Poslije poraza od Turske nisam vidio smisao u nogometu, tad mi je sve krenulo po zlu, a kraj karijere mi je bio najbolji osjećaj na svijetu. Pet godina nisam gledao utakmicu, rekao nam je Niko Kranjčar
'AS S KLUPE: POWERED BY CARLSBERG'
Kranjčar o mogućem novom izborniku i komu je rekao da je veći talent od Luke: 'Strašno...'
Čitanje članka:
6
min
Niko Kranjčar (41) prvi je gost podcasta 'As s klupe: Powered by Carlsberg', posvećenom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Ikona "vatrenih" za reprezentaciju je skupila 81 nastup, zabila 15 golova, a Niko je hrvatske boje branio na dva europska (2008. i 2012.) i jednom Svjetskom prvenstvu 2006. godine.
POGLEDAJTE PODCAST:
- Najljepši dio moje nogometne karijere proveo sam u reprezentaciji za koju sam najemotivnije vezan. Zna se kako mi je tata bio prvi kapetan "vatrenih", meni osobno i prvi izbornik. Ali i zbog mog odgoja, kao i ponosa nošenja hrvatskog dresa, to su bile najljepše utakmica koje sam odigrao u karijeri - priča nam Niko Kranjčar.
Tko vam je od hrvatskih nogometša bio idol kao klincu?
- Robert Prosinečki i samo on. Njegov način nogometa, imao sam sreću i zadovoljstvo da je došao kod tate u tadašnju Croatiju, pa sam uživao u njegovim potezima na utakmicama, ali i treninzima koje sam često posjećivao. Njegov način nogometa je meni uvijek bio najdraži. Cijenio sam i Bobana i Šukera i Asanovića, sve naše reprezentativce, ali Robi mi je oduvijek bio najdraži.
Vi ste još kao dječak predstavljeni kao jedna od najvećih hrvatskih nogometnih nada.
- Moje odrastanje je uvijek bilo etiketirano kao sina Cice Kranjčara. Ipak sam na nogometnom terenu morao biti bolji nego što sam možda trebao biti kako bi dokazao da sam vrijedan te pozicije. Odrastao sam s pritiskom, da je bilo lako, nije, ali sad sam s odmakom ponosan na način kako sam se tada kao dječak borio s njime. To su borbe koje vodite sami sa sobom, koje je teško drugima objasniti. Imao sam roditelje koji su me znali usmjeriti, koji su mi bili i veliki oslonac u životu.
'Za Hrvatsku sam igrao i ozlijeđen'
Vaša generacija osvojila je broncu na Europskom prvenstvu do 16 godina u Engleskoj, sjećate li se još tadašnjih suigrača?
- Kako ne, sjećam se svega. Siguran sam da bi i sada znao nabrojati 90 posto te reprezentacije. Bili su tu Janjetović, Grgurević, Skeja, Cindrić, Ružak, Grivičić, Papa, Čale, Krešić, Prijić..., imali smo dobru generaciju koju su vodili Novoselac i Gudelj. Predivne uspomene koja vam zauvijek ostanu u sjećanju.
Na koji ste dio reprezentativne karijere najponosniji, za čime pak najviše žalite?
- Uh, žalim za "onom" Turskom kao i svatko tko je to proživio. Žalim da nisam još dulje igrao za reprezentaciju, ali karijera mi je krenula u silaznu putanju. Sjećam se, Zorislav Srebrić mi je želio uručiti dres za moj 50. nastup u reprezentaciji, tad sam mu odgovorio: "Nemojte Zorko, čekajte moj 100. nastup". Karijera i život nisu htjeli da se to ispuni. Ponosan sam i presretan za svaki nastup u najdražem dresu, za Hrvatsku sam igrao i ozlijeđen i poluozlijeđen, najveće ozljede su mi se događale u reprezentaciji, ali bih sve prošao ponovo.
Za "vatrene" ste debitirali 18. kolovoza 2004. godine protiv Izraela.
- To je sve bilo pod velikim pritiskom jer mi je otac bio izbornik. Prve dvije godine mog igranja za reprezentaciju su mi baš iz tog razloga najmanje drage, tad se dogodio i moj odlazak u Hajduk, poslije čega sam bio pod još većim povećalom. Bilo mi se nekad teško kao 20-godišnjak isključiti iz svega, tako da mi je tada bilo teško. Srećom, stariji suigrači su me prihvatili kao jednog od svog, dali mi vjetar u leđa pa sam izrastao u jednu karakterniju i čvršću osobu.
Jeste odmah osjetili da je Luka "svjetsko čudo", da bi jednog dana mogao osvojiti Zlatnu loptu?
- Bio sam siguran da će imati veliku karijeru, da će ostaviti svoj potpis u reprezentaciji i svjetskom nogometu. Ali da će biti ovakav, nitko od nas nije mogao predvidjeti. Mi smo na terenu osjetili tko je i što je Luka. Kao i za Eduarda. Vidjeli ste da su drugačiji od ostalih, s njima sam uživao igrati i na treningu, slične smo nogometne filozofije. Voljeli smo igrati skupa na malim prostorima.
Malo o Eduardu da Silvi...
- Nažalost, ozljeda ga je vratila, ali meni je najdraži suigrač. Od malena smo bili skupa, razumjeli smo se na terenu. Sjećam se kad smo igrali zajedno špice u 4-4-2, baš smo guštali na terenu. Realizator kakav se rijetko rađa. Napravio je predivnu karijeru, dao je puno A reprezentaciji, žao mi je što nije i više, ali to je život.
Hrvatska je glatko prošla kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2008., svi se sjećaju čudesne pobjede na Wembleyju 3-2.
- Mi smo tada već sve riješili, Engleska nam je bila tek potvrda da smo ono što mislimo da jesmo. I da smo ozbiljni pretendenti za velike stvari na Europskom prvenstvu. Zaigrali smo bez pritiska, puni samopouzdanja što se vidjelo od prve minute. Uvjerili smo se da imamo širinu koja vam je itekako potrebna.
Europsko prvenstvo 2008. svi i dalje pamte po šokantnom ispadanju od Turske.
- Izašao sam usred utakmice, onaj gol Klasnića sam doživio na klupi. Što da kažem? Hladan tuš. Nešto što vam ostane urezano u sjećanju, mislite se "OK, penali su", ali nismo bili emotivno spremni za njih. To mi je najteži poraz u karijeri, trebalo mi je par mjeseci da se oporavim od toga. Svatko teška nogometna razočaranja proživljava na svoj način. Meni je valjda trebala cijela sezona da mi to prođe. Od razočaranja, bezvoljnosti na sljedećim pripremama, pa prve velike ozljede..., sve mi je tada krenulo na krivi način. I sve je to nekako povezano, od toga da ja nisam bio spreman za prave pripreme, da nisam jedno vrijeme vidio smisao u nogometu. Tada sam potonuo, nije mi bilo lako.
Koliko vam je bilo teško završiti reprezentativnu karijeru?
- Ma cijela karijera mi je već bila pri kraju, nisam više mogao nakon toliko ozljeda uhvatiti pravi ritam. Teško mi je bilo nositi se tim da više ne mogu pružati partije kakve sam pružao ranije. Kraj karijere? To je najbolji osjećaj na svijetu. Jedva sam čekao da završim karijeru. Volim nogomet, želim ga igrati svaki dan, ali profesionalni nogomet je nešto drugo. To je posao. Nisam tada više bio spreman živjeti nogomet od 0 do 24, volio sam jako puno drugih stvari. Tijelo i glava su govorili da je gotovo, pa mi je kraj karijere bio najljepši sportski dan između 30 i 35 godine. Zasitio sam se nogometa, nisam ga onda ni gledao sljedećih pet godina.
Dalić? Mi smo takvi da se brzo zaboravi...
Dalićeva era je najljepši period hrvatske reprezentacije...
- Najbolji i najljepši period hrvatskog nogometa za koji je najzaslužniji Zlatko Dalić. Nije slučajnost da je osvojio dvije medalje na svjetskim prvenstvima. Mi smo takvi, zaboravi se to brzo. Plus medalja iz Lige nacija. Mi sad igramo "al pari" utakmice s Brazilom. Luka je vođa i predvodnik ove generacije, on je nametnuo da je to nešto normalno, ali je Dalić sve posložio, doveo Hrvatsku na mapu gdje je danas. Svi moramo biti ponosni na njegovih devet godina, a najbitnije je što imam osjećaj kako ne popuštamo. Držimo visok nivo i ne posustajemo. Davno su neki, pametniji od mene, govorili kako ćemo osvajati medalje na velikim natjecanjima, ja sad potpisujem to. Mi više nismo slučajnost, te rezultate sad trebamo prihvatiti kao obavezu.
Kranjčara je u reprezentaciji oduševio...
- Mateo Kovačić. On je po meni najtalentiraniji igrač kojeg sam ja vidio u reprezentaciji. Napravio je vrhunsku karijeru, za njega sam mislio kako će sigurno osvojiti Zlatnu loptu. Kad sam ga upoznao na treningu reprezentacije, imao je samo 18 godina, strašno me impresionirao. I rekao sam mu u svlačionici kako mislim da će jednoga dana osvojiti Zlatnu loptu. I kako je po meni puno veći talent i od mene, i od Luke, i od Bobana, i od Prosinečkog, ma svih nas...
Ivica Olić jedan je od kandidata za nasljednika Zlatka Dalića, kako ga vi doživljavate kao trenera?
- Jedino je realno da se o njemu na najveći mogući način razmišlja kao Dalićevom nasljedniku. Olić je bio njegova desna ruka, Dalićev pomoćnik u osvajanju svih ovih medalja, u svim uspjesima od Rusije do danas. I koji je sad u mladoj vrsti pokazao da zna kult reprezentacije prenijeti na mlade igrače, ali i pod kojim U-21 vrsta igra impresivan nogomet. Siguran sam kako je Olić kapacitet za izbornika.
A o tome kako je Niki Kranjčaru bilo trenirati pod vodstvom oca Zlatka, kad mu je bilo najteže u reprezentaciji, gdje je pratio "vatrene" na Svjetskom prvenstvu 1998., kome bi on sam zabranio komentiranje nogometnih utakmica, kako se kao klinac nosio s velikim pritiskom, tko je bio najpodcjenjeniji igrač hrvatske reprezentacije i što očekuje od Hrvatske u SAD-u pogledajte u podcastu "As s klupe: Powered by Carlsberg".
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
