Subašić: Previše ljudi u našem nogometu drži glavu u pijesku

Iznenadila me reakcija trenera Jardima, čovjek je tražio moj dres za uspomenu! Rekao je da će mu to biti podsjetnik na veliki preokret i pobjedu te karakter koji smo pokazali. Tražio je baš moj dres jer sam kiksao, ali me momčad izvukla, kao što ću ja izvući njih sljedeći put. Dogodi se loša večer i boljima od mene.

Svi traže opravdanje u odlasku Mbappea i Mendyja, a zaboravljaju da su nam otišli i Germain te Dirar, dva iskusna igrača, stupovi momčadi kad je bilo najteže. Teško je zadržati mlade igrače koji žele u velike klubove, Barcelonu, Real, City, United, PSG... I nije samo novac u pitanju, nego i slava, to su klubovi i ponude od kojih puca glava. Nije im lako, kao što nije ni klubu, a pogotovo nama koji smo ostali bez važnih suigrača. I što je najgore, i drugi koji su imali ponude a ostali su, nisu ni oni više na istom nivou, sve nas je to poremetilo. Sad se moramo opet skupiti, zaigrati bolje i pokušati doći do cilja, a to je drugo mjesto i plasman u Ligu prvaka.

Ponosan sam na suigrače i stručni stožer. Svaka čast. Svi smo dali doprinos da odemo u Rusiju, gdje nam je, uostalom, i mjesto. Bilo je teško, ali zato je slađe.

Ispalo je tako, ali nisam želio kritizirati Čačića. Samo sam konstatirao da je došao novi izbornik, koji je donio novu energiju, neke nove stvari, pokazao je da ima srca i znanja. Napravio je neke promjene koje su urodile plodom i za to mu kapa do poda.

Uopće još ne razmišljam o Rusiji, ipak je još sedam mjeseci do SP-a. Najvažnije mi je da na okupljanje dođemo živi i zdravi, a onda ćemo vidjeti. Veliko natjecanje nosi drugu energiju, svi zaborave na probleme i daju 300 posto.

Po kvaliteti i klubovima u kojima igramo jači smo, ali moramo funkcionirati bolje kao momčad. I u Rusiji moramo biti jedno tijelo, kao što smo bili u Francuskoj. Na terenu i izvan njega. A onda nas možda pomazi i sreća, što nije bio slučaj na Euru u Francuskoj.

Skupina nije laka, moji suigrači Senegalci i Kamerunci upozoravaju me da se pazimo Nigerije jer su mladi, brzi, kvalitetni... Dosta ih igra u inozemstvu. Skupinu moramo proći, bio bi neuspjeh da ne prođemo.

Da, imaju individualce, ali kao grupa ne postižu rezultate. No SP će izvući najbolje iz njih, kao i iz svih drugih. Bio sam na dva EP-a, ovo mi je drugi SP, i mogu reći da veliko natjecanje iz igrača izvuče maksimum. To je poseban doživljaj, vrhunski osjećaj, ono što si sanjao kao mali kad si skupljao Panini sličice, mijenjao ih ili igrao ‘tapke’ u dvorištu.

Sva trojica branimo na vrhunskoj razini, i izbornik može biti miran, koga god da odabere neće pogriješiti. Naša uloga je specifična, svaka greška se vidi i to je križ koji nosimo. Ali ako se naučiš nositi s greškama, i izaći iz svake situacije jači, onda neće biti problema. Hrvatska je uvijek imala odlične mlade golmane, evo, osim Kalinića i Livakovića koji brane odlično, i u HNL-u ima interesantnih golmana, dobar je Malenica iz Osijeka, Sluga iz Rijeke, mali Letica je dobar u Hajduku, Šemper se vraća u formu...

Pratim dosta. Gledam, vidim što se događa. Kako dobro, tako i ono loše.

Hrvatskom nogometu trebaju promjene, i ptice na grani vide da situacija nije dobra. Nama u reprezentaciji treba narod iza nas, trebaju nam navijači koji nas podržavaju. Ne možete ni zamisliti kolika je razlika igrati pred punim tribinama i uz podršku navijača i bez toga.

Ne znam kako ih riješiti, ali znam da je prošlo skoro deset godina otkad je poginuo Hrvoje Ćustić, a što se u međuvremenu promijenilo? Ništa! Uvjeti su Bože sačuvaj i naravno da su ljudi nezadovoljni. Gledam nekidan na TV-u Lokomotivu i Cibaliju u Kranjčevićevoj, pa to je ‘rosna livada’ a ne teren. I to nikome ne smeta?! Čini mi se da bi kod nas najbolje bilo otvoriti farme nojeva, toliko ima ljudi s glavama u pijesku, taj bi biznis morao cvjetati. Ako tim ljudima na funkcijama nije gadljivo gledati što se događa u HNL-u, kako se sudi, kakvi su tereni, koliko ljudi je iz županijskih saveza završilo na sudovima, ne znam što je. Ako je njima ovo dobro, što ja tu više mogu?!

Dugo sam tu, prošao sam brojku od 250 nastupa, još je jedino Jean Luc Ettori ispred mene. Prešao sam Flavia Romu, Fabiena Bartheza... Osjećam se izvrsno, navikao sam na klub, oni na mene i doista uživam. Nekad bude bolje, nekad lošije, ali nije lako igrati svaka tri dana na visokom nivou.

Igrat ću dok mi kukovi ne popucaju, ha, ha... Dok god uživam u nogometu, neću stati. Počeo sam igrati iz ljubavi i, dok me to drži, igrat ću. Nikad nisam gledao na novac, da jesam, tko zna gdje bih sad bio. Daleko je još moj kraj, imam 33, ali kad sam produživao ugovor, rekao sam direktoru da je ispred mene još sedam godina, jer je pričuvni golman napunio 40. Ako može on, mogu i ja. Došao sam kad je Monaco bio na dnu druge lige, malo po malo smo se zajedno dizali, i naučio sam da nije važno koliko puta padneš, nego koliko puta i koliko brzo se digneš.