Sport

Komentari 90

Otišao je zagrebački Petar Pan: Kiša je padala deset minuta za deset Cicinih godina u Dinamu

Otišao je zagrebački Petar Pan: Kiša je padala deset minuta za deset Cicinih godina u Dinamu

Otišao je Cico. Zagebački Petar Pan. Nestašni dječak koji može letjeti. Tako smo ga doživljavali. Letio je do zvjezdanih visina. I tu će i ostati. Zagreb više nikada neće biti isti bez tebe. Jer, ti si bio Zagreb...

Sunce. Baš kao u proljeće 1982. kad se Cico vratio iz vojske. Sunce je obasjalo Mirogoj, kao što je sjalo u legendarnom Dinamovom proljeću. Tisuće ljudi šuti. Bio je to trenutak kad je lakše šutjeti nego govoriti. Odjednom, stotinjak metara dalje stvorio se plavi golf. 
- Sad kad te nema, neka uz mene spava, jedino tvoje što imam, najdraža košulja plava - treštalo je iz auta.

Mrki pogledi Bad Blue Boysa bili su jasan znak da je pogriješio. 

- Gasi - netko je doviknuo, a ovaj, shvativši da je promašio i "loptu i sport", brže, bolje, podigao stakla na vratima i "šmugnuo". 
Iza križa s natpistom Zlatko Cico Kranjčar stajali su Niko, mama Elvira i sestra Lana. Niko je držao majku za ruku. Neke stvari jednostavno nemaju razumno objašnjenje. A kiša, pljusak u točno 15 sati, kad je počeo ispraćaj, jedna je od tih. Deset minuta padalo je kao iz kabla. Niko je pogledao u nebo. I držao pogled gotovo minutu. 

POGLEDAJTE VIDEO: Govor kćeri Lane na Cicinu sprovodu

- Evo, i nebo plače za Cicom - dobacivali su na Mirogoju.

Deset minuta. Samo toliko je padalo. Valjda za Cicinih deset godina u Dinamu. Deset minuta za deset godina. Nakon toga opet sunce. I muzika. 

- Dobro mi došel prijatel - odzvanjalo je Mirogojem, a vjetar je već opasno spustio temperaturu. 

Niko je nešto pitao majku, valjda, je li ti hladno.

- Nije - kimnula je glavom supruga Cice Kranjčara. 

Zlatko Dalić, Aco Petrović, Igor Bišćan, Mirko Jozić, Ante Čačić, Ante Tomić, Tomo Šokota, Aljoša Asanović, Stipe Pletikosa, Anthony Šerić.... Svi su bili u suzama. Jer, Cico je sa svima njima dijelio nešto zajedničko. Osmijeh. Taj zarazni osmijeh. 

Tamo je stajala i jedna gospođa u zlatnim godinama. Oko vrata Dinamov šal. Suze joj nisu prestajale ići. Plakala je kao da je izgubila dio obitelji. Dio sebe.

- Cico je uveseljavao mog supruga, moju djecu i moje unuke. Hvala ti, dragi naš Cico, gledam u nebesa i vidim tebe, Cico, tvoj osmijeh, Cico hvala ti.. Njegov osmijeh, duh i to to što smo  ga zvali Cico... Bio je naše veselje, naš život... Morali ste ga voljeti i on je volio sve nas, sve ljude. Bio je neponovljiv, naš dragi Cico.... Željno čekam da se opet okupimo i jedva čekam tu ulicu, trg, park, bilo što... Naš Cico mora dobiti počast - rekla je u jednom dahu.

Cico se, ako niste znali, u proljeće 1982. vratio iz vojske. Crvena zvezda je bila vodeća. Imala je dva boda ispred Dinama. I prva maksmirska utakmica bila je baš protiv Zvezde.

- Dobit ćemo, kaj vam je, pa mi smo Dinamo - rekao je Cico uoči utakmice.

I dobio je. Dobio je već nakon pola sata kad je bilo 3-0. Cico je zabio, ne sumnjajte, dva gola. Velimir Zajec, kapetan Cicine generacije, bio je shrvan od bola. Izgledao je... Ma, izgledao je kao da više nema Cice, vjenčanog kuma. Jedva je stajao na nogama. Do njega Marko Mlinarić. Ne znam kako, ali Mlinka je uspio nešto reći. A svaka riječ tjera suze.

- Već sam se toliko isplakao, da više nemam suza. Samo teku... Ali mi smo ponosni na našeg Cicu. I trajno će nam ostati njegov šarmantan osmijeh, njegovi predivni golovi, njegove minijature....Hvala mu za sve što je učinio za naš Dinamo, za naš Zagreb, za našu Hrvatsku.. Uz Zajeca, najbolji igrač Dinama. Kad je trebalo zabijati odlučujuće golove, tu je bio Cico - rekao je Mlinka.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Shrvan je bio i Ante Čačić, bivši izbornik. Cicin sugrađanin.

- Rođeni smo u istom gradu, znam ga od njegovih početaka. Donio nam je prvenstvo nakon 24 godine, sretni smo da smo to dočekali. Bio je simbol Dinama i purgerstva u ovom gradu. Nikome se nije zamjerio, na nikoga se nije mogao naljutiti... Svi koji smo se družili s njim, nikada ga nećemo zaboraviti. Bio je domoljub, patriot, dobar otac...- teško je govorio Čačić.

Uz "Suzu za zagorske brege" krenula je povorka na posljednji ispraćaj. Cicinu jednu od omiljenih. Uz, naravno, “Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb tak imam te rad...”

Pjevali su muzikaši, a uz njih Mirogoj. Otišao je Cico. Zagebački Petar Pan. Nestašni dječak koji može letjeti. Tako smo ga doživljavali. Takav je bio Cico. Letio je do zvjezdanih visina. I tu će i ostati. Među najsjajnijim zvijezdama. Zbogom, Cico, Zagreb više nikada neće biti isti bez tebe. Jer, ti si bio Zagreb... 

Najčitaniji članci