Priča o 'Četiri kafića': Dvadeset godina humanost i veliko srce ljudi bili su veći od nogometa

Promocijom monografije u Hrvatskom je domu u Splitu nakon 20 godina okončan jedinstveni humanitarni projekt, malonogometni turnir "Četiri kafića – memorijal Dino Petrinović".

Pred 200-tinjak uzvanika, među kojima su bili i Lovre Kalinić, Filip Krovinović, Tonči Gabrić, Hrvoje Vejić, Vlatko Đolonga, Tonči Martić, Franko Bogdan, Marino Biliškov, Nikola Tomičić… pojavili su se i organizatori koji su cijeli projekt i pokrenuli prije 20 godina, Ivica Mornar, Damir Karaman, Marko Bralić, Gordan Boljat i Denis Vrvilo.

Iza nas je 20 turnira i 60 odigranih utakmica na kojima je nastupilo 435 igrača i jedna igračica. Njih 135 zabilo je ukupno 335 golova i jedan autogol, a 195 ih je osvojilo barem jedan turnir. Ali, unatoč svemu navedenom, još uvijek nismo dobili odgovor na pitanje u kojem se splitskom kafiću okupljaju najbolji nogometaši. 

Za one koji ne poznaju povijest turnira "Četiri kafića" valja spomenuti kako je sve započelo na jednoj jutarnjoj kavi, na kojoj se među prijateljima, vlasnicima kafića, povela rasprava u čiji kafić zalaze najbolji nogometaši. Svatko od gazda imao je svoje mišljenje i argumente, pa su odlučili to pitanje razriještiti onako kako i dolikuje istinskim ljubiteljima baluna - na terenu. Organizirali su turnir na kojem su četiri najpopularnija splitska kafića nastupila sa svojim gostima, nakon prvoga su organizirali i drugi, pa treći..., preselili su ga u veću dvoranu, pa u Spaladium arenu, dovodili sve bolje i poznatije igrače...

Priča se nezaustavljivo širila, neki su kafići otpadali, drugi ulazili u đir i na turnir, mijenjali su se gazde i igrači, ali odgovor nismo dobili. Za neke je najbolji Kauri koji je osvojio najviše turnira pod istim imenom, za druge su najbolji Keto i Gogo koji su na turniru od početka, ali s različitim imenima lokala, za treće je to...

No pitanje najboljega odavno je postalo suvišno, pogubilo se negdje po putu, otprilike u vrijeme kad su i organizatori shvatili da je humanitarna nota turnira u stvari najvažnija, da je preko 100.000 gledatelja na tribinama i preko 4 milijuna doniranih kuna za potrebe Centra Mir u Rudinama puno vrjednije od priznanja da baš u njihov lokal zalaze najbolji nogometaši. Uostalom, na to pitanje definitivan odgovor nikad neće ni dobiti, a prikupljena sredstva i pomoć potrebitima ostaju opipljiva i trajna uspomena na lijepu tradiciju koja im može služiti na čast i ponos.

Nažalost, svakoj lijepoj priči dođe kraj, pa je tako došao i ovoj. Nakon 20 godina došlo je do zasićenja i vrijeme je da se cijela priča zaključi, barem u ovom obliku, a organizatori su tim povodom odlučili izdati monografiju turnira, u kojoj je autor Tomislav Gabelić na 250 stranica ispisao njegovu povijest. Sve sudionike, strijelce, pobjednike, najbolje pojedince, rezultate, uz mnoštvo atraktivnih fotografija.

Iako se u ovom trenutku čini kako je priči definitnvno došao kraj, tko zna, možda se i nastavi u nekom novom formatu, u kojem će i dalje ispunjavati glavnu zadaću. Jer, ma koliko god je kod Moke, Keta, Goge, Vrkija i Karamana došlo do zasićenja, i ma koliko god je prvotna ideja u međuvremenu pala u drugi plan, u njima i dalje ima dovoljno želje da pruže ruku pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Baš kao što kaže naslov dokumentarnog filma posvećenog turniru "Mali balun - veliki ljudi", koji je prikazan nakon promocije monografije, turnir su pokrenuli i 20 godina ga održavali ljudi velikog srca, ne samo za balun, nego i za sve one kojima je pomoć potrebna. I zbog toga se i nadamo da ovo nije zbogom, nego doviđenja, da će ovi vrijedni entuzijasti naći motiva i načina da nastave ovu lijepu priču u nekom drugom obliku.