Legendarni strijelac i trener Hajduka Petar Nadoveza danas slavi 77. rođendan, no rijetki su oni koji će se sjetiti čestitati šjor Peri, ili 'splitskom Peleu' kako ga je Torcida nazvala, i slaviti ga kao jednoga od najvećih u povijesti kluba. Posve nepravedno, jer Petar Nadoveza je zasigurno jedan od najvećih likova u povijesti Hajduka, koji je i kao igrač i kao trener ostavio dubok i neizbrisiv trag.
Kao igrač Petar Nadoveza je u dresu Hajduka proveo punih deset godina, upisao 460 utakmica i zabio 296 golova, u dva navrata je bio najbolji strijelac lige, najprije 1966. kada je Hajduku s 21 golom pomogao u borbi za opstanak, a onda i 1971. kada je s 20 golova pomogao da Splićani osvoje naslov prvaka nakon 16 sušnih godina. Nadoveza je sudjelovao i u osvajanju prvog kupa u povijesti kluba 1967. godine.
Kasnije je kao trener vodio jednu od najboljih generacija Hajduka u bivšoj državi, onu s Gudeljem, braćom Vujović, Sliškovićem Vulićem, Pudarom, Ćelićem... koja je zapaženije uspjehe postizala u Europi nego u domaćim natjecanjima, u kojima se okitila samo kupom 1984. godine, ali je dogurala sve do polufinala Kupa UEFA.
Osvojio je Nadoveza i kup 2000., započeo i iduću šampionsku sezonu, ali ga je naslijedio Zoran Vulić i na koncu osvojio naslov prvaka. A onda su uloge zamijenili, Vulić je osvoji kup, započeo sezonu, da bi Nadoveza kao interventno rješenje sjeo na klupu umjesto njega, i u tri kola osigurao naslov prvaka 2004. godine. Godinu potom je, kao puno više od pomoćnika Igoru Štimcu, naslijedio na klupi još jednoga svoga igrača Blaža Sliškovića, i osvojio zadnji Hajdukov naslov prvaka davne 2005. godine.
Pero Nadoveza došao je u Hajduk iz rodnog Šibenika, iako su mnogi bili sigurni da će karijeru nastaviti u bogatijim sredinama, ili u beogradskoj Crvenoj zvezdi, ili u zagrebačkom Dinamu, poput svog sugrađanina Rore.
- Hajduk sam volio, a Split je bio na moru, blizu mog Šibenika. Nije bilo dileme. Neki moji sugrađani navijači Dinama, sugerirali su mi da se preselim u Zagreb, no ja sam im rekao da u Dinamo idu samo oni koji ne mogu zaigrati u dresu Hajduka – smije se šjor Pere, kome su još uvijek svježa sjećanja na sportske uspjehe, poput recimo neponovljive 1971., kada je Hajduk osvojio naslov prvaka nakon 16 sušnih godina.
- To mi je najdraža sezona i trofej, bilo je neponovljivo slavlje, cijeli Split je živio za sport jer su i Hajduk i Jugoplastika bili prvaci države. Ja sam bio najbolji strijelac lige iako sam kasnio na početak sezone pet kola zbog toga što sam bio u vojsci. Nezaboravna je bila pobjeda u Beogradu nad Partizanom 3-4, a oni su vodili 3-0... Draga mi je i 1966., s 21. postignutim golom pomogao sam u borbi za opstanak koji smo čekali do zadnje sekunde..., pa osvajanja prvog povijesnog kupa godinu kasnije, osvojenog kupa 1984. protiv Zvezde u Beogradu... Imam se čega sjećati...
Šjor Pere je bio poznat i kao nenadmašan zafrkant, u njegovom društvu nikad nije bilo dosadno, a prihvaćao je i šale na svoj račun. Prepričao nam je kako ga je nasamario poznati slovenski sudac Lado Jakše.
- Za njega se znalo da je navijač Hajduka jer je uvijek nosio prsten s Hajdukovim grbom, a često je s nama igračima prijateljevao nakon utakmica. No na terenu je bila druga priča. Jednom zgodom trebala nam je pobjeda i ja mu priđem i kažem da nam svira penal. On mrtav - hladan odgovori da padnem u kaznenom prostoru. I ja se nakon par minuta u jednom duelu opružim koliko sam dug i širok, a on ništa, dođe do mene, nasmije se i kaže da nije bilo dovoljno uvjerljivo te da ponovim. Nakon par minuta opet ja padnem, a on se opet smije i kaže da nije bilo uvjerljivo...
Legendarne su i priče o Blažu Sliškoviću, koga je šjor Pere znao iznenaditi dok je kriomice pušio ispod tuša u poluvremenu utakmice, znao je narediti da autobus krene na važnu utakmicu iako je Slišković kasnio, pa je morao taksijem juriti za ostatkom momčadi. I ući u zrakoplov, iako mu nije bilo baš drago letjeti...
- Slišković je bio poseban, strašan igrač, a ja sam uvijek volio te znalce. A tko ne bi volio igrača koji zabije u derbiju Zvezdi iz kornera ili Sparti u 118. minuti skoro s tribina... No znao sam s njim jer sam i sam bio berekin. Prošao sam tu školu prije njega. Kako je samo nas Branko Zebec držao u redu. Pojavio bi se iznenada, došao do stola i otpio gutljaj iz naših čaša, da vidi ima li u Coca-Coli i malo viskija. A kažnjavao nas je za sve, čak i ako bi se netko prehladio, pa sam ga jednom upitao koliko bi me na primjer kaznio ako dobijem rak...
Suigraču i prijatelju Ivanu Pavlici i danas zna zaprijetiti sudom.
- Tužit ću ga kad - tad, zbog njegovih oštrih centaršuteva sam ostao bez kose, a imao sam tako lijepu kosu u mladosti...
Iako je bio strašan golgeter, u reprezentaciji je odigrao svega jednu – jedinu službenu utakmicu.
- Pratile su me ozljede, konkurencija je bila velika, a i Hajduk nije bio tako moćan u Savezu kao neki drugi. Pozivali su me na pripreme i prijateljske utakmice, ali nisam želio kao najbolji golgeter lige sjediti na klupi i ulaziti pred kraj, dok su igrali lošiji od mene. Jednom je izbio skandal u Ljubljani kad sam odbio ući, ne možete ni zamisliti kako se gledalo na odbijanje igranja za reprezentaciju tada, ali spasio me Miljanić, iako mi nikad nije oprostio što sam najviše golova zabijao baš njegovoj Zvezdi.
Kao trener vodio je Hajduka u povijesnim utakmicama četvrtfinala i polufinala Kupa UEFA 1984. sa Spartom i Tottenhamom.
- Spartu smo dobili maestralnim Sliškovićevim golom u 118. minuti, a od Tottenhama ispali nesretno zbog gola u gostima. Na Poljudu je bilo 2-1 za nas, u uzvratu 1-0 za njih. Šteta, lopta je šetala na gol crti, pogodili smo gredu..., a da smo prošli, možda smo mogli otići i do kraja, sanjali smo finale s Nottingham Forestom, a na koncu smo i mi i oni ispali u polufinalu. Jednostavno nismo mogli pratiti ritam srijeda - subota, a mi smo se uvijek više palili na te europske utakmice. Dobiješ Spartu, a onda tri dana kasnije izgubiš od Vardara u Skoplju. Liga je bila strašno jaka, pet prvoplasiranih momčadi u pet bodova...
Na klupi Hajduka prošao je zanimljive situacije, najprije je njega zamijenio Vulić i osvojio naslov prvaka, par godina kasnije je on zamijenio Vulića i uzeo naslov, a onda je sa Štimcem zamijenio Sliškovića i osvojio zadnji Hajdukov naslov prvaka.
- Čitao sam da se ti naslovi svojataju, tko je manje ili više zaslužan, ali sve su to Hajdukovi trofeji, mi smo tu bili samo treneri ili pomoćnici. Što se mene tiče, neka ih pišu svima nama skupa, nemam ništa protiv... - kaže šjor Pere, koji na utakmice u zadnje vrijeme baš i ne ide.
- Gledam na televiziji, komotniji sam, teško mi se penjati uz stepenice na Poljudu... I nemojte me hvatati sad da vam kažem nešto o trenerima, igračima i igri. Ništa o ovome sada. Nego čuo sam da su vratili predsjednika. Brbića? Čini mi se kao fin gospodin... Valjda će biti bolje.
Najteže mu pada, kaže, što je ostao bez većine starih prijatelja i suigrača...
- Otišli su mi Miroslav Ferić, Ivica Hlevnjak, Dragan Holcer, Marin Kovačić.... Muka mi je, strah me i pogledati prema groblju...
Rođendan će proslaviti u krugu obitelji i prijatelja koji mu pripremaju feštu.
- Ma najradije bi ih poslao u ku..., samo me za...avaju, nasmijat će se za kraj, uz neizbježno namigivanje. Ma naravno da mu je drago što ga se neki i dan danas sjećaju...
