Šest sati u redu: Vicevi, priče o Dinamu, kriza u 10 pa ludilo...

Ima ona jedna pjesma "Sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet, ušlagiran i agresivan..." Svi odmah zamisle sjevernu, istočnu ili bilo koju drugu tribinu maksimirskog stadiona prepunu polupijanih muškaraca koji glasnice troše na 22 čovjeka koji 'ganjaju' jednu loptu.

Ma često to i nije tako jer nitko ne gleda onu drugu stranu priče. Iza trošenja glasnica, bar na europskim utakmica, stoje sati i sati čekanja u redu kako bi kupio taj jedan papirić koji zlata vrijedi.

Pokretanje videa...

01:22

Video: Luka Stanzl/PIXSELL - ILUSTRACIJA

Čekao sam u redu za sve utakmice Dinama u grupnoj fazi, živcirao se ispred računala kada je pao server za kupovinu ulaznica protiv Plzena pa sam ovom prilikom za kupovinu ulaznica za Benficu odlučio doći rano jer sam pretpostavio da će biti velika gužva.

Pripreme su krenule naravno večer prije. Konzultacije s kumom i prijateljima kome što treba uzet, hoće li red u 7 ujutro biti do 'pimpeka', a do prodaje će nam red ići na 'pimpek', imaju li svi važeće osobne. Naravno, tu su onda i osobne pripreme. Hoće li biti zima, što obuti, kako doći do tamo, imam li ribarski stolac pa do najvažnijeg pitanja ića i pića. Da me vidi neka bakica u tramvaju, sirota bi mislila da idem na piknik u Maksimir, a ne čekati u redu za ulaznice.

Slično razmišlja i moja djevojka. Zovem ju s posla dan prije da mi kupi dva peciva da si napravim sendvič za čekanje u redu.

- Što će ti sendvič? Ne možeš izdržati do Maksimira i nazad - odgovara ona meni ne znajući da na Maksimir u punoj bojnoj spremi krećem već u pola pet ujutro.

- Imaš zaliha i previše na sebi, izgledaš kao medvjed. Bolje da Medveščak ideš gledati, možeš im i maskota biti - dodaje ona meni.

Ali, ajde, kupila je. Zna i ona da s budalom nije lako. Samo je dodala da mi ne dao Bog da nju probudim u četiri ujutro.

I tako krenem ja sa samo četiri sata sna i stignem u Maksimir u 5.15 sati. Spuštam se stubama prema ticket pointu kad ono dvoje ljudi već čeka.

- Dobro jutro! Vi već stigli? Od koliko sati ste tu? - pozdravljam ih kulturno znajući da ćemo idućih nekoliko sati biti jedino društvo jedni drugima.

- Pa evo od pola pet - odgovara mi stariji gospodin.

- Pola pet!!! - zaprepašten sam, a on kroz smijeh dodaje: "Pa što se čudiš, ti si došao u pet."

I tako razmjenjujemo priče nas trojica tko je odakle, gdje živimo, za koga kupujemo karte, na kojim utakmicama smo bili. I baš kako razgovaramo o ovoj potonjoj temi, dolaze još dva starija gospodina. Bilo je to već oko 5.45.

- A ne znate vi mladi kako je nekad bilo na Dinamu. To je danas sve drugačije - kažu oni meni, a takvih priča sam se naslušao valjda na svakom čekanju u redu. I nekad me takve priče zaista živciraju. Živim u vremenu ovog Dinama i nisam kriv što nisam gledao utakmice uživo 80-ih ili što se ne sjećam prošlog Dinamovog proljeća.

- Joj, tu nas je milicija naganjala ispod sjevera jednom sjećam se. Igrali smo s OFK Beogradom. Uf, što smo ludi bili - pričaju oni. Već se lagano počinjem odmicati, staviti slušalice u uši i malo biti na miru kada dodaju rečenicu koja u potpunosti mijenja moj pristup njima.

- Htio bih i da moj unuk osjeti tu strast. Za njega i sebe kupujem kartu - dodaje jedan od njih i odmah se sjetim sebe kao djeteta dok sam s ocem išao na utakmice Dinama i Cibalije.

Svi ti ljudi spremni su čekati u redu satima i satima, ne samo za sebe, već za sinove, kćeri i unuke kako bi osjetili tu čar Dinama, čar europskog Dinama. Ne smeta niti zima, niti noć, niti buka tramvaja, automobila. Ništa ne smeta.

Do osam sati nakupila se već ozbiljna skupina ljudi, a do devet se već i sunce pokazalo iznad zapadne tribine i ugrijalo malo sve one koji su se smrznuli. Tada je živnula cijela ekipa pa su krenuli i vicevi.

- Žali se dinamovac hajdukovcu kako je čekao pet sati da kupi karte za Europsku ligu. Kaže njemu hajdukovac da se nema što žaliti jer on čeka već osam godina da kupi karte za Europsku ligu - ispričao je jedan mladić na opće oduševljenje svih koji su čekali.

I tako kako se približavalo famoznih 11 sati kada krene prodaja, e tu već kreću lagana mini neprijateljstva. Oni koji su stajali raštrkano pokušavaju se ogrebati i ukrasti jedno ili dva mjesta, a onda počnu stizati i oni mole da im kupiš kartu. Tada već počne i lagana agonija jer noge počnu boljeti, a i sama pomisao da se nisi pomaknuo s jednog mjesta pet, šest sati počne ići na živce. Sve nekako utihne.

Ali se cijeli red razbudi kada se kroz njega proširi huk jer to znači da je prodaja krenula. Nasreću, bio sam među prvima i svoju ulaznicu sam kupio već u 11.05 sati. Pogledam onda tu ulaznicu i na njoj piše "Dinamo-Benfica: 7. ožujka" i odmah sva agonija prođe. Vjerujem da je tako i svim drugima jer svatko tko je izašao iz ograde ticket pointa s ulaznicom, izašao je s osmijehom na licu. I nitko se neće žaliti ako se bude još koji put čekalo na ulaznicu satima. Samo ćemo se žaliti ako kod doktora ili u općini budemo čekali nešto 15 minuta.