Pravi čuvari sjećanja na veliki dan Šibenke su njihovi navijači

Obilježavanje, pa i spektakularna proslava povodom tridesetogodišnjice osnivanja navijačke skupine Funcuti sjećanje je i na povijesnu košarkašku utakmicu Šibenke i Bosne. U njoj je Šibenika trijumfirala i potom doživjela nešto što nije nijedan klub prije niti poslije. Poništena joj je pobjeda, utakmica je proglašena neregularnom zbog jedne sudačke odluke, a time je čudesan šibenski košarkaški sastav ostao bez zasluženog naslova prvaka Jugoslavije.

Manje, više sve je poznato, utakmica je poništena, s nalogom da se odigra nova na nautralnom terenu. Ova nezapamćeno bezobrazna i nepravedna odluka digla je cijeli Šibenik na noge i u pravim demonstracijama odlučeno je zajedno s klubom da se neće ići na naređenu novu utakmicu u Novi Sad. Tamo se pojavila samo Bosna i nakon podbacivanja lopte službeno je proglašena prvakom Jugoslavije, iako su istina i pravda posve drugačije.

I baš je prekrasno što šibenski navijači obilježavaju taj dan. Isto tako nije nimalo lijepo da se toga nitko drugi nije sjetio. Ako i jest,  to je bilo tek administrativno, puko odrađivanje posla. Ovako je ispalo spektakularno. I neka je!

Taj dan prije 30 godina poslije šibenske utakmice s Bosnom uzima se kao trenutak osnivanja navijačke skupine, no time se obilježava i povijesna utakmica koja u kolektivnoj hrvatskoj sportskoj memoriji ima počasno mjesto. 

U toj je utakmici svu svoju veličanstvenost pokazao mlađahni, 17-godišnji Dražen Petrović. U tom prvenstvu i finalu protiv Bosne na košarkašku mapu Europe svoj pečat je trebao potvrditi mali provincijski klub koji je iznjedrio budućeg, već tada se to slutilo, najboljeg košarkaša svijeta.

Međutim, Šibenki je to sve oduzeto administrativnom odlukom i ta nezapamćena nepravda mogla se, da ne kažemo morala, obilježiti i na višim razinama. Počevši od samog Hrvatskog košarkaškog saveza, osiromašenog šibenskog košarkaškog kluba, grada... 

No malo koga je briga za tradiciju, a stvar su izvukli navijači koji su izgleda bolje organizirani od svih saveza, kluba, grada. Njima jest do tradicije, ostalima izgleda nije. Uostalom, kao da je drugačije bilo, primjerice, za Hajdukovu stogodišnjicu, kada je navijački puk preuzeo proslavu u svoje ruke. Klub je tek asistirao i zapanjeno promatrao savršenu navijačku organizaciju.

Što to pokazuje? Da je najveći dan šibenske košarke spašen u našoj kolektivnoj memoriji, jer već je, ruku na srce, počeo blijediti. Zaslugom ljudi koji su bili na toj utakmici prije 30 godina i koji su usmenom predajom mlađima predočili da je to bio veliki sportski, pa i društveni događaj. A samo čuvanjem tradicije u budućnosti se može očekivati nešto od šibenske, samim time i hrvatske košarke. No, tradiciju bi morali čuvati svi, ne samo gorljivi navijači!