Hrvatski reprezentativac jedan je od najpouzdanijih igrača gdje god igrao i uvijek je na razini zadatka. 'Ne želim paliti vatru najavama, ali doći će i taj dan', rekao nam je o mogućem povratu na Poljud
EKSKLUZIVNI INTERVJU
Pašalić za 24sata o 10 godina inozemstva i Hajduku: 'Rekli su: Ako ne potpišeš, ključ u bravu!'
Prije točno deset godina Mario Pašalić (28) napustio je pripreme Hajduka i otišao na potpis ugovora s engleskim velikanom Chelseajom. U tih deset dugih godina promijenilo se puno toga, Mario je danas igrač u najboljim godinama, pred kojim su i dalje velike utakmice, a u ekskluzivnom razgovoru osvrnuli smo se na proteklih deset godina, kao i planovima za budućnost. Naravno, i o Hajduku, koji je, kad je on u pitanju, doslovno neizbježna tema.
Pokretanje videa...
00:47
Prošlo je deset godina od kad ste napustili pripreme Hajduka i potpisali ugovor s Chelseajem. Sjećate li se kako se sve tada odvilo?
- Sjećam se, naravno, bili su to zadnji dani zimskog prijelaznog roka. Bili smo na pripremama u Turskoj, a ja sam zadnjih par dana po naredbi ljudi iz kluba trenirao odvojeno od momčadi, vjerojatno kako bi se izbjegla nekakva ozljeda jer su imali ponudu Lazija.
Jeste li željeli otići ili je to bila odluka kluba?
- Nisam bio za odlazak jer sam tek krenuo u seniorski nogomet i sa samo 18 godina ostvario svoj najveći san, obukao sam Hajdukov dres i postao prvotimac. Pogotovo nisam bio za to da idem u Italiju, znao sam s kakvim se poteškoćama tamo sretne svaki mladi igrač. I onda, ako se ne varam bilo je to 30. siječnja, rekli su mi da je Chelsea poslao ponudu i da hitno moram odletjeti u London.
Kako ste se tada osjećali?
- Bio je to šok, nešto sasvim neočekivano. Nakon samo šest mjeseci profesionalnog nogometa već stiže ponuda takvog kluba. Naravno, godilo mi je, ali i dalje nisam bio za odlazak. Rekao sam da ne prihvaćam ponudu i da ne želim letjeti za London. Nisu me nikakve financije u tom trenutku zanimale, smatrao sam da će i to doći ako budem gradio karijeru stepenicu po stepenicu, a ovo je bio ogroman skok. Hajduk je, naravno, ponudu prihvatio, bila je financijski bolja u odnosu na onu iz Italije, i forsirali su odlazak u Chelsea.
Kako se sve odvilo?
- Bio je veliki pritisak da moram otići barem na razgovor s ljudima iz Chelseaja, da vidim kakve planove imaju za mene i ispoštujem to što su već kupili avionske karte, a i radi odnosa izjedu klubova... Kad sam došao u London pritisak je postajao sve jači i nisam imao nekog izbora. Ne trebam naglašavati kakva je u to vrijeme bila financijska situacija u klubu, točno se sjećam rečenice: "Ako ne potpišeš ugovor, možemo staviti ključ u bravu". Bila je to ogromna odgovornost i pritisak za mladog igrača živi za klub.
Zamjerate li nekome iz kluba?
- Kad prođe neko vrijeme i shvatiš neke stvari, razumiješ odluke tadašnje uprave. To je bila jedina ponuda koju je Hajduk tada imao i jedina šansa da se nešto zaradi i da klub nastavi živjeti... Tada, kao mlad i kao netko tko je samo želio uživati u nogometu i igrati za svoj klub, nisam razmišljao na takav način. Međutim, ljudi su štitili interes kluba, htjeli su mu pomoći da preživi, da stane na noge i nastavi normalno funkcionirati. Na kraju, drago mi je da sam transferom 'spasio' klub, iako, s godinama sam shvatio koliko je zapravo Hajduk velik klub da bi samo tako otišao u stečaj. A i povijest je to i dokazala. Tako da vjerujem da bi se Hajduk snašao i bez tog transfera. Da se razumijemo, ne zamjeram ništa tadašnjoj upravi, apsolutno ne. Dapače, danas smo u sasvim dobrim odnosima.
Znao sam što me čeka
Jeste li se nadali da ćete ostati u Chelseaju ili ste znali da ćete na posudbe?
- Potpisao sam ugovor iako sam itekako bio svjestan u što ulazim i što me čeka. Nisam imao nikakvu nade i iluziju da ću odmah biti u kadru Chelseaja, znao sam da me, kao i ostalih 50-ak mladih igrača čekaju selidbe i posudbe, i tako sve dok se eventualno netko kroz par godina ne probije i uspije doći na razinu i kvalitetu da može biti u kadru Chelseaja. Pri potpisu ugovora zatražio sam ostanak na posudbi u Hajduku do ljeta, da uživam barem još pola godine u svom klubu i proživim neke lijepe trenutke. Također, trebalo mi je tih šest mjeseci da se pripremim na odlazak vani.
Je li vam žao što ste za londonski klub odigrali samo nekoliko prijateljskih utakmica?
- Ne mogu reći da mi je žao što nikad nisam dobio pravu priliku jer, realno, nisam nikad bio blizu. Odigrao sam tih nekoliko prijateljskih utakmica na raznim turnejama po svijetu, bio svako ljeto na pripremama... U tom su razdoblju treneri bili Mourinho, Conte i Sarri, tako da sam nešto zanimljivoga prošao i osjetio na treninzima. Chelsea je tih godina imao fantastične momčadi, bili su prejaki, trošili su veliki novac na transfere, dva puta su osvojili Premiership, a ja sam kao mladi igrač išao na kaljenje u Elche, Monaco, Milan, Spartak... Trudio sam se napredovati i svojim kvalitetama i igrama na terenu pokušati pronaći izlaz iz Chelsea i sreću u nekom drugom klubu. Na kraju sam to pronašao u Atalanti.
Je li brzo prošlo ovih deset godina?
- Uh, jako brzo je prošlo. Sad kad zavrtim malo film unatrag čini mi se nevjerojatnim da je prošlo već toliko godina. Toliko toga sam prošao, ali mogu se sjetiti svake situacije u karijeri.
Danas sam iskusniji i zreliji
Kakav je Mario danas u odnosu na Marija prije deset godina?
- Prije svega puno zreliji, iskusniji, što je i za očekivati. Prošao sam puno toga u ovih 10 godina, različitih situacija koje su me iz dječaka pretvorile u muškarca. Kad sam odlazio vani bio sam balavac kome su pomagali roditelji u privikavanju, a sada se bližim 30. godini, u sretnom sam braku sa suprugom s kojom imam dvogodišnjeg sina. Uz ispunjen privatni život mogu reći da već do sada mogu biti jako zadovoljan karijerom, a rekao bih da sam negdje na pola puta.
Koliko ste napredovali kao igrač?
- Jako puno. Nasreću, već u ranoj fazi karijere, gotovo od samih početaka i odlaska u inozemstvo shvatio sam da ću morati dodatno raditi na sebi i brinuti o svome tijelu. Čim sam otišao iz Hajduka počeo sam raditi sa kondicijskim trenerom Marinom Vlašićem, a nakon ozljede leđa i s fizioterapeutom Nenadom Bakulom. Zahvaljujući i njima danas sam na ovom nivou. I dalje radim s njima, rekao bih još i više nego prije. Bogu hvala nisam imao skoro pa nikakvih problema sa ozljedama, a ni fizička sprema mi nikad nije bila problem.
U kojem klubu ste najviše napredovali?
- Definitivno kroz Atalantu, ovdje sam prošao sve moguće pozicije od sredine prema naprijed. Ponekad to zna biti i frustrirajuće, selidba tijekom jedne utakmice na tri-četiri različite pozicije. Međutim, s vremenom sam se naučio prilagoditi svakoj poziciji na terenu, pokušavao ispuniti zahtjeve. S obzirom da trajem toliko dugo, da sam bitan faktor momčadi koja je konstantno u vrhu Serie A te igra europska natjecanja, rekao bih da mi ide sasvim dobro. Osjećam se super, u najboljim sam godinama, planiram i nadam se još dugo igrati na visokom nivou. Nema samo mlad igrač prostora za napredak, uvijek se ima nešto novo za naučiti i uvijek se mogu probijati neke nove granice, tako da vjerujem da i u ovim godinama još napredujem i da najbolje tek dolazi. Uz dobru volju i veliku posvećenost može se sve.
Gdje vam je bilo najteže, a gdje najbolje?
- Moram priznati da nigdje nisam imao nekakvih neugoda i negativnih iskustava. Što se sportske strane tiče, uspio sam se nametnuti, izboriti se za svoje mjesto i biti standardan u svakom klubu, pa sam s te strane bio zadovoljan. Jedino što kao nešto negativno mogu izdvojiti je ozljeda leđa zbog koje sam izbivao s travnjaka pola godine i propustio zadnja tri mjeseca sezone u Monacu te uvodna tei mjeseca u Milanu.
- Što se tiče života van nogometa, također mogu reci da sam imao sreće. Živio sam na lijepim lokacijama, u velikim gradovima koji nude razne mogućnosti. Milano, Moskva, Monte Carlo, a ne smijem zaboraviti ni Elche koji je u blizini Alicantea, također lijepog grada uz more. Sad sam evo već šestu godinu u Bergamu i mogu reci da mi možda i najviše odgovara život ovdje, iako moram priznati da mi nedostaje pogled na more.
- Sa sportskim rezultatima koje sam ovdje postigao upisao sam se u povijesne knjige kluba, a Bergamo kao grad je idealan za miran obiteljski život. Sjever Italije, Lombardija, jako lijepa regija za život, u neposrednoj blizini Milana te odlična povezanost s ostatkom Europe, a opet u blizini Hrvatske.
Koliko je bilo teško svake sezone mijenjati klub, zemlju, jezik...?
- Svakako da je bilo teško. Svjestan si da ideš godinu dana na posudbu, gdje je upitno kako ćeš biti dočekan i tretiran s obzirom da nisi njihov igrač. A očekivanja javnosti su sigurno velika, jer dolazi igrač Chelsea. Svake sezone sam morao isto prolaziti iznova, nova država, novi jezik, prilagodba na nove ljude, svlačionicu... Ni sam ne znam broj igrača s kojima sam dijelio svlačionicu, a uz sve to, jedino sam u Monacu imao svog čovjeka, Hrvata, bio je tu Suba (Danijel Subašić, op.p.) koji mi je puno pomogao. U svim drugim klubovima je to malo teže išlo, čak bih brzo naučio i jezik, onoliko koliko je dovoljno da se mogu sporazumijevati, međutim taman kad se malo zbližiš s ekipom, pohvataš malo mentalitet i razmišljanja, dolazi kraj sezone i moraš ići dalje...
Što biste poručili mladim igračima koji se nađu u istoj poziciji?
- Nekoliko je faktora za koje bih rekao bih da su ključ svega. Glava, karakter, samopouzdanje, strpljenje... Moraš bit mentalno jak i izrazito discipliniran da bi opstao u takvim situacijama. Treba vjerovati u sebe i svoje kvalitete koje će prije ili kasnije isplivati na površinu ako si pošten prema radu. Nagrada za uloženi trud i rad neće doći preko noći, zato se treba naoružati strpljenjem. Isto tako treba se znati i prilagoditi raznim situacijama. Nisam se uvijek slagao sa svim odlukama, bilo je situacija gdje bih upao u nekakve mini krize, završio na klupi, ali sam se uvijek izvlačio iz takvih situacija. Uvijek sam se trudio prvo polaziti od sebe, što je ono što nije bilo dobro, što mogu promijeniti da budem bolji. Uvijek je najlakše sve svaliti na trenera i imati alibi. Međutim, to neće donijeti nikakav rezultat. Šutio sam i trpio nepravdu kad bih je osjetio, slušao upute trenera i nastojao ih primijeniti što prije i što češće na terenu. Čekao sam svoju šansu da se dokažem na terenu, jer kad ona dođe moraš biti spreman, i fizički, i psihički, jednostavno je moraš iskoristiti.
Priliku moraš dočekati spreman
Kakva je vaša pozicija u Atalanti danas, dojam je da bi trener i klub morali imati više povjerenja, da biste trebali više igrati?
- Istina je da ove sezone imam manju minutažu i ulogu u odnosu na ranije sezone. Prvi dio sezone pogotovo, nisam mogao biti zadovoljan vremenom provedenim na terenu. Međutim, nešto je bolja situacija od prosinca. Nakon uvodna tri-četiri mjeseca ne baš zapažene role, u prosincu sam praktično odigrao sve utakmice i na kraju bio proglašen za igrača mjeseca. I evo, vratio bih se na ono kad kažem da uvijek treba raditi na sebi i biti strpljiv. Glava uvijek mora biti spremna, ali i tijelo treba držati u stanju da je spremno u bilo kojem trenutku odraditi zahtjeve. Da napomenem, sve te utakmice koje sam odigrao bile su u nekakvoj novoj ulozi, s obzirom na ono što sam dosad igrao. Malo sam bio povučen prema nazad, na poziciju zadnjeg veznog koju sam igrao na početcima karijere, i evo, izgledalo je super. Svakako očekujem da ću do kraja sezone imati bitno veću ulogu i minutažu.
Ugovor vas s Atalantom veže do ljeta sljedeće godine, postoje li planovi za eventualni transfer i kada...?
- Prije svega, želim ovu sezonu završiti na najbolji mogući način, odigrati što više utakmica i dočekati Euro spreman. I ove godine smo u borbi za pozicije koje vode u Ligu prvaka, u osmini finala smo Europske lige i u polufinalu Kupa. Taj Kup nekako svi sanjamo i imamo veliku želju osvojiti ga. Dva puta smo igrali finale i izgubili pa vjerujemo da ove godine možemo otići do kraja. Atalanta je samo jednom osvojila Kup, bilo je to davne 1963. godine tako da bi osvajanje tog trofeja bila kruna ovih šest godina i svega povijesnog što smo učinili za klub.
- Na ljeto ulazim u zadnju godinu ugovora pa ću skupa s klubom vidjeti kakvi su planovi, hoće li doći kakve ponude i ako hoće, kakve će to ponude biti. Svaki od posljednja tri-četiri prijelazna roka imao sam ponude koje su bile financijski puno bolje od trenutne, međutim sa sportske strane i na to kako ja smatram da bi se trebala razvijati moja karijera, nisu mi predstavljale izazov. Volio bih se okušati u nekom velikom klubu ako se ukaže prilika za to i tako okruniti svoju inozemnu karijeru.
Odigrali ste gotovo 400 utakmica, od toga 25 u Ligi prvaka, 22 u ostalim europskim natjecanjima i kvalifikacijama, zabili 78 golova, podijelili 37 asistencija i nikad niste bili isključeni. Koje utakmice posebno pamtite i golove?
- Uh, bilo ih je jako puno. Možemo ih redom proći po klubovima... Što se Hajduka tiče, moram svakako izdvojiti par utakmica. Debi još pod trenerom Krstičevićem na Poljudu protiv Cibalije, ušao sam u sudačkoj nadoknadi. Ne zaboravlja se ni prvi gol, u Zadru, pobjeda 1-5., naravno i dalje mi ostaju najdraži golovi u karijeri ona dva gola Dinamu. Jako mi je draga i pobjeda u Parku mladeži kad smo okrenuli utakmicu protiv Splita u zadnjih 10-ak min i pobijedili 1-2, gdje sam zabio oba gola. I na kraju, posebna je emotivna bila posljednja utakmica u bijelom dresu protiv Osijeka na Poljudu, kad su me navijači pjesmom ispratili s terena.
- Iz doba Elchea sjećam se debija, prva utakmica nakon odlaska iz Hajduka i odmah najveći mogući test, gostovanje na Camp Nouu protiv Barcelone s Messijem, Iniestom, Busquetsom, Rakitićem... Nevjerojatna momčad, tada su bili stroj koji se poigravao sa svima. Iz Monaca mogu izdvojiti također debi i odmah gol u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv Young Boysa. Što se Milana tiče svakako utakmica protiv Juventusa u Superkupu u Dohi, gdje sam u raspucavanju zabio posljednji jedanaesterac legendarnom Buffonu za osvajanje trofeja. Izdvojio bih također i utakmicu u Bologni gdje smo s dva igrača manje mojim golom odnijeli pobjedu 1-0. Moram reći i da je poseban osjećaj igrati na prepunom San Siru, stvarno je to kultni stadion. U nekim utakmicama sam zabio za pobjedu, i tada osjećaj bude još i ljepši.
- Iz Spartaka mi je u lijepom sjećanju ostalo što sam prvi put igrao Ligu prvaka, zabijao u derbijima sa Zenitom i CSKA-om. Bilo je tu i zanimljivih gostovanja, recimo gostovanje u Habarovsku, let avionom trajao je 11 sati... Ili gostovanje, ne mogu se sjetiti točno gdje smo bili, ali se sjećam koliko sam se smrznuo, bilo je oko -20... Zanimljivo je da sam zadnje dvije utakmice za Spartak odigrao kao branič. Igrali smo s trojicom otraga i odigrao sam centralnog stopera.
- Najviše lijepih momenata sam proživio u Atalanti. Teško je nabrojati sve utakmice za koje me vežu lijepe uspomene, bilo ih je stvarno puno. Krenulo je idealno, prva utakmica u kvalifikacijama za Europu odmah gol i asistencija nakon što sam ušao s klupe. Pa odmah iza toga prva utakmica u prvenstvu, odmah gol. Pa onda golovi Cityju u Ligi prvaka, Unitedu na Old Traffordu, PSG-u u četvrtfinalu Lige prvaka. Dan danas mi je krivo zbog te utakmice i kako smo je izgubili u sudačkoj nadoknadi.
- Zabijao sam i svim velikanima u Italiji osim Juventusa. Posebno se sjećam utakmice protiv Rome, ulazak s klupe i nakon samo 19 sekundi gol za pobjedu. Pa onda dvije utakmice gdje sam postigao hat-trick, Venezia i Brescia. Inače, Atalanta i Brescia su veliki rivali, susjedski je to derbi pun tenzija. Nažalost, mi smo ih igrali bez podrške gledatelja, bilo je to doba korone. Sve u svemu odigrao sam jako puno utakmica za Atalantu, bližim se brojci 230, a Bogu hvala dosta sam se i nazabijao, za sada sam na 47 golova.
Reprezentacija, 60 nastupa 10 golova, koju utakmicu posebno pamtite i po čemu?
- Debi protiv Cipra u Puli, evo uskoro će 10 godina i od toga i prvi gol protiv Švicarske. Sigurno su za sada najupečatljiviji golovi protiv Danske i Nizozemske u Ligi nacija u kojoj smo osvojili srebro te gol koji nosi posebnu emociju, onaj Španjolskoj na Euru kojim smo izborili produžetke. Uz to, također mi je drag gol na Poljudu protiv Slovenije u kvalifikacijama za SP.
Na Euru možemo dogurati jako daleko
Što očekujete na idućem Euru, koliko daleko može Hrvatska otići?
- Grupa koju smo izvukli sigurno je među najjačima na Euru, međutim Hrvatska je proteklih godina jako visoko podigla ljestvicu, u rangu je sa svim velikim reprezentacijama. Rezultati to dokazuju tako da su i očekivanja velika. I od javnosti, ali i mi sami želimo još jednom potvrditi da pripadamo samom vrhu. Naravno, minimalni cilj je prolazak grupe a onda ćemo vidjeti kako će se dalje turnir odvijati. Puno toga će ovisiti u kakvoj formi će koja reprezentacija doći na natjecanje. Još je pola godine do Eura i puno se toga može promijeniti kod igrača (forma, ozljede...) kroz klubove. Ali da, Hrvatska može dogurati jako daleko, a koliko, ne želim se nabacivati najavama i prognozama.
Kako vidite svoju ulogu u reprezentaciji?
- Rekao sam već da sam debitirao prije skoro 10 godina, a veću minutažu sam počeo dobivati tek od rujna 2020. godine. Bilo je jako teško izboriti minutažu u veznom redu u kojem smo uvijek imali najjaču konkurenciju i nositelje igre Modrića, Brozovića, Kovačića, pa prije njih Rakitića, Badelja.... Kad sam kroz Atalantu došao na viši nivo i moj je status u reprezentaciji jačao, a nastojao sam se uvijek prilagoditi zahtjevima izbornika Dalića. Nekad je to bilo u sredini terena u odsustvu nekog od trojca iz sredine, nekad na desnom krilu gdje nismo imali pravo rješenje... Jasno, veznjak sam i svoju kvalitetu najbolje mogu pokazati u veznom redu, no i u ovom trenutku trojac u sredini je nedodirljiv, srce su naše momčadi. Moram reći da je bilo utakmica gdje sam i na desnom krilu odigrao odlično, kao najsvježiji primjer mogu izdvojiti utakmice protiv Brazila na SP, Nizozemske u Ligi nacija ili u Turskoj u kvalifikacijama za Euro. Nemam problem s tim, spreman sam uvijek odigrati što god se traži od mene, pogotovo za reprezentaciju.
Od trofeja imate Superkup Italije, broncu iz Katara i srebro iz Lige nacija. Nadate li se još kojem trofeju do kraja karijere?
- Naravno, kao profesionalni nogometaš tome i težim. Uz novac koji zaradiš kroz karijeru, netko više netko manje ali nemjerljivo više u odnosu na ljude koji rade standardne poslove, trofeji su ti zbog kojih igraš nogomet, nešto što sanjaš kao dječak. To nam dođe kao potvrda kvalitete i kao nagrada za sav trud, rad i odricanje. Vjerujem da će ih biti još u karijeri, nadam se već ove sezone. Sigurno da bi bilo lakše da sam u nekom jačem i većem klubu koji realno ima veće šanse za osvajanje trofeja, međutim nemaju svi tu priliku. Tako da bi mi još više značio eventualni trofej s Atalantom.
Dosta ljudi u Atalanti zarazio sam Hajdukom
Hajduk je uvijek aktualna tema, pratite li što se događa, gledate li utakmice, jesi li u kontaktu s nekim igračima...?
- Hajduk živim svaki dan kao i svaki navijač kojem je stalo do kluba. To je nezaobilazna, svakodnevna tema. Čak sam dosta igrača i osoblja ovdje u Atalanti zarazio Hajdukom, većina ih sad prati rezultate, komentiramo što se događa... Kako rezultati proteklih sezona nisu bili na nivou znali su me često i uhvatiti u đir i provocirati, ali Bogu hvala ove sezone su tihi. U početku se nisu mogli načuditi što me toliko veže za Hajduk, ali sad su već navikli. Teško je njima to objasniti...
- Zahvaljujući HDTV-u pratim apsolutno sve vezano uz klub, od omladinske škole do prve momčadi. Kad smo već kod HDTV-a moram pohvaliti sve ljude koji su uključeni u taj projekt, sadržaj koji izbacuju je fenomenalan, oduševljavaju me iz dana u dan. Svaka čast, kad stignem znam pogledati i utakmice mlađih kategorija, pratim rad Akademije najviše zbog svog prijatelja i kuma Zvonimira Milića koji vodi pionire. A prvu momčad ne moram ni naglašavati. Pratio sam pripreme, gledao utakmice...
- Ako ostavimo poraz od Rijeke po strani, generalno mi se sviđa ovo što vidim u posljednjih nekoliko mjeseci. Trener Karoglan je nastavio u ritmu u kojem je stao u prvom mandatu. Jako dobro je posložio i stabilizirao momčad, vidi se da ima fenomenalan pristup igračima i da zna kako s njima komunicirati. Prilagodio se maksimalno, izvlači od svakog pojedinca ono najbolje, momci ga prate i to je najvažnije. Pa ako hoćete, i presice budu zanimljive za gledati, uvijek se nešto konkretno može čuti. Imao sam priliku jednom s njim porazgovarati, dok je još bio pomoćnik, i tu sam shvatio koliko je duboko u nogometu, koliko obraća pažnju na razne detalje. Drago mi je što naš mladi, domaći čovjek zasad to uspješno vodi.
- Hajduk definitivno ima najbolju obranu lige, a stabilna, čvrsta obrana je prvi preduvjet za velike rezultate na duže staze. Tandem Šarlija - Uremović plus Lučić na golu djeluje pouzdano. Ako to proširimo pa pridodamo na bokovima Sigura i Dialla, prije ozljede i Melnjaka, pa onda i Žapera na zadnjem veznom koji daje stabilnost u igri, rekao bih da je Hajduk u defenzivi dobro posložen.
Prema naprijed jasno je da puno toga ovisi o Livaji za kojeg ne treba trošiti previše riječi. Fascinantno je kako već tri godine u nizu, bez oscilacija, nosi cijelu ekipu i konstantno iz utakmice u utakmicu isporučuje golove i asistencije. Kapa dolje.
Hajduk je blagi favorit za naslov prvaka
Kako vam izgleda Hajduk u ovoj sezoni i jesu li s Kalinićem, Kleinheislerom, Perišićem i Brekalom najveći kandidati za osvajanje naslova prvaka?
- Ne želim donositi zaključke o momčadi i treneru na brzinu, pogotovo ne na osnovu jedne slabije utakmice i poraza od Rijeke. Bilo je za očekivati da će se kad tad taj poraz dogoditi. Poznata je izjava Milovića, tako da sam nekako u podsvijesti znao da je moguć i ovakav scenarij, a kao se poraz već dogodio, bolje da je odmah na startu, da cjelokupna hajdučka javnost smiri euforiju i shvati da se ima jako puno za odigrati do kraja prvenstva i da na terenu treba dokazati da je Hajduk bolji od konkurencije. Što se utrke za naslov tiče, po svemu sudeći bit će neizvjesno do samog kraja. Ako Dinamo pobijedi zaostalu utakmicu, tu su i oni na -1 od Hajduka i Rijeke i to definitivno jamči uzbudljiv drugi dio sezone. Naravno da su moje želje jasne, svi mi hajdukovci čekamo predugo tu titulu i mislim da je ova sezona prava prilika koju treba iskoristiti. Rekao bih da je zasad Hajduk odradio uvjerljivo najbolji prijelazni rok i da je, unatoč ovom porazu od Rijeke, trenutno blagi favorit za naslov.
Konkurencija?
- Za Rijeku bih rekao da sam kroz medije dobio dojam da većina ljudi njih nije shvaćala kao nekoga tko bi dugoročno mogao zaprijetiti Hajduku i Dinamu. Stalno su nekako u sjeni, ne priča se o njima, što im vjerojatno i paše i daje im mir da se mogu posvetiti radu na terenu. Međutim, sad nakon ove pobjede na Poljudu slika se promijenila. Mislim da su sad svi svjesni da i Rijeka ima podjednake šanse u tom troboju. Imaju jako zanimljivu momčad, mladu, poletnu i dobro izbalansiranu, imaju glavu i rep. Obje utakmice nastavka prvenstva (Gorica i Hajduk) pobijedili su nakon što su gubili utakmicu na poluvremenu. I to je već dovoljan znak da je ta momčad spremna za fajt.
- Što se Dinama tiče, unatoč lošim rezultatima njihov kadar je i dalje jak i neće tako lako posustati. Stanje unutar kluba daje naslutiti da je cjelokupna situacija tamo kaotična a kao potvrdu toga možemo uzeti ovaj najsvježiji primjer dolaska Brekala u Hajduk, nakon što je praktički sve dogovorio s Dinamom. Međutim, Hajduk ne smije računati na njihove probleme i krizu. Još od ljeta i prijelaznog roka Dinamo je u krizi i problemi im se gomilaju, no unatoč tome i dalje su u igri. Dinamo ima igrače koji su sposobni vratiti se u život, tako da Hajduk mora isključivo gledat sebe i držati svoj nivo.
Pukštas me podsjeća na mladog Pašalića
Mnogi kažu da ih Pukštas podsjeća na vas u mladim danima, što kažete na to?
- Pukštas me dosta podsjeća na mene. Ima puno karakteristika sličnih mojima. Najviše od svih se ističe sjajan ulazak iz drugog plana gdje se uvijek nađe u šansi za gol, a često i zabija. Odlično čita igru i puni prazne prostore. Također, dobro koristi obje noge, a s obzirom na svoju konstituciju ima fenomenalan skok, rijetki su dueli u zraku koje gubi. Jako mi je drago zbog njega, ali i Sigura, dvojice najmlađih, obojica su prošli Akademiju kluba i postali jedni od nositelja igre prve momčadi, teško je danas zamisliti postavu bez njih, a tek su na početcima. Vidi se da obojica imaju sjajnu radnu etiku i da su im glave na mjestu. S obzirom na to odakle dolaze, imaju malo drugačiji mentalitet u odnosu na naše mlade igrače, tako da ako zadrže fokus i predanost treningu koji imaju, predviđam im velike stvari u karijerama.
Koliko iskusni igrači mogu pomoći svlačionici?
- Dolascima Kleinheislera, Kalinića, Persica i Brekala skinut će se dio tereta s Livajinih leđa te će sigurno dobiti dodatna kvaliteta i širina u ofenzivnom dijelu. A i ne manje važno, neprocjenjivo iskustvo za svlačionicu koje nose sa sobom takvi igrači. Doduše, na povratak Perišića će se trebati pričekati dva - tri mjeseca, a Hajduk do tada ima puno utakmica, puno bodova je još u igri, tako da bi euforiju oko Perišića trebalo ostaviti za trenutak kad se vrati, a do tad se fokusirati na kadar koji je na raspolaganju.
- Laszlo je dokazan HNL igrač, najbolji igrač Osijeka svojevremeno i vjerujem da će biti pojačanje. Mada, nije igrao određeno razdoblje i sigurno da će mu trebati vremena da dođe na svoj pravi nivo. Brekalo je upravo tip igrača kakvog je Hajduk nasušno trebao, brzo, okomito krilo koje ima igru jedan na jedan i koji može napadati dubinu. Očekujem od njega da radi razliku u HNL-u s obzirom da je znao to raditi i na puno većem nivou. Svakako me raduju povratci Kalinića i Perišića.
- Za Perišića mi je drago i zbog njegove karijere, veličine i važnosti koju nosi u hrvatskom nogometu, ali i zbog njega samoga i koliko mu to znači. Ne sumnjam u njegov uspješan povratak, znam dobro njegovu glavu i uvjeren sam da će već ove sezone raditi razliku na terenu. Kalinić je i u prvom mandatu pokazao da može imati jako važnu ulogu u ekipi, zabio je neke važne golove tako da vjerujem da ce i ovu polusezonu odraditi na nivou. Već na pripremama je pokazao kvalitetu koja je neosporna, a vidi se i da je pun želje. Zaslužili su obojica okruniti svoje sjajne karijere trofejom koji bi im sigurno najviše značio.
- Kad im pridodamo i ostatak iskusnih igrača, poput Lovre Kalinića, Eleza, Krovinovića, Odjidje... koji su puno toga prošli u svojim inozemnim karijerama, neki i trofeje osvajali, ulijevaju mi povjerenje da ovaj Hajduk ima u svlačionici ozbiljan kadar spreman za titulu. Pogotovo u ovakvim situacijama kad se izgubi utakmica i kad atmosfera malo splasne. Događat će se opet porazi ili neki slabiji periodi, a onda je bitno da ekipa zna reagirati. Uz titulu koju svi željno iščekujemo i koja je u ovom trenutku prioritet, s obzirom na 18 godina čekanja, ali i s obzirom na to koliku važnost nosi titula prvaka ove godine u kontekstu reforme LP, rekao bih da je još važnije za klub da se na ljeto izbori grupna faza nekog od europskih natjecanja. To Hajduku dugoročno donosi stabilnost. Hajduk se mora vratiti u Europu, gdje svojom veličinom i pripada.
- Split, Dalmacija i sva ta nevjerojatna vojska navijača zaslužuje proživljavati ponovno europske dane. Fascinantne su brojke članova posljednjih godina, posjećenost na utakmicama, kako Poljuda tako i na gostovanjima. Rijetki su klubovi u Europi koji izazivaju takve emocije u čovjeku te je u ovom trenu stvarno gušt biti navijač Hajduka. Lijepo je vidjeti kako klub raste posljednjih godina. Sve su to činjenice koje mi ulijevaju optimizam za nastavak sezone, ali i za daljnju budućnost kluba. Vjerujem da je ispred nas razdoblje koje će nam donijeti puno veselja.
Doći će vrijeme i za povratak u Hajduk
Perišić je priznao da mu je Lukša Jakobušić "dosađivao" pozivima dok ga nije slomio. Zove li i vas...?
- Par puta smo se sreli, popričali, o predsjedniku Jakobušiću imam jako pozitivno mišljenje. Imamo jednako ambiciozan pogled na to kakav Hajduk treba biti u budućnosti. Apsolutno podržavam njegov rad i rad sportskog direktora Nikoličiusa u slaganju momčadi. Pa i ovaj zimski prijelazni rok je dokaz na koji nivo je Hajduk došao. Sviđa mi se predsjednikov stav, odlučnost i to kako je, uz povratke Livaje, oba Kalinića i Subašića, pokrenuo klub i vratio vjeru svim zaposlenicima, igračima i navijačima da dolaze izuzetno lijepi dani za sve. U njegovom mandatu osvojena su dva Kupa, što je sigurno uspjeh nakon 10-ak godina suše, a da ne pričam o ostalim stvarima u kojima je klub otišao miljama daleko od konkurencije, došao na europske, pa i svjetske razine. Od rezultata Akademije, HDTV-a, marketinga, posjećenosti stadiona, pa do toga koliko novca Hajduk zaradi samo od članstva.
Navijači vas dozivaju natrag, hoće li opet "zasvirati radio" na Poljudu, razmišljate li o povratku i kada bi se to moglo dogoditi?
- Ne želim dodatno 'paliti' vatru velikim najavama i obećanjima. Doći će vrijeme i za to, kad-tad, a u ovom trenutku je to nemoguće.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
