Sport

Komentari 3

Posljednji Cicin intervju: Vidite da sam fit, baterije su mi pune

Posljednji Cicin intervju: Vidite da sam fit, baterije su mi pune

Najljepši trenerski posao bio je kad sam bio izbornik naše reprezentacije. Bilo je nakon toga nekih upita, ali onda je došla korona, koja je u cijelom svijetu poremetila, te su ponude bile iz Azije, govorio je Kranjčar

Legendarni Zlatko 'Cico' Kranjčar preminuo je u Zagrebu u 65. godini, a posljednji veliki intervju dao je za Večernji list u rujnu 2020. godine. Tad je bio spreman za nove trenerske izazove i čekao nove izazove.

- Ovo tzv. koronaljeto prošlo mi je jako dobro, bio sam s obitelji, na Braču i Visu po desetak dana, bio je to baš lijepi pravi odmor u miru i obiteljskom okruženju. - započeo je tad Cico koji je posljednji trenerski angažman imao u mladoj reprezentaciji Irana s kojom je završio u svibnju 2019. godine. 

- Bilo je nakon toga nekih upita, u veljači, ali onda je došla korona, koja je sve u cijelom svijetu poremetila, te su ponude bile iz azijskih zemalja, a tamo su žarišta epidemije bila veća - osvrnuo se Cico za Večernji.

Čekao je novu priliku te je jedva čekao nove trenerske izazove. 

- Da, još uvijek se dobro osjećam, ova mi je pauza napunila baterije, probudila želju. A i po izgledu vidite da sam fit. No naš posao ovisi o zanimanju drugih, od upita, ponuda, nije mi teško otići u azijske zemlje ili biti u Europi. Nismo u poziciji previše birati, ali kako sam od 2011. do prošle godine bio u Egiptu, Kataru, Iranu, bilo bi mi se lakše prilagoditi da odem tamo - rekao je Cico.

Prisjetio se i svojih igračkih dana, kako je debitirao u porazu protiv Hajduka 1974. godine (0-1), ali i njegovih

početaka.

- U Dinamo sam došao 1966., dakle u kolovozu prije 54 godine kad je Dinamo imao te velike selekcije. Odvelo me društvo iz kvarta, dečki koji su bili malo stariji od mene s kojima sam igrao u ulici na Ferenščici. Ušao sam u tu selekciju desetogodišnjaka, u prvom tjednu imali smo tri treninga i pokazivanja. Struka, a tada su tamo bili pokojni Ivan Đalma Marković, Zorislav Srebrić i Perko Dujmović, donijela je odluku da bi me trebalo zadržati - rekao je Kranjčar.

- Provod? Ako je bilo “ruženja”, onda su to bili individualni izlasci. Zajedno, kao momčad, a bili smo kao jedan, imali smo “team-building” nakon utakmice, znali smo otići u “Karaku” k Pavi, kasnije produžiti do “Saloona”, ali nemojte zaboraviti da je “Saloon” tada radio do iza ponoći, možda do 1.30, a ne do jutra, dakle “ruženja” do jutra nije bilo. Bilo je to zajedništvo u kojem smo postajali kao jedan i to se vidjelo i na terenu. A i Zagreb je bio drukčiji, ako si želio nekoga naći, znao si da je kod Charlieja na kavi u određeno vrijeme, nije bilo po nekoliko kafića u svakom kvartu kao danas. 

Istaknuo je da je najljepše trenerske dane proveo na klupi hrvatske nogometne reprezentacije. Osvrnuo se i na obiteljski život.

- Ja sam uvijek bio obiteljski čovjek, mlad sam se oženio, s 23 godine. Kći Lana je u Parizu, udana je za Francuza. Diplomirana je pravnica, odnosno magistrica, povremeno radi u svojoj struci za jednu odvjetničku agenciju za koju je radila dok je bila i u Londonu. Više se posvetila obitelji, ima troje djece. Niko je, zna se, prije dvije godine završio karijeru nakon problema s koljenom, nije su uspio vratiti i raskinuo je ugovor, vodi svoj život, s kćeri, sa Zrinkom. Nogomet i tenis igra s dečkima nekoliko puta tjedno, i dalje je polaznik nogometne akademije. 

Manje od pola godine nakon ovog intervjua primljen je u zadarsku bolnicu zbog problema s jetrom. Nakon deset dana liječenja, zbog pogoršanja stanja prebacili su ga u Zagreb, no nije se uspio izvući.

 

Najčitaniji članci