Superliga je ogolila istinu da na nama mlate pare, i nije im stalo

Nije da emocija nema, ekstaza osvajača svjetskog prvenstva i suze poraženih su iskrene. Ali, pogledaš li malo bolje, nakon što trijumfi postanu rutina ili, češće, nakon što se pomire da nikad neće osvojiti ništa veliko, a da se od bivanja solidnim klupskim igračem može sasvim dobro živjeti, nakon što osrednjost postane ugodna rutina, emocije su tek sredstvo za pravljenje para.

Ugodno je složiti se oko, da ne kažem laži, oko iluzuje ili zablude da je superzvijezdama ljubav navijača važna. Ma, važna im je točno koliko je lovcu važna lovina. Taman koliko je potrebno da zarade i nahrane ego, ne nužno tim redom.

Pokretanje videa...

01:06

Superliga | Video: 24sata/pixsell

Da su u podlozi pretjerane reakcije masa emocije vidi se i po izostanku ikakve reakcije na ljude i korporacije koje su se natukle para koje superligaši nikad neće vidjeti. Nitko ne prijeti da će prestati kupovati u manjim dućanima, malo ljudi će promijeniti operativni sustav ili, sazna li da korporacija iskorištava dječji rad, otkantati sponzora kluba koji ga je razbjesnio jer želi Superligu. Reakcija na Superligu je bila tako snažna jer razbija iluziju obostrane ljubavi i okrutno osvjetljava istinu - što nije u nama nikako nas ne može uznemiriti.

Proučavajući sebe često sam se - zbog stvari koje me uopće ne bi trebale tangirati, a iznerede me - znao iznenaditi koliko sam i kako, ha, kakav ne želim biti. Recimo da sam ovaj test prošao. Potpuno mi je svejedno tko će s kim nabijati loptu i koliko će zaraditi. Radije šetam Sljemenom, a kamoli Velebitom, nego što gledam četvrtfinale Lige prvaka, pa možda nisam reprezentativan za ovu raspravu, a i novinar sam. No, Messija i Ronalda nije briga za mene, ni Petković ne brine mogu li platiti račune, ja njih pogledam koliko mi treba za posao i da se nagledam vještine začinjene napetošću završnice, i sve pet.

Pretjerana reakcija na sasvim prirodnu želju superligaša da zarade više zapravo je rezultat suočavanja mase s vlastitom težnjom da uštedi gdje god može, zaradi najviše što može, pa još zasoljenom otriježnjenjem da druga strana više i ne glumi da joj je stalo. Ne možeš se ljutiti na sebe, pa prebaciš bijes na drugoga. No, što se više ljudi nakon "priznanja" superligaša okrene sebi, počne se baviti sobom, a manje superzvijezdama, bit će bolje i za svakog pojedinca iz mase, i za – masu. Zasad od Superlige ništa, ali oni su i dalje ti koji jesu