'Lik mog prijatelja Ivana nosim pored srca i igram za njega...'

Tko će kome ako neće svoj svome?! Dva Ivana, Jovanović i Pešić, bivši igrači Hajduka, spakirali su gol Hajduku na Parku mladeži. Pešićev već treći ove sezone u mreži “bijelih”. Ali mora se priznati da je veći dio posla obavio imenjak i asistent.

- Obećao mi je 10% transfera kad se proda - nasmijao se Ivan Jovanović, za većinu ljubitelja nogometa potpuno nepoznato ime.

- Bio sam dugo u Hajduku, najdalje u B momčadi, koja je igrala u Stobreču. Vodili su nas Mladina i Španjić, bilo je dobro, ali u to su vrijeme u Hajduku igrali braća Sharbini, Ivan Vuković... Balakov nije imao mjesta u napadu za mene. Potpisao sam i ugovor, ali što će mi ugovor kad nisam igrao. Otišao sam u Poljsku, u Motor Lublin, pa u Zadar, Celje, Slaviju iz Sarajeva, Terbuni Puke u Albaniji, pa natrag u Poljsku, u Legionoviju... - nabrajao je i nastavio:

- Svugdje sam dolazio na preporuku, a odlazio sam sam jer nisam dobio priliku za igru i dokazivanje. Nisam se zadovoljavao klupom i pokojim ulaskom pri kraju utakmice, a nisam imao nikoga da me malo ‘pogura’...

I tako, godine su prolazile, prave prilike nije bilo i Ivan je odlučio dignuti ruke od nogometa.

Rekoh: Idem na brod!

- Doma me nisu silili, ali rekao sam sebi: ‘Dosta je bilo zezanja, pakiraj kufer i na brod!’ Bila je to moja odluka, upisao sam prekvalifikaciju za tehničara za brodostrojarstvo u Pomorskoj školi, namjeravao sam se ukrcati i u teretani ASK na Parku mladeži trenirao sam onako, za svoj gušt, da ne zahrđam. Jedno jutro na početku zimskih priprema, prišao mi je Vjekoslav Lokica i pozvao me na trening. U šali je rekao: ‘Kažu mi pomoćnici da nisi Fernando Torres samo po izgledu nego da i igraš dobro poput njega’. I što ću, nisam imao što izgubiti, ipak je to prva liga. Pristao sam, zabio nekoliko golova na prijateljskim utakmicama... I ostao.

Što i kako dalje, Ivan ne zna. A i ne planira.

- A što ću planirati, da je bilo po planu, sad bih ‘tukao more’, ne bih igrao nogomet. Probat ću se nametnuti, možda mi i uspije, HNL se ipak prati, a i Split je neko ime, prodali su dosta igrača. Valjda ću zabiti i koji gol, red je da mi Pešić uzvrati asistenciju. Ako smo uspjeli zabiti najvećem klubu u Hrvatskoj, Hajduku, valjda ćemo zabiti i još nekome, ha, ha, ha...

No nisu svi bili oduševljeni njegovom dobrom igrom i remijem protiv Hajduka.

Najvećima smo zabili

- Prijatelj mi jutros u kafiću nije htio skuhati kavu... Bila je to šala, naravno, drago mu je zbog moje dobre igre, ali je Hajduk ipak prosuo dva boda koja su unaprijed upisali. Bilo mi je dosta prijatelja na tribinama, svi su uglavnom među Torcidom. Nekad smo skupa išli na Poljud, to je moja ekipa s Mertojaka, a sad oni gledaju mene kako igram u prvoj ligi...

Asistenciju je posvetio pokojnom prijatelju Ivanu Puizini, kojem posvećuje i sve svoje golove.

Njegov lik tetovirao je na srcu, na prsima.

Zvali su nas 'blizanci'

- Bili smo nerazdvojni, skupa odrasli, išli u osnovnu i srednju školu, igrali skupa u Mosoru... Zvali su nas ‘blizanci’. Nažalost, prije tri godine izdalo ga je srce dok je igrao košarku. Jednostavno se srušio. Njegov portret tetovirao sam na srcu, uz natpis ‘Dugi su dani bez tebe, moj prijatelju, kad se opet vidimo, sve ću ti o tome ispričati’ - kazao je Ivan i dodao u istom tonu:

- Njemu posvećujem sve što napravim, a njegova majka zaslužna je za moj izgled. Ona je frizerka i moje frizure njena su kreacija - otkrio nam je Ivan, čija sličnost s Fernandom Torresom ne znači da mu je on i idol.

- Ma kakavi?! Dobar je Torres, ali ja volim Drogbu, Balotellija i Džeku.