj je pobio desetak milijuna ljudi, jer su ga na to natjerali prosvjedi čovječanstva predvođenog velikim europskim i američkim piscima Josephom Conradom, sir Arthurom Conanom Doyleom, Markom Twainom.

Foto: Kevin Ng/REUTERS

A sad malo i o nogometu: Belgiju ne volim, jer je u osminu finala Svjetskog prvenstva u amerikama dospjela nakon sudačke pljačke u utakmici sa - Senegalom. Da je u utakmici s Belgijom opljačkana bila neka druga reprezentacija, recimo iz Europe, Azije ili Latinske Amerike, a ne Senegal, zemlja nesretne i strašne povijesti, iz koje su Portugalci, Francuzi, Britanci, te naročito Nizozemci, ljude četiristo godina, od 15. do 19. stoljeća odvodili u roblje, pljačka honduraškog suca, provedena u korist Belgije, ne bi bila tako strašna, jer bi tad ta pljačka bila samo nogometna. Ali nenogometne sudačke pljačke u nogometu se oduvijek češće događaju od čisto nogometnih pljački. I ima neke mračne logike u tome da Belgija prođe u osminu finala na račun nesretnog Senegala, čiji je otok Gorée, i na njemu Kuća robova, mjesto europskog srama i zločina kao, recimo, i Auschwitz. U utakmici između Belgije i Sjedinjenih Američkih Država, koja bi se igrala u osmini finala Svjetskog prvenstva u amerikama, ja bih, u skladu s prethodnim rasporedom nogometnih i nenogometnih simpatija i antipatija, bio naklonjen Sjedinjenim Američkim Državama. Ali ne zato što Belgiju iz navedenih razloga ne volim, nego zato što mi je njihov protivnik bio simpatičan. Bez obzira na to što su SAD najmračnija i najdestruktivnija sila u godini 2026, bez obzira na to što je mračna i povijest te zemlje nakon svibnja 1945. - i njezine herojske, moralno besprijekorne uloge u Drugom svjetskom ratu, kada je Amerika, skupa s SSSR-om, spašavala Europu od njenog demona - bez obzira na to što su Amerikanci danas ljudi koji nemaju obzira ni srca za druge ljude, moja bi naklonost bila na strani nenogometnih autsajdera, migranata i migrantske djece, najnižih društvenih i socijalnih klasa iz kojih se regrutiraju američki nogometni reprezentativci. Naprosto, između dva tima, ako me se oba ne tiču, a Belgija i Amerika nisu me se ticali, prirodno sam na strani slabijega.

E, ali onda se događa taj nevjerojatni preokret, koji bi vrijedilo dugo opisivati, jer će on biti upisan i u veliku povijest svijeta, kada se uskoro takva povijest bude pisala. Čuvši da je Folarin Balogun zbog pogibeljnog starta nad Tarikom Muharemovićem kažnjen crvenim kartonom, kaznom od 40.000 dolara i zabranom nastupa u utakmici osmine finala protiv Belgije, Donald Trump telefonirao je Gianniju Infantinu i tražio da se odluka poništi ili promijeni. FIFA je poslušala Trumpa, i manirom Ivana Turudića prilagodila pravila i pravosudne procedure potrebama jednoga autokratskog režima. Trump je stvar učinio intelektualno i duhovno cjelovitom, rekavši da nikad nije čuo za nešto što se zove crveni karton, te da mu nije jasno kakve veze sa sljedećom utakmicom ima ono što je igrač učinio u prethodnoj utakmici. Osim što je na taj način učinjen presedan, kakvog nije bilo u povijesti svjetskih prvenstava, ili od one mitske utakmice s prvog prvenstva 1930, kada je brazilski sudac Gilberto Rega bez ikakve potrebe Urugvaju namještao pobjedu nad Jugoslavijom (bez ikakve potrebe, jer bi Urugvaj naprosto pobijedio i sam od sebe), pa je dopuštao i to da policajac vraća loptu iz kornera, poništavanje crvenog kartona Folarinu Balagunu, ili tobožnje pretvaranje kazne neigranja u uvjetnu kaznu, poništilo je i samu mogućnost igre, te je uvjetnim učinilo sva pravila na kojima je igra zasnovana. A prvo i temeljno pravilo nogometne, kao i svake druge igre jest: ako su dva sudionika u igri, ista pravila vrijede i za jednog i za drugog. Igra se od rata razlikuje upravo po tome što u igri ista pravila vrijede za sve. Igra je simulacija ljudske slobode. Bez slobode nema ni igre.

Foto: AGUSTIN MARCARIAN/REUTERS

Gianni Infantino je, zacijelo, bjelosvjetska protuha, ništarija, ali i opasan kriminalac, spreman da zarad vlastitih materijalnih interesa, ili zarad vlastitog utjecaja, uništi jednu igru. Nečuveno je, zapravo, koliko se često takve protuhe, hulje i ništarije, nečuveno je koliko se često takvi prevaranti i kriminalci zametnu upravo u bogatoj i prosperitetnoj - Švicarskoj. Premda za rat i mir Gianni Infantino nadležan nije, dodijelio je Donaldu Trumpu, pod brendom ustanove kojoj je na čelu, nagradu za mir, koja je ovom trebala nadomjestiti Nobelovu nagradu, koju Trump, ipak, neće dobiti nikad. A nakon toga, Infantino učinio je doista sve da se Svjetsko prvenstvo u nogometu pretvori u najsramotniju sportsku manifestaciju ikad održanu, sramotniju i goru, na žalost, od Hitlerovih Olimpijskih igara u Berlinu 1936. Infantino je omogućio da američke imigracijske vlasti maltretiraju rasno, nacionalno, etnički sebi nedostojne pojedince, da eliminiraju najboljega afričkog suca, zato što je ovaj iz Somalije, a onda i da Irance tretiraju kao podljude. Način na koji su u kolaboraciji američkih vlasti i Infantinove pravosudne mašinerije Iranci protjerani na Svjetskog prvenstva, neusporediv je u svakom pogledu.

Hitler 1936. morao se ponašati u skladu s tim da će zemlje slobodnog svijeta bojkotirati ili napustiti igre, ukoliko on bude postupao u skladu sa svojom nakaznom rasističkom i supremacističkom politikom. Trump, uz Infantinovu pomoć, svoju rasističku i supremacističku politiku 2026. provodi bez ikakvih ograničenja. Nitko ne prijeti bojkotom i napuštanjem prvenstva, jer je Infantinom novcima otkupio sve moralne, civilizacijske i političke obzire.

I onda u tom duhu dolazi noć utakmice između meni mrske Belgije i Amerike, u kojoj moja sklonost Belgiji prelazi granice svakog nogometnog navijaštva. Jer nije da ja u toj utakmici navijam za Belgiju, nego imam osjećaj da će ovaj svijet do kraja propasti ukoliko Belgija ne pobijedi Ameriku. Jesu li američki igrači i njihov izbornik krivi zbog onog što je učinio Trump? Naravno da jesu, kao što su i Nijemci u svakom trenutku bili krivi zbog Hitlera. Američki izbornik Mauricio Pochettino, Argentinac, svojedobno prosječan stoper, imao je elegantan, gospodski izbor da ne uvrsti u prvih jedanaest igrača koji je protiv pravila nogometne igre, zahvaljujući Trumpu i Infantinu, dobio priliku da igra. Da je to učinio, Pochettino ostao bi upamćen kao jedan od spasitelja nogometne igre. Umjesto toga, međutim, on je Balaguna uvrstio u tim, i Balagun je, na sramotu Amerike i svjetskog nogometa, odigrao cijelu utakmicu. Sramota bila je njegova, njegovog selektora i svih njegovih suigrača, a naročito moralnih idiota tipa Christiana Pulisica, koji su se trudili da u svojim izjavama demonstriraju američko supremacijsko pravo da im igra igrač sa crvenim kartonom.

Foto: ALBERT GEA/REUTERS

Belgija je tu utakmicu odigrala kao u transu, kao u vrućici. U toj igri bilo je nečega što ne pripada rezonu igre. Kao da nisu igrali za samo jednu nogometnu pobjedu, kao da nisu igrali samo za novac (jer nogometaši, možda to i niste znali, ipak igraju samo za novac), nego su igrali za nešto što je i od novca veće. Možda za slavu, možda i za iluziju o vječnosti, a možda i za onaj čudnovati osjećaj za pravdu, koji ljude katkad navede na podvige koji prethodno njihovim karakterima baš i nisu bili svojstveni. Eto, tako je Belgija odigrala utakmicu osmine finala protiv Sjedinjenih Američkih Država. Natamburalii su ih, kao malo tko svoje protivnike na ovome svjetskom prvenstvu, tako da su Amerikanci na kraju pokunjeno napustili stadionsku ledinu u Seattleu, dok je golemi Romelu Menama Lukaku, podrijetlom Kongoanac, rodom iz Antwerpena, grada u kojem je tek 2020. srušen spomenik krvavom kralju, nakon postignutog gola u svom pobjedničkom plesu imitirao Trumpa. Praunuk žrtava Leopoldova genocida, upravo je obranio pravila nogometne igre, ali i pravila na kojima je utemeljena Europa, kao zajednica ljudi okupljenih oko zajedničkih civilizacijskih vrijednosti i oko jedne velike i kompozitne, unutar sebe različite i proturječne kulture. Pouka je bila očigledna, svakome tko je spreman pouku i prihvatiti: taj veliki sin Konga, onaj je koji će braniti Europu i njezine vrijednosti pred poremećenim i u se zagledanim američkim narcisom, koji ne samo da je potekao iz Europe, i to baš iz njezina srca, iz Srednje Europe, gdje se prezivao Drumpf. Ali već u sljedećoj utakmici velika iluzija opet će doći na kušnju. Igrali su, naime, Argentina, jedna od mojih kulturoloških, književnih i nogometnih čežnji, i Egipat, za koji me ne vezuje ništa, osim sklonosti autsajderima, kao i muslimanima na zelenom nogometnom travnjaku. (Ne bih im imao razloga biti sklon, e da nije aktualnog američkog rasizma…). Ali, priznajem u ovom slučaju, Messi i Argentina miliji su mi prije utakmice bili od autsajdera i muslimana. Francois Letexier, francuski sudac, inače prilično cijenjen, sudio je s krajnjom naklonošću prema Argentincima, očiglednom i vrlo agresivnom, tako da je sklonost gledatelja, malo-pomalo, okrenuo na drugu stranu. Naprosto, u tom suđenju - ne samo u egipatskom golu poništenom na intervenciju VAR-a, zbog prekršaja u začetku napada, koji naprosto nije postojao, niti u penalu koji nije dosuđen Salahu, nakon čega će Argentinci zabiti gol, nego baš u svemu - naprosto je u tom suđenju bilo očigledno da Argentina mora pobijediti. Onako kao što, iz perspektive Ivana Turudića i kamarile, Thompson mora pobijediti Danku Derifaj. To je bilo toliko ružno i neugodno da su u gledatelja iščilili svi nogometni rezoni, te je na kraju bio protiv - Lionela Messija. A biti protiv Messija je kao biti protiv Ticiana. U mnogim životnim ljubavima odlučili su interes, povijest, sudbina i slučaj. Da, u naše brakove i razbrakove upisana je i povijest. Isto je tako i s nogometom, te se afektima koji nas kroz igru vode moramo kontrolirano predavati. Sa sviješću o sebi, i svojim emocionalnim granicama, ali nikad tako da budemo na strani nepravednih. Čak ni kada se nepravda provodi našima u korist. To naročito! Bolje da se nepravda provodi nad nama, nego nad našim protivnicima. Kao što je bolje biti gonjen, nego biti onaj koji druge progoni. Može li se izdržati tako? Neki su izdržali, a za nas ne znam.

Ima u svemu tome i još jedno pravilo, o kojem je govorio ovaj tekst: Reci mi protiv koga navijaš, pa ću ti reći tko si. Dobro je za naslov.