Osmijeh gospona Jože nije mogla utišati ni strašna bolest

Dinamo je te 2005. bio pred raspadom, igrao je “ligu za bedaka”, a spasitelj se pojavio u liku legende, miljenika maksimirskih tribina. Spasitelj je bio Josip Kuže. Krajem ‘80-ih uspješno se hrvao s najjačom Zvezdom svih vremena i navijači su ga još od tada naprosto obožavali.

Velik trener, veliki gospodin... Pamtim, na prvi me intervju “naručio” u Gradsku kavanu, u sami centar grada. Tu se Joža najbolje osjećao. Nemoguće je zaboraviti njegovu jednostavnost i iskrenost. S rijeko je viđenim ushitom govorio kako je važna samo igra, kako je najteže stvoriti napadačku igru. Nije se zamarao rombovima niti brojanjem oduzetih lopti kod svojih igrača. Ne, Joža nije bio taj tip trenera. Njega je zanimalo samo, ponovio je to “milijun” puta, da navijači s utakmice kući odu zadovoljni.

U tom prvom razgovoru obraćao mi se s Vi, persirao mi je iako sam od njega bio mlađi gotovo trideset godina. I od tada sam za njega bio “Herr Luga”. Veselim glasom tako se javljao još godinama poslije. Čak i u svojim najtežim trenucima, kad se borio s tom prokletom boleštinom.

Gospon Joža, znaju svi koji su ga poznavali, uvijek je bio iskren, vedar, nasmiješen. Bez zadrške je govorio i o svojim manama. A bilo ih je, i sam ih je bio svjestan. No baš zbog te iskrenosti bio je vjerojatno najomiljeniji trener Dinama, baš zato ljubitelji nogometa nikad ga neće zaboraviti.

Posljednji put javio mi se uoči finala Lige prvaka. Naravno, s prepoznatljivim: “Herr Luga, kako si”. Tu rečenicu, nažalost, više nikad neću čuti...