Kijev ništa ne mijenja, Brende: Ovo je pobjeda Dalića i igrača...

Tek što je utakmica s Ukrajinom završila, dok su igrači još slavili uspjeh, pred novinarima se pojavio Davor Šuker. Nije ga bilo ni čuti ni vidjeti nakon remija protiv Finske, ali sad, kad se slavi, kad se primaju čestitke, eto njega sa zadovoljnim izrazom na licu. 

- Nije nam bilo lako prije utakmice. Trebalo je sve to napraviti u noći, ujutro, nije se spavalo dva - tri dana, šok terapija je uspjela, ali nešto je trebalo promijeniti - pohvalio je Šuker brzinu svog 'napaćenog' saveza. Došao je Davor po čestitke, dao je par protokolarnih izjava i nestao u noć. Zapravo, napravio je ono što najbolje radi i ono što radi od preuzimanja saveza. Krenimo redom...

- Trudit ću se dostići uspjehe Vlatka Markovića i očuvati vrijednosti hrvatskog nogometa. Svjesni smo problema naših klubova, napravit ćemo sve da to popravimo, da održimo popularnost nogometa. Upoznat ćemo predsjednika države s mjerama koje ćemo poduzeti u suzbijanju huligana. Nužna nam je pomoć institucija, kako bi se obračunali s pojedincima i grupama koji žele štetu hrvatskom nogometu. Ponosan sam što sam ujedinio hrvatsku nogometnu obitelj, rekao je u svom prvom govoru kao predsjednik HNS-a Davor Šuker 5. srpnja 2012.

I, iz današnje perspektive, čini se, sve nam lagao. Usput je tom prigodom za izbornika postavio Igora Štimca, a svi znamo kako je to završilo.

Problema naših klubova smo svi svjesni. Infrastruktura je nepostojana, plaće su neredovite, publike nema, a Davora nigdje. Njemu je sve zanimljivije i draže od domaćeg nogometa. Pa da on, jedan Davor Šuker, brend, kako on voli tepati samom sebi, posjećuje i radi na boljitku domaće lige? Ne dolazi u obzir. Treba skoknuti do Las Vegasa, Moskve, Tajlanda, tko će to sve stići...

- Ovi ljudi vas neće iznevjeriti - rekao je za kraj tog govora Šuker.

Moš mislit'...

Fantomski nogometni centri i fantomski sportski uspjesi

Prvi veliki "uspjeh" bila je selidba saveza iz tijesne Rusanove od 350 kvadrata na vrh Hiltona, drugi "uspjeh" je valjda otkaz Štimcu i panično hvatanje SP-a u zadnji čas. Obećavao je i dovesti nam Euro 2020., ali...

Dvije godine poslije, u travnju 2014., Davor Šuker ponovno je izabran za predsjednika HNS-a. Tom prigodom "pucao" je od ponosa na učinjeno u prethodne dvije godine.

- Ponosan sam sto smo na pola mandata ostvarili ciljeve koje smo postavili. Imamo odlične odnose s gradonačelnikom Bandićem s kojim smo dogovorili gradnju kampa na Sveticama, kraj stadiona Maksimir. Vjerujem da ćemo graditi i po drugim centrima u Hrvatskoj - rekao je Šuker i dodao:

- Doista, možemo biti ponosni na svoj rad, postigli smo lijepe sportske uspjehe. Sretni smo zbog skorog početka gradnje nogometnog centra, a već smo najavili plan o gradnji takve infrastrukture po Hrvatskoj. Približit ćemo se navijačima i kroz vrhunski izložbeni prostor i multimedijski centar, a nastavit ćemo ulagati u ljude, u infrastrukturu i kvalitetne projekte. Želimo ulagati u domaći nogomet, želimo nasmijana dječja lica u Vukovaru i na Lastovu, želimo da svi imaju uvjete za bavljenje nogometom.

Priznajte, iz današnje perspektive ovo zvuči kao jedna dobra zaje*ancija. Jer od kampa na Sveticama, koji je valjda sinonim za sva neispunjena obećanja u hrvatskom nogometu, nedavno se odustalo. Sportski uspjesi, pokazat će se kasnije, također su izostali, ali doći ćemo i do te teme. A kao da Davoru, ili osobi koja mu piše govore, nije bilo dosta obećanje o gradnji na Sveticama, u govor su se ugurali i ostale fantomske "nogometne centre".

I onda dolazimo do najapsurdnijeg dijela govora, ovoga o "približavanju narodu, nasmijanim licima...". Dobar dio naroda prezire današnje vodstvo HNS-a, jedan dio otišao je još dalje i navija protiv reprezentacije, a nažalost, dobar dio utonuo je u apatiju. Od naroda su se uspjeli samo udaljiti, a lica nikako nisu nasmijana.

Šukera nije briga za nogomet

Par mjeseci poslije ispali smo u grupnoj fazi u Brazilu, nije to funkcioniralo dobro pod Nikom Kovačem, a kao vizionarsko rješenje ustoličen je Ante Čačić. A Davor se tek zagrijavao. Njegovi gafovi postajali su stvar svakodnevice, kao i u najmanju ruku čudne odluke saveza.

Za dvosmjernu komunikaciju Davor nikad nije bio raspoložen. Zapravo, odbijao ju je sa svim onima koji nisu bili najbolji strijelci Svjetskog prvenstva 1998. godine. Nije ga previše dirao ni neodigrani derbi na Maksimiru, kao ni privođenje Željka Širića. Imao je drugog posla. Ipak netko treba igrati revijalne utakmice u Tajlandu i lobirati za ulazak Gibraltara u Uefu. To su ozbiljne stvari.

U međuvremenu je stigao i jednom novinaru otrgnuti mobitel iz ruke, povezivalo ga se s njemačkom kladioničarskom mafijom, Erdoganu je poklonio dres bez hrvatskog grba, pokojnog Hrvoja Ćustića "prekrstio" je u Ćosić, likovima osumnjičenima za izvlačenje milijuna eura iz Dinama je plaćao jamčevinu, na završnici Europskog prvenstva U-17 nije se pojavio, kao ni na finalu domaćeg Kupa... I usput je svako malo trabunjao o "boljitku domaćeg nogometa".

Pod Čačićem smo se dokopali Eura i tamo završili među 16 najboljih na natjecanju od 24 države. I rečeno nam je da je to uspjeh jer eto, lijepo smo igrali. Ždrijeb za kvalifikacije na SP nas je, priznajte, pomazio, činilo se kako smo već tamo, ali eto problema... Na kraju su naši igrači uspjeli odraditi svoj posao i osigurati nam dodatne kvalifikacije.

U pet godina njegova mandata hrvatski nogomet je srozan u prosječnost. Kad je preuzeo funkciju 2012. bili smo 10. na svijetu, danas smo 20. i strahujemo od Finaca i Kosovara. Nogomet nam je loš, atmosfera oko njega je loša, prvenstvo je prožeto sumnjivim odlukama, a njega nije briga.

Zdravko Mamić, nekoć dopredsjednik saveza Davora Šukera, funkciju je napustio jer ima ozbiljnijih problema. Nije nam jasno samo što Šuker čeka... Jer ova pobjeda u Ukrajini ništa u konačnici ne mijenja. A hrvatskom nogometu trebaju promjene.