Legenda boksa Marijan Beneš bori se za život i treba pomoć

Marijan Beneš (66) bio je europski prvak u amaterskom i profesionalnom boksu i jedan od najboljih boraca s ovih prostora svih vremena.

Danas nažalost vodi bitku za svoj život. Prije dva mjeseca primljen je u Klinički centar u Banjoj Luci zbog visokog tlaka i opće slabosti organizma te prevencije od moždanog udara.

Beneš inače boluje od Alzheimerove bolesti, no stanje mu se pogoršalo. Slabo govori, teško se kreće, a ne prepoznaje ni ljude s kojima je godinama prijatelj.

Legendarni boksač živi vrlo skromno te nema novčanih sredstava kojima bi osigurao adekvatnu zdravstvenu pomoć.
Doktor Tomo Lukić pokrenuo je akciju za pomoć Marijanu Benešu, a isto je učinio i bivši boksač beogradskog Partizana Dragan Dimić.

- Puno se ljudi javilo, bivših boksača, običnih ljudi, ali i dijaspora. Svi žele pomoći. Benešu je začepljeno 91 posto krvnih žila - rekao je doktor Lukić.

Boksač Marijan Beneš prebolio je žuticu, izgubio oko, uništene su mu glasnice, u ratu je preživio pakao. U jednom od mečeva, protiv Toresa, teško je povrijedio oko, šake je lomio 26 puta, od udaraca su mu uništene glasnice pa danas teško i nerazgovjetno govori.

Beneš, boksačka zvijezda sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u bivšoj državi je žario i palio ringovima. Nokautom je obarao svoje protivnike. Slamao je i srca nježnijem spolu. Prije svakog meča svi bi u dvorani prije nego što se oglasi gong zapjevali: “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ, milu trobojnicu!“. 

Osvojio je sve moguće titule u BiH te bivšoj Jugoslaviji, kao i naslov europskog prvaka u svojoj kategoriji, koji je uspješno godinama branio. Nakon amaterskog boksa, kao jedan od najuspješnijih boksača Slavije iz Banje Luke, Beneš je prešao u profesionalce.

Boksao je sve do 1983. kad je rukavice “objesio o klin”, ali boks nije napustio. Trenirao je mlade naraštaje unatoč bolesti. 
I poslije svega što mu se dogodilo u Domovinskom ratu, Beneš se vratio svojoj Banjoj Luci. Svakodnevno je odlazio u ćevabdžinicu “Kod Muje” na desnoj obali Vrbasa, gdje se redovito sastajao sa svojim prijateljima.

Marijan Beneš bi često znao recitirati i svoje pjesme koje je napisao, pokazujući tako da se u “grubijanu” krije jedno nježno i sentimentalno srce pa nije ni čudo što ga je nježniji spol toliko volio.

- Kad sam boksao, to je bilo nezamislivo. U ono vrijeme boks je bio uglavnom sport radničke klase, a tko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talent, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastavaka na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Nedavno mi je izašla prva knjiga, zove se ‘Druga strana medalje’. U njoj ima nekoliko biografskih pjesama i tu sam knjigu posvetio sestri, a vezana je za sport. Htio sam preko pjesama djeci približiti sport jer je sport najbolji odgojitelj. U duši sam sportaš. No znam kako izgleda i druga strana medalje - rekao nam je Beneš.

Rođen je 1951. godine u Beogradu u prosvjetarskoj obitelji Josipa i Marije, koji su imali još tri sina: Josipa, Antuna i Ivicu te kćer Ljiljanu.

Djetinjstvo je proveo u Tuzli. U Banju Luku je došao kad je imao 16 godina. Počeo je trenirati boks, a već tada su u BK Slaviji znali da im je došao talentirani boksač. Nizale su se pobjede jedna za drugom.

Nakon osvajanja zlatne medalje na Europskom prvenstvu u boksu 1973. u Beogradu, prešao je u profesionalce i 1979. osvojio titulu europskog prvaka u verziji Europske bokserske unije u lakoj velter kategoriji.

21 meč je riješio nokautom

Teška povreda oka uspjela je ono što žutica ranijih godina nije mogla - okončala je boksačku karijeru. Još i danas, posebno njegove generacije i nešto mlađi kad ga susretnu, pozdravljaju ga s: “Gdje si šampione?”.

Imao je ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je u 32 pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio. Jedan meč je bio neriješen. Ukupno je u ringu imao 233 runde.

Kad je u BiH počeo rat, Benešov brat Ivica ubijen je 1992., a on je otišao u Hrvatsku.

- Živio sam u Hrvatskoj, ljudi su me cijenili i poštovali, ali navikao sam na stare prijatelje pa sam se vratio u Banju Luku, iako sam bio protjeran iz toga grada jer nisam Srbin. U Banjoj Luci mi je grob oca i majke, ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko je đubrad - rekao je Beneš dodajući kako su to bila luda vremena.

Prvi nosio kaubojke

Vratio se svojoj Banjoj Luci u kojoj se još priča kako je upravo on u taj grad na Vrbasu dovezao prvi BMW te da je često nosio nadaleko poznate kaubojke. Neki kažu da je u to vrijeme zaradio više od šest milijuna maraka.

Ne želi to potvrditi, ali iz njegova osmijeha moglo bi se zaključiti da je to istina, kao i to da je sagradio dvije kuće te otvorio dva kafića. Dva puta se ženio te dobio tri kćeri i sina. U ratu je izgubio sve. Stan je, kaže, vratio, ali kafiće ne.

- Stan mi je oduzet, ali sad sam ga otkupio. Taj stan nije bio moje vlasništvo, dobio sam ga dok sam boksao za Slaviju. Kuću sam prodao za 60.000 DEM, a vrijedila je više od milijun maraka - nerado nam je ispričao.

Marijan Beneš se povukao 1983. godine iz boksa, ali je i poslije toga tijekom devedesetih godina boksao još dva ekshibicijska meča.

- Moja najdraža pobjeda je ona protiv Elisa Obede 1978. On je 11 godina bio neporažen, dok ja nisam došao. U meču protiv Sandija Toresa, održanog u Zenici, izgubio sam oko. Znao sam da ne mogu dobiti taj meč, ali sam se ipak pripremao za njega - kaže Beneš.

Malo je onih koji znaju da je išao i u glazbenu školu, i to zbog oca koji je bio nastavnik glazbenog, a svidjelo mu se jer nije bilo matematike.

- Završio sam nižu glazbenu školu. Svirao sam violinu. Moji vršnjaci su me zezali, govorili su mi da sam žensko. Budući da su znali za moju veliku ljubav, boks, pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu glazbenog s modricom na oku. Na kraju sam odustao - kaže Marijan Beneš.

Opisujući boksačku karijeru nemoguće je, a ne spomenuti da je on bio sjajan udarač. 

Udarao je do kosti

Većinu mečeva završavao je u prvoj ili drugoj rundi nokautiravši protivnika. Kao reprezentativac Jugoslavije 1973. godine postao je prvak Europe, ali tada je obolio od žutice. Njegovi najbliži suradnici savjetovali su mu da se prestane baviti boksom jer je svaka borba mogla biti kobna. Unatoč tim savjetima, odlučio je nastaviti, i to u profesionalnim vodama.

- Nažalost, bili su u pravu, izgubio sam praktično osvojenu titulu svjetskog šampiona i - oko - priznao je Beneš.

U ratu su mu umrli majka i otac. Od žene Stane se razveo zbog nacionalne netrpeljivosti. Ali s kćerima Žanet i Marijanom ostao je u dobrim odnosima.

O boksačkom prvaku snimljen je dokumentarni film, a s Titom se susreo čak dva puta.

- Tile je bio laf. Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”. Ja sam mu rekao: “Niste li vi druže Tito viši?”. Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću - i radnik, i rudar, i čistač ulica, i liječnik... Sad gospoda jedu iz kante za smeće - i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Banjoj Luci - govorio nam je Beneš, kojeg sad čeka dugotrajni oporavak.

Pretukao bi goste lokala, pa bi ih obilazio u bolnici

Boks je zamijenio ugostiteljstvom, no u lokalu su bile česte tučnjave.

- Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Kući sam dolazio sav krvav. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala - rekao je Beneš.