Jergović: Lopta u kosi

”Mikročip ili zdrav razum!”, vapili su nogometni analitičari u studiju HRT-ove Americane trećega dana naricanja nad porazom hrvatske reprezentacije od Portugala. U međuvremenu igrale su se neke utakmice. Odvijali su se povijesni događaji, mečevi kakvih nije bilo još od Montevidea 1930, recimo utakmica u kojoj na jedvite jade Argentina u produžecima ipak pobjeđuje Zelenortske otoke (ili Capo Verde, kako bi se to melodioznije reklo), ali to bi u emisiji bilo jedva spomenuto zbog patriotskog duga koji nikako da se otplati, jer valja dokazati nedokazivo, da je Hrvatska pokradena u utakmici protiv Portugala, jer kako bi drukčije jedna Hrvatska mogla izgubiti, osim tako da bude pokradena?

Pritom, cijela ta stvar imala je neke gotovo tragikomične elemente. Recimo, loptu koja prolazi kroz kosu Igora Matanovića, koji onda, posve iskreno, reporterima Hrvatske televizije na svome ne baš razvijenom i ne sasvim materinjem hrvatskom jeziku objašnjava da je nešto osjetio, i da je onda upitao suca što je to osjetio. Mikročip kazao mu je, Matanoviću, da je osjetio loptu. Da je urednije bio podšišan, mitsko je vjerovanje, ne bi naš junak osjetio ništa, niti bi ga odao taj sitni tragač za neljudskim i nenogometnim istinama, pa bi se Hrvatska, kako je to bivalo u Rusiji i u Kataru, našla na domak osmine finala Svjetskog prvenstva u amerikama.

Foto: Dylan Martinez/REUTERS

Pa onda onaj jedanaesterac, i još jedna krađa: Nikola Vlašić povalio je Portugalca u kaznenom prostoru kao kurbana pred klanje, i sudac je nakon dužeg snebivanja svirao. Ustvari, VAR ga je nagovorio, jer nam je Vlašić rekao da je njemu sudac rekao da nije penal. I doista, gledatelj dužan je priznati, pravde radi, da je bilo u njegovom dugom televizijskom sjećanju prilika da sudac ne bi svirao takvo rušenje u šesnaestercu. Kada bi srušen bio naš, suca bi se tad proglašavalo lopovom. Kada bi bio srušen njihov, po analitičarima sve bilo bi u redu. Ali u golemoj većinu slučajeva, u vremenima prije VAR-a, rušenje u travu, uz držanje s obje ruke, bivalo je jedanaestercem.

Ali ni jedno ni drugo nije presudilo Hrvatskoj u utakmici protiv lošeg i u svakom pogledu disfunkcionalnog Portugala. Izgubila je, jer je naprosto bila loša. U prvom poluvremenu, vile su je pronosale da ne izgubi. One vile iz Rusije i Katara, koje su igračima ulile golemo samopouzdanje, ali koje su u načelu krajnje nepouzdane. U drugom poluvremenu Portugal se sasvim raspao - a to su analitičari u studiju protumačili kao da se Hrvatska razigrala - i događale su se neke, manje ili više, uobičajene stvari. Da Hrvatska nije izgubila u ceremonijalnih 90 minuta igre, teško je zamisliti da ne bi izgubila u nastavku. Imala bi šanse jedino da se dovukla do jedanaesteraca. Ali pogledamo li istini u oči, potpuno isto mogli bismo reći za Capo Verde protiv Argentine, i za Paragvaj protiv Francuske. S tim da bi Capo Verde mogao i malo više od hrvatskih analitičara kukati da je oštećen.

SP 2026 Toronto: Hrvatska u šesnaestini finala izgubila od Portugala i oprostila se od Svjetskog prvenstva | Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Drugi poraz kojem ćemo mjesecima i godinama asistirati, sukomentirati ga i svjedočiti iritantnim reakcijama patriota s druge strane naših rijeka, onaj je s kojim je Bosna i Hercegovina izgubila od Sjedinjenih Američkih Država. Oni su, pak, izgubili s punom sviješću o vlastitim ograničenjima, i od protivnika koji je začudo bolji od aktualnog Portugala. U tom porazu nije bilo ni mikročipova, ni višeznačnih rušenja u kaznenom prostoru. U osmini finala Amerika ide na Belgiju, koja je u jednoj od tih mitskih utakmica šesnaestine pobijedila Senegal, uz suđenje koje je bilo neusporedivo problematičnije od onog u utakmici Hrvatske i Portugala, i uz penal prema kojem je Vlašićevo rušenje Gabriela Veige moguće okvalificirati kao pokušaj ubojstva, pa bi utakmicu s Belgijom Amerikanci lako mogli dobiti. A to je simpatično iz nogometnih, ali krajnje antipatično iz svih drugih razloga… Portugal, pak, igra sa Španjolskom, a kako se sad čini, možda bi mu i bolje bilo da ne igra, nego da bježe doma, ili da Hrvatskoj prepuste čast te utakmice. Premda je u nogometu štošta moguće zamisliti, premda je to igra u kojoj se zbiva i nezamislivo - recimo, tko je mogao zamisliti da će Paragvajci onako izmaltretirati Francuze, ali i da će ih pritom učiniti odvratno antipatičnim i arogantnim - doista nije lako sklopiti pripovijest u kojoj će ovaj Portugal pobijediti ovu Španjolsku.

S ispadanjem Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, koje se odvilo koordinirano, u istom natjecateljskom krugu, skoro i u istom danu, Svjetsko prvenstvo iščezava za diletante, patriote, uzgrednike, zaposlene i honorarne djelatnike hrvatskih tajnih službi, za hostese, domaćice, akademike i ini za nogomet nezainteresirani svijet. S jedne strane, tužno je to! Jer našim malim i disfunkcionalnim satrapijama, život ne donosi drugih radosti osim onih fudbalskih. U nas se više ne snimaju filmovi, dobra književnost događa se mimo volje režima, u mraku i u polutajnosti, nema govora o ideji napretka, o malim i velikim životnim i društvenim uspjesima. Mi smo sirotinja s granica Europe, mi smo rekorderi samo u inflaciji, naša policija sa simpatijama gleda na one koji izvikuju pokliče u čast Adolfa Hitlera i prijete građanima da će ih prebiti bejzbolskim palicama (u subotu, u Zagrebu!), mi se više ničemu ne možemo nadati, osim, možda, tome da će naša nogometna reprezentacija nekim čudom opet daleko stići. Jedina bi nam utjeha mogla biti što je onima u Bosni još i mnogo gore. Ali to nam nije utjeha, jer nas je već ojadilo to što su ovaj put bili u istoj ravni s nama, i što su sa Svjetskog prvenstva ispali u istom krugu. A s druge, pak, strane, to ispadanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine za sve, osim za HRT i njegovu Americanu, koja pomalo podsjeća na Gazimestan 1989, i na slavljenje velikog poraza i proklinjanje svjetskih nepravdi koje su do poraza dovele, donosi konačni povratak čistom nogometu. Umjesto nas, igrat će neki drugi, a ti drugi koji budu igrali bavit će se isključivo nogometom i ničim drugim. Njihov nas se patriotizam neće ticati, niti će nas biti briga za suze njihovih poraženih. Inače, najgroteskniji među svim grotesknim prizorima Americane po hrvatskom porazu prikazivali su hrvatske navijače i navijačice različite dobi, namazane ratničkim bojama, s ratničkim dresovima na sebi, kako rone suze nad hrvatskim porazom, a da često ne znaju nijedne jedine hrvatske riječi, ili govore nekim jezikom koji iz daleka podsjeća na hrvatski, ali na kojem nikad nije pročitana nijedna jedina hrvatska riječ. Što je tim navijačima i navijačicama Hrvatska, a što im je njezin poraz?

U tom nastavku nogometa bez Hrvata i Bosanaca, te pripadajućih Hercegovaca, ovaj će gledatelj imati dva kratkotrajna uzdanja, dvije reprezentacije za koje skoro da će i navijati. Prva je Maroko, koji je kroz jobovske muke prolazio igrajući s Kanadom, jer je Kanada u prvom poluvremenu djelovala kao onovremena Njemačka, silna i organizirana, a druga je Norveška, čiji je noćašnji susret s Brazilom za gledatelja jedan od upečatljivijih doživljaja Mundijala.

SP 2026 Toronto: Susret Portugala i Hrvatske u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva | Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Maroko mi je drag zbog spoja nogometnih i političkih razloga. S nogometne strane, bilo bi dobro i ljekovito da što dalje dogura reprezentacija s margina velikog nogometa, kao što bi, opet s nogometne strane, bilo dobro da dobijemo svjetskog prvaka koji to nikad prije nije bio. S kulturne i političke strane, nemoguća i nevjerojatna ideja da Maroko postane svjetski prvak bila bi ravna trijumfu Jesseja Owensa, pred Hitlerovim očima u Berlinu, ili čak i više od toga, jer ništa ne bi tako raščaralo rasistički i duboko šovinistički spektakl Donalda Trumpa i Giannija Infantina, i u dosadašnjoj sportskoj povijesti nezabilježeni životinjski tretman sportaša iz Irana, te njihovo brutalno protjerivanje sa Svjetskog prvenstva, u kojem su prekršena sva nogometna i civilizacijska pravila, kao to da jedna muslimanska zemlja postane svjetski prvak usred rasističke i trumpističke Amerike. No, to je samo naivna sanja!

Norveška, pak, osim što igra lijep i pošten nogomet, ima nešto od čiste i romantične europske družine. Ne samo igrači, nego sav taj norveški navijački folklor, čist je od svakog patriotizma malih, bijednih, nedovršenih nacija. Norvežani, naime, veslaju prema Americi, e da bi je otkrili prije Kolumba, i da bi postali svjetski prvaci. Mogu li Norvežani to? Vjerojatno ne mogu, ali koga briga, gledateljevo je da dalje sniva. Nogomet je ionako sfera nemogućeg! Nogomet je sfera olakih čuda! Zato ga nogometno nezainteresirani patrioti i fašisti tako rado zloupotrebljavaju, i zato su nogometni navijači siromašnih i opustošenih zemalja organizirani u fašističke falange i tajna udruženja pod kontrolom policije i obavještajnih službi.

Prvaci će, čini nam se dan po američkom Danu neovisnosti, biti Francuska. Već vidim Macrona s hanumom (od njega neusporedivo simpatičnijom) u svečanoj loži s Trumpom i Melanijom, kako svojim radioaktivnim šarmom ubija leukocite u milijunima gledatelja širom svijeta, i kako grli Mbappea. Ali nogomet ne bi bilo nogomet kad ne bi postojala mogućnost neočekivanog ishoda. Samo što bi ovaj put takav ishod mogao biti samo gori.