Pobjeđuješ li u velikom stilu, smiješ biti arogantan i to godinama. Ali pobjeđuješ li nakazno, vrlo brzo će osloboditi svijet te tvoje arogancije. Na koži je to osjetio Jose
Jose i Ronaldo kažnjeni jer su htjeli biti veći i od nogometa...
Ronaldo je kažnjen jer se zamjerio nogometu. Od padanja je dobrim dijelom živio, od pada je, bar na toj utakmici, umro. Jednostavno, sve to njegovo preseravanje netko mu je morao naplatiti. Vidi da suparnika lopta nije pogodila u ruku, a signalizira sucu da je. Godinama to radi. Padne iako ga suparnik nije faulirao. Širi ruke. Sva ona smijuljenja, cinični osmijesi foliranog iščuđavanja, gotovo da su zvali suca koji će jedva dočekati priliku i odsvirati nešto što grdno boli. A i tu je Ronaldo pomogao. Da nema taj - ne urođeni nego razvijeni - refleks pada na najmanji dodir, da je pokušao ostati na nogama nakon duela, ne bi pao na Mascheranove noge, i Real bi poveo. I, da nije toliko iritantan, možda De Bleeckere ne bi jedva dočekao svirati faul.
Mourinho je kažnjen jer se zamjerio igri, ali i bogovima igre. Nije on toliko živio od arogancije, koliko je od arogancije živio jer su mu bogovi igre dopustili da bude arogantan. To se smije dok pobjeđuješ. Kamera te sa svrhom i razlogom snima tako da, gord, izgledaš kao spomenik. Nekad ti već zbog prvog poraza pokažu gdje ti je mjesto, a nekad naprosto postaneš dosadan. Cantona je možda bio najbolji. Ako i nije, sigurno je zaslužio mjesto u reprezentaciji, ali nije ga dobio. Mourinho je mogao sjediti u loži, ali mu nitko iz Realove delegacije nije ustupio svoje mjesto. Bi da je zaslužio, da ponašanjem nije tako tvrdoglavo inzistirao na pravu na doživotno obožavanje njegove arogancije. Genijalnost mu nitko ne osporava, ali zašto da ga puste u ložu, a da ih on onda sramoti?!
Što je dopušteno bogovima, nije volovima. A bog je u ovom slučaju ljepota igre, bog je priča koja nadahnjuje mase, i bog je fair-play. Tko je toliko samoljubiv, da ne razumije što bogovi žele, a taj je, jebi ga, vol. Bolje je kladiti se na momčadi koje bogovi vole.