Titu sam rekao: 'Druže, zar vi niste viši?' Grčio se od smijeha

Borba do kraja, nije imao nikakve šanse, ali nije se predavao. Kako je živio i boksao, tako je i preminuo. Marijan Beneš (67) umro je u svom domu u Banjoj Luci nakon višegodišnje patnje, u skromnim uvjetima, ne imavši ni za osnovni zdravstvenu skrb.

ODLAZAK VELIKANA U Banjoj Luci umro legendarni boksač Marijan Beneš (67)

Nije mogao pričati jer su mu u borbama oštećene glasnice, u borbi je izgubio oko, šake je lomio 26 puta, imao je Parkinsonovu i Alzheimerovu bolest. Liječnici su mu dali izbor. Operacija uz rizik da dobije moždani udar ili da ne ode na operaciju, ali onda je pitanje dana kad će dobiti moždani.

Beneš je operaciju odbio...

Boksač koji piše pjesme

Marijan Beneš u amaterskoj karijeri imao je 299 borbi od čega je dobio čak 272. U profesionalnoj karijeri od 56 mečeva dobio je 50. Uz Matu Parlova najbolji je boksač bivše države svih vremena. Osvojio je sve moguće titule u BiH te bivšoj Jugoslaviji, kao i naslov europskog prvaka koji je uspješno godinama branio.

Postao je u profesionalni prvak Europe i titulu je obranio četiri puta, a nosio je i titulu neslužbenog prvaka svijeta. U tom žestokom tipu skrivala se sentimentalna duša pa je često znao recitirati pjesme koje je napisao.

- Kad sam boksao, to je bilo nezamislivo. U ono vrijeme boks je bio uglavnom sport radničke klase, a tko je onda od radnika pisao poeziju? Imao sam talent, jednostavno mi je išlo od ruke. Znao sam djeci u školi napisati 10-15 sastavaka na jednu temu za vrlo kratko vrijeme. Mnogo se bolje izražavam na papiru. Nedavno mi je izašla prva knjiga, zove se ‘Druga strana medalje’. U njoj ima nekoliko biografskih pjesama i tu sam knjigu posvetio sestri, a vezana je za sport. Htio sam preko pjesama djeci približiti sport jer je sport najbolji odgojitelj. U duši sam sportaš. No znam kako izgleda i druga strana medalje - rekao nam je jednom prilikom Beneš.

'Gdje si, šampione?'

Rodio se 1951. godine u Beogradu u prosvjetarskoj obitelji Josipa i Marije, koji su imali još tri sina: Josipa, Antuna i Ivicu te kćer Ljiljanu. Djetinjstvo je proveo u Tuzli. U Banju Luku je došao kad je imao 16 godina. Počeo je trenirati boks, a već tada su u BK Slaviji znali da im je došao talentirani boksač. Nizale su se pobjede jedna za drugom.

Nakon osvajanja zlatne medalje na Europskom prvenstvu u boksu 1973. u Beogradu, prešao je u profesionalce i 1979. osvojio titulu europskog prvaka u verziji Europske bokserske unije u lakoj velter kategoriji.

Teška povreda oka uspjela je ono što žutica ranijih godina nije mogla - okončala je boksačku karijeru. No i nakon nje svi su ga pozdravljali s: 'Gdje si, šampione?' Kad je u BiH počeo rat, Benešov brat Ivica ubijen je 1992., a on je otišao u Hrvatsku.

- Živio sam u Hrvatskoj, ljudi su me cijenili i poštovali, ali navikao sam na stare prijatelje pa sam se vratio u Banju Luku, iako sam bio protjeran iz toga grada jer nisam Srbin. U Banjoj Luci mi je grob oca i majke, ima divnih ljudi, ali rat mi je pomogao da vidim tko su ljudi, a tko je đubrad. U to teško vrijeme bilo je umijeće sačuvati živu glavu. Živio sam na račun sestre, koja mi je pomagala - ispričao nam je.

Jedva je imao za život

Vratio se svojoj Banjoj Luci u kojoj se još priča kako je upravo on u taj grad na Vrbasu dovezao prvi BMW te da je često nosio nadaleko poznate kaubojke. Neki kažu da je u to vrijeme zaradio više od šest milijuna maraka.

Nije nam to htio potvrditi kad smo s njim radili ovaj intervju, ali iz njegova osmijeha moglo bi se zaključiti da je to istina, kao i to da je sagradio dvije kuće te otvorio dva kafića. Dva puta se ženio te dobio tri kćeri i sina. U ratu je izgubio sve.

Stan je, kaže, vratio, ali kafiće ne.

- Stan mi je oduzet, ali sad sam ga otkupio. Taj stan nije bio moje vlasništvo, dobio sam ga dok sam boksao za Slaviju. Kuću sam prodao za 60.000 DEM, a vrijedila je više od milijun maraka - nerado nam je ispričao.

Marijan Beneš se povukao 1983. godine iz boksa, ali je i poslije toga tijekom devedesetih godina boksao još dva ekshibicijska meča.

- Moja najdraža pobjeda je ona protiv Elisa Obede 1978. On je 11 godina bio neporažen, dok ja nisam došao. U meču protiv Sandija Toresa, održanog u Zenici, izgubio sam oko. Znao sam da ne mogu dobiti taj meč, ali sam se ipak pripremao za njega.

Svirao violinu

Malo je onih koji znaju da je išao i u glazbenu školu, i to zbog oca koji je bio nastavnik glazbenog, a svidjelo mu se jer nije bilo matematike.

- Završio sam nižu glazbenu školu. Svirao sam violinu. Moji vršnjaci su me zezali, govorili su mi da sam žensko. Budući da su znali za moju veliku ljubav, boks, pitali su me kako ću djeci u školi držati nastavu glazbenog s modricom na oku. Na kraju sam odustao.

Opisujući boksačku karijeru nemoguće je, a ne spomenuti da je on bio sjajan udarač. 

Većinu mečeva završavao je u prvoj ili drugoj rundi nokautiravši protivnika. Kao reprezentativac Jugoslavije 1973. godine postao je prvak Europe, ali tada je obolio od žutice.

Njegovi najbliži suradnici savjetovali su mu da se prestane baviti boksom jer je svaka borba mogla biti kobna. Unatoč tim savjetima, odlučio je nastaviti, i to u profesionalnim vodama.

- Nažalost, bili su u pravu, izgubio sam praktično osvojenu titulu svjetskog šampiona i - oko - priznao je Beneš.

U ratu su mu umrli majka i otac. Od žene Stane se razveo zbog nacionalne netrpeljivosti.

Ali s kćerima Žanet i Marijanom ostao je u dobrim odnosima.

- Završile su medicinsku školu i gimnaziju, dobre su. Žanet se upisala u Beču na pravni fakultet i uči jezike. Bila je prva pratilja Miss BiH. U Beču imam i najstariju kćer, izvanbračnu, Mariju. Ona je na konzervatoriju magistrirala violinu. Majka joj je Beograđanka.

'Druže Tito, ja mislio da ste vi viši'

O boksačkom prvaku snimljen je dokumentarni film, a s Titom se susreo čak dva puta.

- Tile je bio laf. Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”. Ja sam mu rekao: “Niste li vi druže Tito viši?”. Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću - i radnik, i rudar, i čistač ulica, i liječnik... Sad gospoda jedu iz kante za smeće - i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Banjoj Luci - govorio nam je Beneš.

Boks je zamijenio ugostiteljstvom, no u lokalu su bile česte tučnjave.

- Ma ja sam se u tom lokalu tukao po pet puta dnevno. Ljudi su dolazili iz cijele zemlje da bi se sa mnom potukli. Jednog dana sam se tukao 15 puta. Kući sam dolazio sav krvav. I onda mi je prekipjelo, bilo mi je dosta tog lokala - ispričao nam je Beneš.

Bio je borac do zadnjeg daha, a boks mu je bila najvažnija stvar na svijetu, iako je nakon njega praktički spao na prosjački štap.

No nije se predavao. 

- Ako imaš muda i dvije ruke možda ćeš izgubit, ali nećeš lako - rekao je jednom prilikom za Jutarnji.

Priredio je Beneš borbu do kraja i, budite sigurni, nije otišao tako lako.

VIDI OVO: 9 zanimljivosti o Zlatku Daliću.