Bilo je ljeto 2004. Ili 2005., više nisam ni siguran. Dinamo je gostovao u Puli, a prijatelj i ja iskoristili smo tu priliku da popijemo piće u kafiću Mate. Nije to bilo kakav kafić, vlasnik je Mate Parlov. Ej, ljudi, Mate Parlov. Najveći od najvećih.

POGLEDAJTE VIDEO: Sjećanje na Matu Parlova

Pokretanje videa...

02:39

Sjećanje na Matu Parlova | Video: Duško Marušić/PIXSELL

Zakoračili smo u kafić u središtu Pule i ostali zatečeni. Nema u njemu nekakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći hrvatski boksač osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur za prvaka Europe, i uljni portret šampiona u rukavicama. Tišina, nema neke prevelike buke.

Ako se netko od mladih Puljana malo i uzjoguni, Matin pogled sve smiri. Respekt. Mate je vrlo miroljubiv, nikad nije volio silu, osim u ringu.

Stisnuli smo Mati desnicu

- Ovo što radim i nije posao, to je prijateljsko druženje. Moji redovni gosti dolaze zbog mene i obično su to sportski obožavatelji. Tako da malo i popričamo, a ja radim. Dobro je i zbog fizičkog zdravlja. Što bih doma radio, sjedio na kauču i gledao televizor - pričao nam je paleći cigaretu.

- Pola života sam proveo živeći atletski i sportski. Sad se mogu malo opustiti.

- Pa, dobro puše i nogometaši, Prosinečki, Baka Slišković - dobacili smo.

- Eee, sinko. To su kolektivni sportovi. Kad ostane bez daha, netko će drugi preuzeti loptu, ja kad ostanem bez daha nema me tko braniti u ringu, nema tko preuzeti udarac - odgovorio je Mate.

Desetak minuta kasnije, osim kave, konzumirali smo i stisak Matine desnice.

Ruka koja je obarala najveće. No, da biste shvatili razlog naše impresioniranosti i zašto je taj stisak više od stiska morat ćemo se vratiti tamo još u 1960. kad je Mate Parlov s 12 godina iz Imotskog doselio u Pulu.

Prijatelj ga nagovorio na boks

- Stariji prijatelj nagovorio me da počnem boksati, pa sam s 15 godina došao u boksačku dvoranu. Dočekao me trener Aldo Burušić. U to sam vrijeme bio mangupčić, pravi huligan, tukao sam se do besvijesti, družio s uličarima... Čak sam neko vrijeme radio kao "gorila" u plesnjacima, kao snagator. Održavao sam red i mir u dvorani za ples... - pričao je Mate.

Počeo je trenirati boks, no na treninzima je bio toliko neozbiljan i neodgovoran da su ga umalo izbacili iz kluba. Dijagnoza boksačkih eksperata bila je "kontrolirana agresivna narav, sklon samovolji i isticanju".

A bilo mu je tek 16 godina. Nakon prvih poraza u ringu shvatio je da bez ozbiljnog rada nema što tražiti u boksu. Nema više zezanja, već rad, krv i znoj. Počeo je izbjegavati loše društvo i vrijeme provodio po boksačkim dvoranama. Trenirao je po cijele dane. Pristao je i da ga upišu u srednju školu i postao je napast za sve protivnike.

Boksački svijet za njega je prvi put čuo 1967. godine kad je kao 17-godišnji klinac osvojio zlato na turniru Olimpijskih igara u Budimpešti. Gore na tribinama dvorane sjedio je mađarski kralj ringa Laszlo Papp i rekao:

- Ovaj mali će biti šampion! Sjajan tehničar s munjevitim i razornim udarcima.

A potom je šapnuo Parlovu.

- Ako te tvoja država neće povesti na Olimpijske igre u Meksiko, dođi, boksat ćeš za Mađarsku.

'Klima me skoro ubila'

Mate je bio prvak države, boksao je u srednjoj kategoriji i krenuo je na Olimpijske igre u Meksiko. Bilo je to 1968. godina. Mate je bio mlad, bez međunarodnog iskustva, a veliko srce nije bilo dovoljno i izgubio je u četvrtfinalu od Engleza Chrisa Finnegana, koji je kasnije postao prvak Europe.

- Malo tko zna da me na tim Olimpijskim igrama gotovo ubila njihova klima. Više sam ležao u postelji nego što sam hodao, pa sam u ring išao ravno iz kreveta. Imao sam povišenu temperaturu i izgubio sam nekoliko kilograma. Odlučio sam se boriti samo zbog publike i ljudi koji su gledali na televiziji jer bi poslije pričali da sam se preplašio Engleza - otkrio je Mate.

Mate je postao ikona države, niti jedan sportaš nije se pratio s takvom ljubavlju kao Mate Parlov. Njegovi treninzi izgledali su kao amokažnjavanje, znao je da prvo mora pobijediti sebe, a tek onda druge. Bio je rođeni borac.

- Odlučio sam da moram biti najbolji i da nema odstupanja ni pred kim. Moja krilatica je bila "Ili sve ili ništa" Nekad se i hrabrošću moglo pobijediti. To je bio slučaj kad sam boksao protiv Kubanca Carilla. Dvaput me rušio na pod, a ja ga napao pred njegovom publikom u Havani i to pred njihovim liderom Fidelom Castrom. Svi su navijali za Carilla, tad je trebalo biti hrabar - pričao je Mate.

Šok i posljednji poraz

Prekretnica u karijeri bila mu je 1970. Jugoslovenska boksačka reprezentacija sučelila se s najboljim boksačima DR Njemačke.Matin protivnik bio je Hans Brauske.

Parlov je krenuo agresivno od početka, u drugoj rundi ga je uzdrmao ljevicom, a publika skočila na noge. Tražili su od Mate da ga dokrajči, da juriša, napada... I Mate je izgubio glavu, krenuo je kako su gledatelji tražili, ponijela ga je atmosfera i umjesto veselja - šok!

Nijemac ga je nokautirao. Mate se pokušao podići no noge nisu slušale. Klasični nokaut. Bio je to Matin posljednji poraz u amaterskom boksu.

- Taj poraz mi je puno pomogao. Do tada sam mislio da sam najjači, da mi nitko ne može ništa i da sam nedodirljiv.Shvatio sam da nisam zapravo veličina.Taj nokaut mi je jako puno značio. Bio mi je prekretnica u boksačkoj karijeri.

Primio ga i Tito

Već sljedeće godine, 1971. Mate je u Madridu postao amaterski prvak Europe. Bio je to ogroman uspjeh da ga je Pula nagradila besplatnim zemljištem u Fažani. U domovini su svi bili zaluđeni Matom, mali dječak iz Pule na krovu Europe.

Rušio je sve redom kao od šale. Država je bila ponosna jer se stanovnike percipiralo kao hrabre i neustrašive, baš kakav je bio Mate. Bio je to povijesni uspjeh je nikada prije niti jedan Hrvat nije bio najbolji u Europi.

Mate je bio tolika zvijezda da ga je primio i Josip Broz Tito.

- Tvoj uspjeh je i prestiž za našu zemlju - rekao mu je Tito.

Doček je bio senzacionalan. Već u Gorskom kotaru Mati su zaustavljali auto, svi su mu htjeli čestitati, stisnuti ruku. Njihov Mate pokorio je Europu. Morao je stati u svakom selu, u svakom mjestu, zaseoku, kako bi mu svi stisnuli ruku. No tek je slijedila prava fešta jer je 150 automobila krenulo iz Pule u Rijeku s transparentima.

Kad su ga napokon dočekali u Puli, fešta je bila nezaboravna. U centru grada postavljen je veliki ring, a u njemu je svirao bend. Više od 20.000 ljudi natiskalo se na ulicama Pule, pjesma, transparenti, zastave...

- Sve je bilo veličanstveno, vidio sam ljudima u očima koliko im je drago. Cijelo vrijeme su izvikivali moje ime. Tada sam rekao sebi: "Mate, ovo ti je najveća nagrada. Taj osjećaj da si njihov, ovo je nagrada za sve odricanje".

Potom je krenuo u profesionalce. Kako je rekao, nikad nije htio.

- Cilj mi je bio u amaterskom boksu osvojiti što više medalja.

'Čuli smo pucnjavu, ali nismo ništa znali'

Država je od njega očekivala čuda, Mate je postao više od idola nacije. Trenirao je sve napornije pa nije imao vremena nizašta. Ni za ispite na Ekonomskom fakultetu.

- Da mi se samo dobro naspavati - govorio je.

Slijedile su Olimpijske igre u Münchenu, 1972., mjesto kad je Mate opet podigao cijelu državu na noge. Ali mjesto i velike tragedije. U Olimpijsko selo upala je teroristička skupina "Crni rujan", ubili su dvojicu izraelskih sportaša, a desetoricu oteli i zatočili. Rezultat je bila smrt 17 sportaša, policajaca i terorista.

Nastala je opća panika, a plivača Marka Spitza, američkog Židova, osvajača sedam olimpijskih medalja, policija je odvela u nepoznatom smjeru.

- Bili smo u paviljonima, čuli smo neku pucnjavu, ali se nismo uzbuđivali. Nitko nam nije ništa govorio, pa smo malo znali. Možda i bolje - rekao je tada Parlov.

Mate je rušio sve redom i stigao do finala. A tamo ga je čekao Gilbert Carillo, Kubanac koji je pobjeđivao lakoćom. Mate je krenuo agresivno i već u prvoj rundi ga rušio dvaput. Publika je tražila da ga Mate dokrajči u drugoj rundi, no Mate je bio protiv masakra u ringu. Pustio je Kubanca da se pribere pa ga opet počeo udarati. Tamnoputi Carillo, inteligentni boksač najveće svjetske klase kraj treće runde nije dočekao na nogama. Istočnonjemački sudac Wolf prekinuo je borbu i Matu proglasio olimpijskim pobjednikom.

- Taj sudac mi je donosio sreću, kad je sudio, imao sam osjećaj da mi daje dodatnu snagu. Čini mi se da je navijao za mene, da sam mu bio simpatičniji od ostalih. Bio je vrlo strog sudac, ali prema meni nekako tolerantniji. Nije me zakidao, a sudac, ako hoće, može i te kako sjeckati meč. Kao da ga je neka viša sila da sudi moje ključne mečeve, s Carillom, Karatajevim u Havani u Beogradu s Poljakom Gortanom...Sudio je u svim mečevima u kojima sam osvajao zlatne medalje. Kasnije, kad sam boksao s u Milanu za profesionalnog prvaka svijeta s Miguelom Cuellom, pozvao sam ga da bude moj gost, ali nije mogao doći.

Sine, ako si tako odlučio...

Kad se boksao s Cuellom, na ulicama nije bilo žive duše. Svi su bili pred televizorima. Dvadeset sekundi prije kraja devete runde Mate ga je pogodio ljevicom, a Cuello se srušio kao letva. Pokušao se podići, ali nije išlo. Ovaj put doček je bio u pulskoj Areni, a bilo je i više od 20.000 ljudi. Dolazili su iz svih dijelova Hrvatske. Djelovao je umorno i izmučeno, ali družio se s ljudima koliko je bilo potrebno. To mu je bio, kaže, najduži dan.

Potom je otišao na odsluženje vojnog roka, a čekalo ga je Svjetsko prvenstvo u Havani, 1974., gdje je njegov meč protiv Carilla proglašen 'najvećim obračunom u povijesti amaterskog boksa'. No kako se vratio iz vojske, Mate nije bio dovoljno pripremljen, nije imao dosta mečeva iza sebe.

- Sine, malo je riskantno ići u ring s najboljima na svijetu - govorio mu je otac.

No Mate se nije dao. Odlučio je ići i točka.

- Sine moj, kad si tako odlučio, idi, ja se ne bojim za tebe.

U četvrtfinalu se susreo sa starim znancem iz Münchena, Carillom i 14.000 Kubanaca u dvorani Coloseum. U tih nezaboravnih devet minuta uragana čak šest puta su oba boksača bila u nokautu. Nakon pobjede zapljeskala mu je cijela dvorana, a u publici je bio i Fidel Castro. U finalu je pobijedio Olega Karatejeva i postao je amaterski prvak svijeta u poluteškoj kategoriji. Bila je to jedina titula koja mu je nedostajala.

- To mi je najdraža medalja jer sam padao, krvario.Tu sam bio kompletan ja.

Naravno, opet doček u Puli, ali ovaj put Matu su proglasili najboljim amaterskim boksačem svih vremena.

Novac dao djeci i starijima

- Amatersku titulu je bilo teže osvojiti. Ljudi misle da je teže u profesionalnom boksu, ali nije. S Cuellom je bio jedan meč, pripremao sam se za protivnika, proučavao ga... Kod amaterskog naslova u Madridu imao sam pet protivnika i pet mečeva. I svi su različiti, pa sam se morao svaki dan prilagođavati. Tučete se tri runde, ali u njima dobijete više batina nego u 15 profesionalnih.

Novac koji je dobio, tadašnjih 20.000 dinara, darovao je dječjem domu "Ruža Petrović" i Domu za stare i nemoćne u Puli.

A onda je, iznenadno, 1975. Mate prešao u profesionalce, a godinu poslije postao je prvak Europe. U Beogradu pred 30.000 gledatelja pobijedio je Talijana Adinolfija i nakon toga se bacio u publiku.

- Želio sam im se zahvaliti pa sam skočio lastu.

U Milanu 1978. u meču za titulu svjetskog prvaka čekao ga je Migeul Angel Cuello, koji nije imao niti jedan poraz. Niti jedan. Zvali su ga "Razbijač iz Santa Fea", "Ubojica iz ringa". Ionako skupe ulaznice skočile su za tri puta. Cuello je bio bahat i dan uoči meča izjavio je da Mate Parlov neće dočekati treću rundu, da će ga samljeti. Kad je Mate čuo da jugoslavenska televizija nema dovoljno novca za prijenos, odrekao se svog dijela od 10.000 dolara. I prijenos je osiguran.

Mate ga je u devetoj rundi tako potegnuo ljevicom, da je siroti Cuello, tako su pisali mediji, bio još pola sata u nesvijesti. Meč je gledalo 'pola' svijeta, pratio se na svim kontinentima, a u SAD-u je meč komentirao trener Mohammada Alija, Angelo Dundee. U državi je zavladalo opće ludilo, a Mate je proglašen najinteligentnijim boksačem svih vremena.

Gledali ga Sinatra, Dean Martin...

I tada, Mate Parlov, pokazuje koliki je sportaš. Otišao je do Cuella, koji se oporavljao od nokauta, zabrinuto ga je išao posjetiti, što je u medijima izazvalo divljenje. Svi su otkrili ljudskost, koju je imao Mate Parlov. Postao je toliko poznat da su ga pozvali na meč Muhammada Alija i Leona Spinksa u New Orleansu. Tamo se susreo s Alijem. Ali, bez rukavica.

Postigao je planetarnu popularnost, svi su znali za Matu Parlova, a kad se pred američkom publikom tukao protiv sina indijanskog poglavice u prvom redu su ga gledali Frank Sinatra, Dean Martin...Bio je pravi vitez ringa i plemenite vještine i zato su ga svi voljeli. Svi u svijetu. Posljednji meč u karijeri odradio je protiv Camela.

- To mi je bio najteži. Bio je najneugodniji i najnezgodniji protiv kojeg sam ikad boksao. Tad sam dobio najviše batina.Boksali smo 15 rundi. Bio je to moj kraj. Kao pas kojemu počinju otpadati zubi. Osjetio sam da je gotovo. Nije u meni bilo borbenog žara. Novac me nije zanimao. I rekao sam da ću se povući ako izgubim.

I povukao se. Nakon 16 godine karijere. Nikad nije boksao protiv Muhammada Alija. To bi bio meč stoljeća.

- Možda bih bio bolji tri, četiri runde, ali cijeli meč nikako. Boksali smo slično, ali on je bio teži i veći šampion od mene - smatrao je Parlov.

Posljednju bitku izgubio je na današnji dan, 29. srpnja 2008. U pulskoj bolnici zauvijek su se zatvorile Matine oči.

Umro je od raka pluća u 60. godini. Otišao je kralj ringa. U amaterskoj karijeri imao je 310 mečeva uz samo 13 poraza. Kao profesionalac, imao je 29 borbi: 24 pobjede, 3 poraza i 2 neriješene borbe.

Uz sve, magistrirao je ekonomske znanosti, a do kraja života posluživao je goste kao konobar u svom kafiću "Mate" u Puli. Kao nas tog ljeta 2004. Ili 2005. kada smo stisnuli desnicu najvećem sportašu kojeg je Hrvatska ikad imala.