Dušan Zinaja, zaboravljeni hrvatski sportski heroj, bio je pionir u nogometu i skijanju, prvi Hrvat na Zimskim igrama. Njegova priča o upornosti ostavlja bez daha
BIO JE I NOGOMETAŠ
Na prvim Zimskim olimpijskim igrama nastupio je jedan Hrvat. Herojski pothvat obišao je svijet
Čitanje članka:
9
min
U panteonu hrvatskih sportskih velikana, imena poput Janice i Ivice Kostelića, Sandre Perković ili Luke Modrića zauzimaju posebno mjesto. Ipak, u vrijeme kada je organizirani sport u Hrvatskoj tek hvatao korijene stasao je sportaš čija svestranost i pionirski duh ostaju zauzimaju posebno mjesto povijesti. Dušan Zinaja bio je nogometni reprezentativac i izbornik, ali i prvi hrvatski sportaš koji je nastupio na Zimskim olimpijskim igrama, i to na onim premijernima. Bio je jedini sportaš svoga vremena koji je predstavljao državu u dva potpuno različita sporta.
Nogometni put i povijesni trenutak s bratom
Dušan Zinaja, rođen 1893. u Budimpešti kao sin željezničkog činovnika iz Gline, svoj je sportski put započeo u Zagrebu. U burnom razdoblju prije Prvog svjetskog rata, zajedno s mlađim bratom Brankom, priključio se Hrvatskom akademskom športskom klubu (HAŠK), tadašnjem središtu zagrebačkog intelektualnog i sportskog života, gdje se profilirao kao pouzdani napadač na lijevom krilu. U dresu "akademičara" proveo je cijelu karijeru, od 1913. do 1923., a s klubom je u sezoni 1921/22. osvojio prvenstvo Zagrebačkog nogometnog podsaveza. Njegov ugled i važnost za momčad potvrđeni su kada je u sezoni 1923/24. ponio i kapetansku traku.
Vrhunac nogometne karijere doživio je 10. lipnja 1923. u Bukureštu. U prijateljskoj utakmici protiv Rumunjske, reprezentacija Kraljevine SHS, mlade države koja je kroz sportske nastupe također gradila međunarodni identitet, slavila je 2-1, a taj je susret ušao u povijest. Naime, Dušan je zaigrao sbratom Brankom, što je bio prvi put da su dva brata nastupila za nacionalnu vrstu. Bio je to događaj od velikog značaja, o čemu svjedoči i izvještaj tadašnje beogradske Politike, koja je navela da se utakmica odigrala "pred oba kralja i obe kraljice, cijelom kraljevskom obitelji i 15.000 gledatelja". Taj nastup, kako se kasnije pokazalo, bio je Dušanu jedini u reprezentativnom dresu. Već sljedeće godine, Jugoslavenski nogometni savez imenovao ga je izbornikom, čime je postao prvi bivši reprezentativac na toj funkciji. Vodio je momčad u tri utakmice između 1924. i 1925., no bez uspjeha. Izgubio je od Čehoslovačke u Zagrebu (0-2) i Pragu (0-7) te od Italije u Padovi (1-2).
Iako je bio etablirani nogometaš, Zinajina sportska strast nije poznavala granice. Bio je aktivan član skijaške sekcije HAŠK-a i redovito se natjecao na državnim prvenstvima u skijaškom trčanju, sportu koji je u to vrijeme bio potpuna egzotika. Pobjedom na prvenstvu 1923. osigurao je nastup na povijesnim, prvim Zimskim olimpijskim igrama u Chamonixu. Taj događaj, koji su izvorno nazvali "Međunarodni tjedan zimskih sportova", tek su kasnije retroaktivno priznali kao prve ZOI, što svjedoči o pionirskom karakteru natjecanja na kojem je sudjelovao. Delegacija Kraljevine SHS brojila je četiri sportaša, a Zinaji je pripala iznimna čast da na svečanoj ceremoniji otvaranja nosi državnu zastavu.
Natjecao se u dvije discipline skijaškog trčanja. U utrci na 18 kilometara zauzeo je 36. mjesto, kao posljednji od onih koji su završili utrku. No njegov nastup na 50 kilometara postao je sportska legenda i primjer neslomljivog duha.
Priča o upornosti koja je prerasla u anegdotu
Utrka na 50 kilometara odvijala se u gotovo nemogućim vremenskim uvjetima. Staza je bila zaleđena i iznimno naporna, a mnogi su natjecatelji odustali. Zinaja je, međutim, bio odlučan završiti ono što je započeo. Dok su pobjednici odavno prolazili ciljem, a suci i mjeritelji vremena, uvjereni da su svi završili ili odustali, već napuštali svoja mjesta, on se i dalje borio sa stazom i samim sobom. Na cilj je stigao potpuno iscrpljen, ali ponosan, čak četiri sata nakon što je službeno mjerenje vremena prekinuto. Iako je službeno ostao bez plasmana, njegova upornost postala je simbolom istinskog olimpijskog načela: važno je sudjelovati, a ne samo pobijediti, ideala koji je bio u samoj srži tadašnjeg amaterskog sporta. Ta priča na najbolji način oslikava karakter čovjeka koji je rušio granice.
Osim što je bio vrhunski sportaš u dva različita sporta, Dušan Zinaja bio je i sportski novinar i urednik. U razdoblju od 1922. do 1924. uređivao je popularni ilustrirani tjednik Sport, gdje je pisanjem nastojao popularizirati sportsku kulturu i njezine vrijednosti u javnosti. Zanimljivo, godinama kasnije njegov sin Vanja postao je prijatelj Ante Kostelića, trenera koji je u Hrvatsku donio najviše zimskih olimpijskih medalja, čime se ispisala neobična poveznica između prvog hrvatskog zimskog olimpijca i naše najtrofejnije sportske obitelji.
Nakon sportske karijere, nastavio je živjeti u Zagrebu. Uspio je preživjeti strahote Drugog svjetskog rata, no život je tragično izgubio u poratnom razdoblju. U rujnu 1948. godine poginuo je u prometnoj nesreći tijekom jedne od radnih akcija organiziranih u sklopu poslijeratne obnove zemlje, kod sela Poklek na Žumberku. Imao je 55 godina. Prerana smrt starijeg brata duboko je pogodila Branka, koji je preminuo od moždanog udara samo godinu dana kasnije. Braća Zinaja, prvi bratski par u reprezentaciji, zajedno počivaju u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
