Novi maksimirski rekord: Nikad manje ljudi na europskom meču

Na Rujevicu je bio dopušten dolazak 2500 gledatelja, došlo ih je 2089. U Maksimiru je dopuštena trećina kapaciteta oko 7000, a skupilo ih se 1271.

Pokretanje videa...

02:27

Trening Dinama na Hitrec Kacijanu | Video: GNK Dinamo

U Rijeci su cijelo vrijeme odzvanjali pjesma i navijanje, igrači Rijeke i debelo nakon utakmice sa Sociedadom (i poraza!) od skandiranja navijača nisu mogli čuti pitanja kolega s televizije, koji su stajali dva metra od njih. U Zagrebu veći dio utakmice uvrede i zvižduci. To su dvije slike koje su sinoć iz Hrvatske otišle u nogometnu Europu.

I, tko je za to kriv? Pandemija korona virusa? Razmaženi navijači? Ili klupska politika?

Da, ako gledamo s epidemiološke strane, dobro je što stadion nije bio rasprodan, pa makar na raspolaganju bilo samo 30 posto ulaznica. Jer korona virus buknuo je zadnjih dana u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, gdje je postalo uobičajeno da bude više stotina zaraženih u jednom danu. Pa je sigurno dobar dio onih koji bi u "normalnim" okolnostima došao ovaj put odlučio ostati kod kuće i gledati utakmicu iz sigurnosti vlastita doma.

S druge strane... Kad je Armada bila protiv odluka čelnika kluba (imenovanje Bišćana trenerom), nije toliko vrijeđala ni radila štetu svom klubu nego je bojkotirala utakmice. I dok se Armada durila, navijači su popunili tribine i pjevali i navijali.

S Dinamom je to drugačije. Boysi vrijeđaju Mamiće, ali i od ostalih navijača rijetki se slažu s politikom da čovjek osuđen da je oštetio klub vodi sportsku politiku istoga. A zapravo je najbolnija slika taj nestanak poveznice kluba i tribina. Ne s radikalima sa sjevera nego sa zapadom i istokom. Baš kako je nestalo jedinstvo kluba i navijača, tako su i doslovno, zbog potresa, nestali ljudi s te, istočne tribine. Koja simbolika...

Igrači se trude, ni za koga se ne može reći da se šepuri terenom kao da mu nije stalo. Ali ovoj momčadi u četvrtak je nedostajao gard. Onaj frajerski stav "Vi koji dolazite ovdje, ostavite svaku nadu". Kakav su imali protiv Fenerbahcea, Benfice, Atalante, Šahtara, Manchester Cityja... Kod nekog drugog trenera.

Nakon sterilnih i plahih 90 minuta, u kojima je Dinamo zagospodario terenom tek nakon što je ostao s igračem više, igrači su otišli pod sjever i zapljeskali Boysima (iako su ovi gotovo cijelo vrijeme vrijeđali njihova trenera), ta povezanost između navijača i igrača još se drži, ma čak se učinilo da Ademi sa suzom u očima zahvaljuje sjeveru.

- Imali smo nekoliko igrača kojima je to bila prva europska utakmica, zato smo na početku bili malo u grču, dug je put pred nama, treba vremena... - govorio je Zoran Mamić nakon remija 0-0 s Feyenoordom.

Istina, krenuo je u prvih 11 s četvoricom igrača skromnog iskustva: iza Gvardiola i Kastrarija su bile tek tri europske utakmice, Lauritsena šest, a Majera devet. No, gledajući prvih 11, dinamovci su u nogama zajedno imali 305 europskih okršaja, a prva jedanaestorka Feyenoorda 184. I petoricu reprezentativaca, naspram trojice u početnom sastavu gostiju. Tako da je alibi zvan (ne)iskustvo vrlo klimav...

Ajde, barem "plavi" nisu primili gol. Iako su mogli. O-ho-ho, i te kako, uz penal za Feyenoord i novu porciju početničkih pogrešaka obrane. Ali taj nadasve neugodan niz od devet susreta s primljenim golom je prekinut.

I to je ta razlika, onaj lanjski Dinamo "potukao" se s momčadima puno jačima od Feyenoorda, ovaj dobar dio utakmice kao da je uplašeno, bez samopouzdanja igrao na bod. Protiv suparnika koji nije "wow", koji ni po čemu protiv Dinama nije favorit.

A publika ko publika, nekad će na Neftči doći 35.000 ljudi, a na Porto 6000. Na Odd 7000, Skenderbeu i Folu Esch 9000, Vardar 10.000, a na Sevillu 6000 i Celtic 4000. No, nikad kao sinoć.

U četvrtak je Maksimir svjedočio još jednom negativnom rekordu: 1271 gledatelj na utakmici na kojoj stadion nije zatvoren zbog kazne najmanje je u nekoj Dinamovoj europskoj utakmici ikad! Dosad je rekord držao Linfield iz 2008. kada je u 1. pretkolu Lige prvaka bilo 2000 gledatelja.

I to se neće popraviti nikakvim presicama ni apelima, a nažalost još neko vrijeme ni komforom na tom groznom stadionu. Nego igrom. Ne kao protiv Ferencvarosa, Gorice ni plašljivo kao protiv Feyenoorda. Nego kao kad su ovdje dolazili Fenerbahce, Atalanta ili Šahtar. Kod nekog drugog trenera...