Prvakinja sam Hrvatske u četiri sporta, sad i svijeta na 100 km. S puknutim križnim ligamentom

Dok prosječan Hrvat završi radni dan, one istrče 100 kilometara. Nikolina Šustić-Stanković (39), Nataša Šustić (39) i Mirjana Šimek-Bilić (42) u Španjolskoj su osvojile Svjetsko prvenstvo u ultramaratonu. Sportu koji testira granice ljudske izdržljivosti, a ove su tri super žene, vrhunske sportašice, debelo ih pomaknule.

- Sve se ovo i dalje čini kao san. Svako malo osvijestim pitanjem jesmo li zaista napravile. Na papiru nismo bile "nigdje", barem 30 maratonki ima brže vrijeme od nas... Ma, sve je ovo tako ludo, nevjerojatno - dojmove je u svom Splitu i dalje sabirala Nataša Šustić, dvije minute starija sestra blizanka.

Zapravo, čudo od sportašice, malo kasnije ćete shvatiti zašto. Zlatna medalja iz Amesa samo je šlag na torti i senzacionalan pothvat u kojem je Nikolina istrčala stokilometarsku rutu kao petoplasirana u vremenu od sedam sati, 21 minutu i 57 sekundi, Nataša sedma sa 7:22:43, a Mirjana deseta sa 7:27:46. Kad se sve zbroji u ekipnom poretku, tri Hrvatice pomele su konkurenciju i favorite.

- Kad smo ušle u cilj, nismo ni znale ni koje smo pojedinačno ni koje smo ekipno. Ovo je bilo najjače Svjetsko prvenstvo u ultramaratonu dosad. Pobijedila je Amerikanka, a Britanke su bile uvjerljivo glavne favoritkinje ekipno, Britanka Webster odustala je, primjerice, kilometar i pol prije cilja. Nas tri imale smo najbržih zadnjih 30 kilometara. Kad sam shvatila da imamo medalju, pitala sam izbornika mogu li smanjiti tempo, ha, ha. 

To nije bila opcija. Štoviše, otprilike na polovici utrke sve je to djelovalo više kao utopija. Hrvatice su za tad vodećim Španjolkama zaostajale više od 20-ak minuta. Snaga klade valja, ali u maratonu jednako i taktika. Ne kažu uzalud da ne može trkač u početku ostvariti takvu razliku protiv odmornog protivnika koliko je umorni trkač može prosuti u završnici. Tako je i bilo u korist Hrvatske i to u gotovo 35 stupnjeva toplijim uvjetima od idealnih za maraton! 

-  Bili su zaista neljudski uvjeti, nakon 65 kilometara izmjereno je 45 Celzijevih stupnjeva! Tad je počeo pomor favorita, četvrtina ih je odustala, čak i one najbrže koje su se zaletavale dok nije bilo jakog sunca. Potajno smo se i nadali ovakvim ekstremnim uvjetima jer smo znale da možemo funkcionirati s obzirom na to da u takvima i treniramo u Splitu. Svi su padali, ali naši su padovi bili minimalni, 10-ak sekundi po kilometru. 

Nikolina, Natašina jednojajčana blizanka, drugi je put stala na svjetski tron na 100 kilometara. Prije osam godina, na ultramaratonskim začecima kad još nisu nastupale najbolje maratonke, u Sv. Martinu na Muri bila je pojedinačna prvakinja svijeta. A Nataša je, vjerovali ili ne, prvi put u životu istrčala "stotku"!

- Trčala sam dosad utrku na šest sati i bila sam državna prvakinja s istrčana gotovo 82 kilometra. Sestra je bila državna prvakinja na 100 km, pobjeđivala je u Firenci na najprestižnijoj utrci na svijetu, koja ima 1500 metara elevacije i najteža je utrka na svijetu. Ovo joj je bila treća stotka i to nakon što je rodila dva sina. Nas dvije potajno smo se nadale da ćemo zajedno nastupiti za reprezentaciju. Ja sam počela trčati tek prije četiri godine kad je ona rodila prvo dijete, pa onda i drugo i nikako nismo mogle dočekati zajednički nastup. Pa još kad smo vidjele listu za ovo SP i tko sve trči... Ovo je ludo. Naravno, moram pohvaliti i Mirjanu, koja je bila sjajna. 

Kako uopće izgledaju pripreme za ovakve utrke?

- Nismo trčale ništa dulje od 35 kilometara na dnevnoj bazi, neke rade treninge od 70 kilometara, a ima cura koje trče 24 sata i njima su "stotke" za doručak. Ja imam dosta kilometara i na biciklu, pa time kompenziram. Mentalna snaga je najvažnija kada dođe kriza, ali kod mene nije bila velika. S obzirom da nisam trčala nikad prije više od 80 km, zadnjih 20 kilometara bilo mi je nepoznanica. Tad treba govoriti sam sebi: "Proći će, guraj dalje". Opet, mislim da je u tome moja sestra najjača, uopće je nije hvatala kriza. No, najteže je nakon utrke, prvu noć nismo ništa spavale jer sve boli, ne možeš sjesti, dignuti se, žuljevi su krvavi. Nemamo ni fizioterapeuta, a opet i u tome je moja sestra sjajna jer ima nevjerojatnu moć oporavka. Za otprilike dva tjedna imamo državno prvenstvo, ja sam se prijavila i nadam se da ću biti OK, a sestra još razmišlja.

Navijao i Valent Sinković

Nakon ovakvog pothvata, nekad je možda bolje slušati tijelo...

- U svibnju smo pobijedile na Wings for Life utrci, to nam je bila velika želja. Prije sam je samo gledala i sanjala samo da nastupimo zajedno, a sad je i mene život odveo u ultramaraton. Rodile smo se dva mjeseca prije termina, Nikolina i sa srčanom manom, pa liječnici nisu savjetovali bavljenje sportom, no ne osjeća nikakve posljedice.

Nakon košarke, veslanja, biciklizma, duatlona, triatlona, maratona... Štoviše, Nataša je u četiri sporta bila državna prvakinja. Rekli smo vam u uvodu - čudo od sportašice!

- Počela sam s košarkom, sestra je igrala do fakulteta i zavoljela trčanje, a ja sam se još zadržala u košarci. Igrala sam prvu ligu u Splitu i Omišu, koji je tad bio najjači. Bila sam playmaker. Igrala sam do 2012. godine, a onda pomogla i 2019. godine, kad je klubu trebao playmaker. S obzirom da sam radila u klubu kao trenerica, pristala sam pomoći na pet minuta po utakmici, ali tih pet postalo je 35. U predzadnjoj utakmici prije nego je sve stalo zbog korone, zaradila sam prvu rupturu prednjeg križnog ligamenta, parcijalnu. Onda, prije godinu i pol dana kad sam na KIF-u upisala trenersku školu, na praktičnoj mi je nastavi potpuno puknuo. Dok sam čekala na pregled, u tih mjesec dana pobijedila sam na Wings for Lifeu.

Trčali ste sa slomljenim križnim ligamentima?

- Trčim i dalje. Tri najbolja stručnjaka u Hrvatskoj složila su se da moram to operirati, ali, evo, i dalje nisam. 

Ostajemo polagano bez teksta. A veslanje?

- Iz oklade sam počela veslati. Govorili su mi da nisam probala najteži sport na svijetu. Nije mi se svidjelo u početku, kasno sam i počela i rekli su da nema mjesta za mene, da sam prestara.. Posudila sam novac kako bih kupila čamac, registrirala sam se za Neretvanski gusar iz Metkovića samo da me netko prihvati. 

I četiri puta zaredom, od 2016. do 2019., bila prvakinja Hrvatske u lakom samcu... Bez trenera.

- Tehnički je zahtjevan sport, a ja nisam imala nekoga tko će me gledati. Trenirala sam sama, nekad bi mi na pripremama pomogao Nikola Bralić, on svima pomaže, tako je dobar. No ozlijedila sam leđa i završila s veslanjem. Okrenula sam se triatlonu i duatlonu, a nisam ni zamišljala da ću završiti ovdje u maratonu. 

Između te dvije priče Nataša je i u biciklizmu osvojila prvenstvo Hrvatske, uz brončanu i srebrnu medalju od ranije, a takve medalje u ostalim sportovima ni ne nabrajamo.

- Bilo je to 2023. godine, državno prvenstvo na Učki u cestovnom usponu, a te godine pobijedila sam u maratonu, polumaratonu, utrci na 50 km i Wings for Lifeu. Biciklizam mi je, zapravo, bio dobar trening dok sam se bavila triatlonom i veslanjem. Odatle i poznanstvo i prijateljstvo s Valentom Sinkovićem, on je čak i pratio ovu utrku u Španjolskoj, zajedno znamo odraditi i trkački trening.

A ovo je priča s ultramaratonom...

- Kad me izbornik pozvao prvi put za Europsko prvenstvo na 50 kilometara, srušila sam se na 41. kilometru jer nisam imala to u nogama. No, to mi je bio okidač, kao da sam ostala dužna. Pet mjeseci kasnije odlučila sam se spremiti za državno, cilj mi je bio samo doći do cilja, a završila sam prva. Izbornik me pitao vrijeme, vidjela sam 3:28. A on nastavi: "A sekundi?" Vraća se i kaže da je to državni rekord.

Sport je jednostavno u genima loze Šustić, u kojoj je i starija sestra Sandra. Nataša je, pritom, diplomirala arhitekturu, Nikolina elektrotehniku i informatiku, ali...

- Sport nas je obilježio. Više volim trenirati nego se natjecati. Zanimljivo, sestra i ja nastupamo za različite klubove, ja za Sljeme, ona za Marjan, ali mi ne razdvajamo Split i Zagreb. Da nje nema, ne bi ni bilo ovog zlata.

I za kraj nam je rekla: "Ako vi kažete da sam čudo, moja je sestra još veće."