Kao otac sam puno manje sklon izlaganju riziku, zbog djece imam 'bremzu' u glavi. Jedrenje spaja moju ljubav za morem i nove sportske izazove, priča nam Ivica, koji je iznenadio izborom naših najvećih sportaša
IVICA KOSTELIĆ ZA 24SATA
Prvi mi je cilj otići na OI, a želim na Aljasku, Antarktiku i u Sibir, ali više nikad neću na Grenland!
Odlazak na Grenland je valjda jedina avantura koju nikada u životu ne bih ponovio. Sve je trajalo 17 dana, nije to trebala biti takva muka, ali uvjeti nam nisu bili naklonjeni i na kraju je to bilo jako neugodno iskustvo, priča nam Ivica Kostelić (40).
Pokretanje videa...
01:06
Najbolji hrvatski skijaš prije tri je godine zaključio uspješnu karijeru, ali Ivica ne odustaje od avanturstičkog stila života. Njegova nova sportska ljubav danas je - jedrenje. Dapače, Ivica Kostelić u 'svom' novom sportu ima prilično velike planove, no ove ljetne dane provodi na 'svom' Mljetu.
- Mljet je već dugi niz godina moj ljetni dom. Tu uživam i odmaram. Dobro, sada i malo treniram s braćom (Elias i Samuel) Kolega koji su ovdje, ali i inače redovito održavam formu. U posljednjem vrijeme jako puno jedrim, a preostalo vrijeme provodim s obitelji - kaže nam Ivica Kostelić, pa objašnjava svoju 'vezu' s jedrenjem:
- Rekao bih da je to moja strast prema moru. Oduvijek sam bio povezan s morem, a i ta priča s jedrenjem je dio moje ljubavi prema moru. Teško je to objasniti, jedrenje je aktivnost za koju nisam imao dovoljno vremena dok sam aktivno skijao. A kako mi se sada, zbog skijaške mirovine, ipak oslobodilo malo vremena, u tome sam pronašao nove izazove. Tako da jedrenje danas spaja moju sportsku strast, ali mi je i velika, dugogodišnja ljubav.
Znači, planirate kao jedriličar dohvatiti i Olimpijske igre 2024. godine u Parizu?
- Da, to mi je sada jako zanimljiva priča. Čim je objavljeno kako će ta nova disciplina (Mixed Two Person Offshore) jedrenja biti na Olimpijskim igrama, pomislio sam kako bi mi ovo mogla biti dobra prilika. To me onako, baš od početka zaintrigiralo i počeo sam raditi neke planove u tom smjeru. Nije bilo jednostavno, prvo sam trebao pronaći partnericu jer se radi o mješovitom jedrenju, pa sam polagano počeo gurati taj projekt.
I jeste pronašli partnericu s kojom bi mogli dohvatiti najnovije sportske izazove?
- Jesam, to je Petra Kliba iz Pule, već smo odradili i dvije zajedničke regate. Ona je osmerostruka prvakinja Hrvatske u raznim jedriličarskim klasama, a već se i bavila tim 'offshore' jedrenjem. Iza sebe ima brojne podhvate u toj disciplini, odradila je utrku oko svijeta, prejedrila Atlantik. No, najvažnije je što smo se baš dobro 'pogodili' i dobro funkcioniramo zajedno.
Ivica Kostelić prije olimpijskih kvalifikacija koje su na rasporedu 2022. godine ima još neke projekte 'u glavi'...
- Moj sljedeći cilj je jedriti preko Atlantika, to bi prije olimpijskih kvalifikacija odradio kao samac. Po meni je to i najzahtjevnija vrsta jedrenja, ali me i privlači najviše. Sigurno da je ljepše i sigurnije jedriti u dvoje, ali i ovakve solo avanture imaju svojih čari. Biti sam na moru je vjerojatno najveći izazov koji možete imati u ovom sportu. Do sada sam najviše bio sam na brodu pet dana, ali i takav način jedrenja ima svoje zakonitosti.
Naš bivši skijaš je nastavio...
- Na moru morate provesti jako puno vremena kako bi iskusili što više različitih, pa i nekih opasnih situacija. Neke stvari poput preživljavanja ili spavanja koje je ključna stvar kada ste sami na brodu, morate savršeno savladati. Strašno me privlači to jedrenje preko Atlantika, ići ću na najpoznatiju svjetsku utrku Route du Rhum koja kreće iz francuskog Saint-Mala, a završava u Guadalupeu.
Postoji li kod vas i strah od tog izazova, prejedriti Atlantik?
- Da, ponekad ima straha, ali prije svega tu je veliko poštovanje prema moru. Ma more je najveća sila na planeti, u svakom trenutku ga morate respektirati. Taj utrka traje 15-20 dana, ovisno o vjetru i raznim strujama. Gledajte, to je najveća pojedinačna utrka preko Atlantika, pa jako i ozbiljan projekt. U Hrvatskoj ta jedriličarska disciplina još nije toliko popularna, mi imamo nešto drugačiju kulturu jedrenja. Kod nas se sve više bazira na priobalnom jedrenju, a ovo je odobalna disciplina.
Evo, da se do kraja života morate odreći snijega ili mora, na što biste se odlučili?
- Uh, pa ja sam kao profesionalac skijao 30 godina, mislim da sam 17 ili 18 sezona, točnije od 1998. do 2017. godine, odradio u Svjetskom kupu i stvarno sam se nauživao skijanja. Ali, vrijeme je za neke druge zanimacije, neke druge izazove koje će mi biti zanimljivi. Mislim da sam time sve rekao.
Proputovali ste 'pola svijeta', koje je najljepše mjesto koje ste posjetili u životu?
- Hrvatska, definitivno. Gledajte, nije istina da na svijetu nema ljepših mjesta, ali baš nigdje na tako malom mjestu nema toliko ljepote kao kod nas. Hrvatska je specifična, nalazimo se u Europi, već stoljećima civilizacijski razvijenom kontinentu. Nismo kao Polinezija gdje je napredna civilizacija stigla prije 300-tinjak godina. Taj naš spoj, prirode i kulture, po tome se jedinstveni. Meni je stvarno ovdje najljepše.
A koja biste mjesta u životu voljeli posjetiti, a još niste?
- Postoji nekoliko destinacija koje me onako intrigiraju, koje bih volio posjetiti. Koje? Sigurno Aljaska, možda i Antarktika, pa razni pacifički otoci. E da, jako me zanima i Sibir, volio bih se i tamo jednom zaputiti.
Što vam je u životu bilo psihički najzahtjevnije?
- Najteže se vraćati od ozljeda koje vam se ponavljaju, e to je baš ogroman izazov. A vi i dalje sanjate, tjerate vrhunske rezultate. U tome je razlika, to nije običan povratak, vi se ne vraćate kako biste mogli opet normalno hodati, već kako biste opet mogli pobjeđivati na vrhunskom nivou. Puno sam toga prošao u karijeri, ali i životu općenito, ali ovo je sigurno bilo najzahtjevnije. A tu je i prelazak Grenlanda, uh to se pamti...
Otkud vam uopće takva ideja, na skijama proći cijeli Grenland?
- Jednom sam prilikom letio preko Islanda, pa iz aviona vidio nevjerojatno prostranstvo gdje nema apsolutno ničega, to me baš jako privlačilo. To je gotovo isto prostranstvo i nesputanost koju osjećam sada na moru. I tada sam pomislio kako bih taj dio Islanda volio proći. Ali, ne ga prijeći automobilom, helikopterom ili čime god, već ga baš proći vlastitim snagama. I tako sam s prijateljem prošao cijeli Island, pa smo tražili novi izazov, a sljedeći prirodni korak bio je odlazak na Grenland. No, nismo mogli ni zamisliti da će taj put biti toliko zahtjevniji, teži, naporniji...
Zanimljivo, vaša supruga Elin je Islanđanka, zna li ona da je baš Island u prosincu 1991. prvi priznao samostalnu Hrvatsku?
- Haha, zna i vjerujte, strašno joj je drago zbog toga. Gledajte, i njoj je Hrvatska kroz sve ove godine postala domovina, pa tu je čak i više nego na Islandu, pa je dobro upoznata sa zajedničkom poviješću Hrvatske i Islanda.
Vi ste danas i otac četvero djece, koliko ste se promijenili u toj novoj životnoj ulozi?
- Uh, mislim da je to pitanje za nekog drugoga, ali sigurno da sam danas malo manje sklon nekim rizicima nego dok nisam imao djecu. To je poznato, taj očinski osjećaj vam da neku 'bremzu' u glavi, znate da netko ovisi o vama, pa želite smanjiti rizik. I prvi put ste u situaciji kada nekoga volite više nego samoga sebe. Jesam li blag ili strog otac? Pa nekad pomislim da sam preblag, ali samo nastojim prema svojoj djeci biti pošten i pravedan, a vidim i osjećam kako moji klinci to cijene.
Jedan ste od najuspješnijih sportaša u povijesti Hrvatske, pitaju li vas mlađi sportaši, pa i ne samo skijaši za poneki savjet?
- Da, često me ljudi, pa i ne samo sportaši pitaju za savjete. Često ta pitanja dolaze od 'normalnih' ljudi koji su operirali koljena ili lokomotorne sustave. Ma lijep je osjećaj ako ste nekome na bilo koji način inspiracija. Ako me netko pita za savjet, a pogotovo o nekim stvarima u kojima imam dosta iskustva, te sam ih već prošao, uvijek će mi biti drago pomoći, podijeliti s tim ljudima svoja razmišljanja. A vjerujem kako sportu i zdravlju znam jako puno.
Žalite li za nečime iz svojih sportskih dana? Sjećamo se, uvijek ste sanjali olimpijsko zlato, a na kraju karijere dohvatili ste četiri olimpijska srebra...
- Ne, ne žalim ni za čime, a stalno me pitaju za to olimpijsko zlato. Ne mogu reći da žalim što sam osvojio četiri olimpijska srebra, ma bio bih prezadovoljan i s četiri bronce. Puno sam puta rekao, ako kao osoba niste sretni bez medalja, nećete biti niti s brojnim medaljama. Sigurno su one veliki motivator u karijeri nekog sportaša, svatko sanja olimpijsko zlato. Ali, osvajanje četiri srebra na troje Olimpijskih igara je dokaz da ste dugo trajali, po meni je to jednako vrijedno, pa možda čak i vrjednije od jednog olimpijskog zlata. Na troje OI, u razdoblju od 12 godina biti na vrhu, to je strašan rezultat.
Ivica Kostelić je pričao u dahu...
- Da, oduvijek sam sanjao to zlato, ali jedini trenutak kada sam zbog srebra osjetio neko manje nezadovoljstvo je kad bih prošao ciljnu ravninu, pa još onako vruće glave od borbe razmišljao kako sam propustili zlato. Ali, ubrzo bih i s najmanjim vremenskim odmakom postao presretan, svjestan nevjerojatnog sportskog uspjeha, pa više u mojoj glavi ne bi bilo ni trunke mjesta za bilo kakvo nezadovoljstvo, dapače.
Jeste li ikada razmišljali o nekoj funkciji u Hrvatskom skijaškom savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru ili možda na neku sličnu funkciju koju je obavljala vaša sestra Janica, bivša državna tajnica za sport? Ili biste voljeli biti skijaški trener?
- Ja sam još od 2018. godine dio našeg skijaškog saveza, savjetnik sam naših dečki koji se natječu u Svjetskom kupu i sviđa mi se ta uloga. Drago mi je što mogu podijeliti brojna iskustva s tim mlađim dečkima, ali i da se mogu vratiti na sva ta mjesta, sva ta skijališta. Ova uloga mi omogućuje da mi mozak i dalje bude zaokupljen natjecanjem. Ne mogu reći da razmišljam o trenerskom poslu, to bi bio nastavak života u kojem je čovjek stalno, barem 260 dana godišnje na putu. To me ne privlači, iako mislim da ne bih bio loš trener, to nikako. Za sada ne razmišljam o tome, kao niti o drugim funkcijama unutar sporta.
Na koje vam se staze ipak nekako najdraže vratiti?
- Postoje neke staze na koje gledate drugačije, koje su vam donijele toliko sreće i uspjeha, pa vam zauvijek ostanu u lijepom sjećanju. Za mene su to ponajprije Wengen, Sljeme i Kranjska Gora, ali postoje i brojna skijališta koja nisu toliko poznata široj javnosti. Ti povraci na te staze su poput albuma s brojnim sjećanjima, lijepo mi se i emotivno vratiti na njih, bez obzira nosila ona za mene pozitivne ili negativne konotacije. Sva ta skijališta su dio mog puta.
Diplomirali ste povijest, možete li se jednog dana zamisliti radeći u struci?
- Čak sam razmišljao kako je to, bih li time bio zadovoljan. U svakom slučaju zanimljiva je stvar prezentirati povijest mladima, tome se kod nas po meni pridaje premalo značaja. Što se tiče povijesti, volio bih ju predavati, ali za sada mi to sve nekako djeluje prestatično.
Tko su po vama najveći sportaši u hrvatskoj sportskoj povijesti?
- A čujte, ne trebamo tu predaleko ići, poznat nam je krug sportaša kao što su Goran, Janica, Dražen, Luka..., a ja bih među takve ikone stavio i Zlatka Žagmeštera. Naravno, nisam bio živ u vrijeme dok je on bio top rukometaš, ali znam priče svog oca kojeg, vjerujte mi, i nije tako lako impresionirati. Zlatko Žagmešter je bio vrhunski rukometaš, a imam dojam kako se takvi sportaši i radnici, a ima ih i u drugim sportovima, često preskaču, pa niti ne spominju u takvim izborima. A ponajviše zato što nisu živjeli u doba televizije ili interneta - završio je Kostelić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
