Sport

Komentari 2

Tomić: Dijabetes mi je totalno promijenio život, a dok trčim na traci maštam o medalji iz Tokija

Tomić: Dijabetes mi je totalno promijenio život, a dok trčim na traci maštam o medalji iz Tokija

U vrhunskom taekwondou nema nikoga s dijabetesom, to je mi je samo dodatna motivacija. A na Instagramu mi se sve više javljaju mladi sportaši s istim problemima, tako i jedan taekwondoaš iz Palestine...

Da, roditelji prate svaku moju borbu, uvijek pronađu nekakav stream. Vjerujem da ih tada uhvati velika nervoza, ali danas ih je ipak puno manje strah da će me netko baš "nalupetat", sa smiješkom nam priča Kristina Tomić (26).

Poznata hrvatska olimpijka već se dulje sprema za Olimpijske igre u Tokiju. Kristina Tomić je naša vrhunska taekwondo borkinja, svjetski vrh ovog sporta. Točnije, europska prvakinja iz Kazanja 2018. godine, dok u svojim vitrinama ima i dvije bronce sa svjetskih prvenstava iz Južne Koreje (Muju) 2017. i Engleske (Manchester) 2019. godine. 

POGLEDAJTE VIDEO: Kristina Tomić

- Zašto baš taekwondo? Kad sam imala 13 godina na televiziji je bila neka serija s boksačicom u glavnoj ulozi, pa sam i ja htjela trenirati neki borilački sport. A taekwondo se održavao u mojoj osnovnoj školi, baš u mojoj ulici. To mi je nekako bilo najbliže, mojima je bilo važno da ne idem sama negdje daleko, na drugi kraj grada na treninge. I čim sam ušla u dvoranu, taekwondo mi se odmah svidio, oduševio me na prvu, pa sam znala kako ću ostati u tom sportu - priča nam Kristina Tomić, pa nastavlja:

- Kao klinka sam dosta dugo trenirala rukomet, ma nije bilo sporta koji nisam igrala u školi. Košarka, odbojka, nogomet, badminton, atletika, tenis..., ma što god se negdje blizu održavalo ja sam bila u tome. Da, dosta sam kasno, s 13 godina ušla u taekwondo, ali sam se odmah zaljubila u taj sport. Neki dječaci i djevojčice već s 13 godina mogu imati i crne pojaseve, a ja sam tada tek počela trenirati. Ali, nikada nisam osjećala da u nečemu zaostajem za drugima, vrlo brzo sam i ja počela napredovati.

OK, kako su vam roditelji reagirali kada su saznali da se njihovoj 13-godišnjoj kćeri najviše sviđaju borilački sportovi? Jesu li strahovali da njihovo dijete na treningu ne dobije batina?

- Haha, a pitali su me, pa zašto ne idem na neki "finiji" sport, ma oni nisu ni znali što je to taekwondo. Iskreno, u tim godinama nisam ni ja. Srećom, tu u ranim godinama nema ozljeda, sparinge i situacijske treninge odrađujete tek nakon godinu-dvije učenja osnova, blokova i udaraca. Sada i roditelji znaju kako je taekwondo za mene ozbiljna priča, ali kad bi mi se kao mlađoj curi dogodile neke ozljede, bilo bi ono 'ajme, pa što će ti to u životu, odustani od svega'. No, ja nisam takva.

Kristina Tomić je u svijetu taekwondoa jako brzo napredovala...

- Moj trener Dinko Koštić me dosta rano povukao u glavnu dvoranu, ubacio u priču sparinga. Prepoznao je u mene potencijal, a kako sam bila starija od  drugih valjda je vjerovao kako mogu izdržati poneki udarac, haha. I da, u početku mi je bilo grozno, znala sam i s grčevima dolaziti na treninge, nadobivala se batina. I taman kad su me istukle sve cure, otišla sam na višu razinu, počela se tući s dečkima, pa opet dobivala batine, haha. 

Dobro, vjerujemo da i dečki u toj fazi nisu na vas išli baš punim gasom...

- Ma vjerujte, nije tu bilo nikakvih popuštanja. Ja sam uvijek lupala najjače što mogu, bez obzira protiv koga se borila. Bio to netko mlađi ili stariji, cura ili dečko, ja sam išla maksimalno. A znate i kakvi su dečki, ne mogu oni svom ponosu dopustiti da ih istuče cura, pa smo se pošteno tukli. Koji bi sport trenirala da se ne bavim taekwondoom? Ma sigurno nekim finijim, nijedan borilački sport mi se ne sviđa toliko, a prvo mi na pamet padaju tenis i atletika.

POGLEDAJTE ČETVRTFINALE ARMAGEDONA:

Koliko pratite druge sportove?

- Volim i pratim druge sportove, pogotovo kada su neka veća natjecanja. Kakva sam navijačica? Uh, jako se živciram, pogotovo dok gledam svoje prijatelje kako se natječu, neke osobe s kojim sam si bliska, bez obzira o kojem se sportu radi. Ma znam koliko se trude i treniraju, u tim sam situacijama stvarno užasan navijač, haha. Previše se živciram. 

Postoje li nekakvi stereotipovi o sportašicama u borilačkim sportovima?

- A da, valjda najviše oni o majkama koje svoje male djevojčice ne oblače u roze haljine već ih puštaju da se idu tući s dečkima. Danas treneri mlađim generacijama na polaganju za više pojase pozovu i starije cure, pa da i tim mladim djevojkama bude jasno kako se neće zbog taekwondoa pretvoriti u dečke, da to nije ništa strašno.

Zagreb: Najavljeno 8. Otvoreno europsko klupsko prvenstvo u taekwondou

A kako na vas gledaju mlade taekwondoašice?

- Cure iz mog kluba me gledaju onako, drago im je kada dođem na trening. Svi su uzbuđeni, tada donesem i neke od svojih medalja, pa se svi slikamo s njima. Iskreno, lijep je to osjećaj, baš me vesele takva druženja s mladim generacijama.

Kristina Tomić je jedna od cura koja se uz sport mora fokusirati i na druge stvari...

- Istina. Završila sam 10. gimnaziju u Zagrebu, pa preddiplomski studij talijanistike i pedagogije. Da, nisam išla niti u sportsku gimnaziju niti na Kineziološki fakultet, meni uvijek u životu treba nešto nevezano u sport. Nešto za balans. Tako bi obukla traperice, otišla na fakultet i pričala s ljudima koji nemaju nikakve veze sa sportom, pa bi kada dođem na trening u dvoranu bila 300% unutra.

Zašto baš talijanistika?

- Vjerojatno zbog profesora iz srednje škole. Imali smo super profesora talijanskog, na kraju nas je sedmero iz generacije upisalo talijanistiku. Što nakon karijere? Razmišljala sam o tome, ali ništa konkretno. Što sam starije više se vidim u prevoditeljskom smjeru talijanistike, sve manje me privlači taj nastavnički smjer. 

Koji su vaši najveći sportski uspjesi?

- Najdraže mi je europsko zlato, ali svjesna sam kako su svjetske bronce jednako vrijedne, kako su to sve velika dostignuća. No, to osvajanje zlata na Europskom prvenstvu ću zauvijek pamtiti, taj dan je baš poseban za mene. Tu sam ipak otišla do kraja. Fešta? Uh, bolje da o tome ne pričam, ali bilo je veselo, haha.

Jeste li oduvijek sanjali nastup na Olimpijskim igrama?

- Sportski sam tip, jako sam kompetitivna, pa sam oduvijek željela vidjeti koliko daleko mogu u onome što volim i radim. Što sam se više približavala tome, tako je postajalo sve realnije i da ću ja jednoga dana na OI. Četiri godine sam skupljala bodove, a poslije druge svjetske bronce, je postalo jasno da idem u Tokio. I da, to je bio jedan od mojih velikih sportskih ciljeva. 

Ženski taekwondo je jedan od naših najtrofejnijih olimpijskih sportova, Sandra Šarić i Martina Zubčić su se okitile broncama 2008. u Pekingu, a Lucija Zaninović 2012. godine broncom u Londonu. Sanjate li i vi kada medalju s Olimpijskih igara?

- Hrvatska ima kontinuitet osvajanja medalja na svim velikim natjecanjima u ženskom taekwondou, kod nas se tu stvarno jako dobro radi. Da, ponekad i ja sanjam o toj medalji, najčešće kada trčim na traci ili kada mi je teško u teretani. I onda kada "umirem" i više ne mogu, vizualiziram si te trenutke i odmah mi sve postane puno lakše.

Razmišljate li već o Igrama? Planirate li i biti dio ceremonije na otvaranju Olimpijskih igara?

- Tko zna hoće li uopće biti u ovakvim okolnostima. Otvaranje Olimpijskih igara je 23. srpnja, a ja se već sljedeći dan borim, tako da ću sigurno propustiti tu ceremoniju, i ako je bude. Sigurno ću to negdje pratiti na TV-u, vjerujem da to može biti jako zanimljivo. Mi već 13. srpnja putujemo u Japan, idemo na aklimatizaciju u Tokamachi, grad koji će biti domaćin nama Hrvatima. Tamo sam već bila u rujnu 2019., ma oni su već tada bili spremni za Igre, cijeli je grad bio u hrvatskim zastavama, tamo Japanci uče i hrvatski jezik, baš su simpatični.

Planirate li na Olimpijskim Igrama pratiti i navijati na za naše druge sportaše?

- Uh, naravno ako bude moguće. Ma doslovno, pa ja bi samo išla od dvorane do dvorane i navijala za naše sportaše. Svi ćemo biti daleko od kuće, svi navijati jedni za druge. To je taj duh koji se probudi u vama na takvim velikim natjecanjima, a ta druženja s drugim hrvatskim sportašima su prekrasne uspomene koje vam zauvijek ostaju u sjećanju. Evo, po tome pamtim i Mediteranske igre u Tarragoni, imali smo hrvatsku kuću, svi se zajedno družili.

Kristina Tomić je jedna od rijetkih vrhunskih sportašica u Hrvatskoj koja se bori i s dijabetesom...

- To je za mene i moju obitelji bio veliki šok, nitko nikada u obitelji nije imao problema sa šećerom, pa nam je ovo došlo kao neugodno iznenađenje. I ta priča mi je preko noći promijenila život. Sve se dogodilo poslije moje druge svjetske bronce (2019.), baš kad sam bila nadomak samom svjetskom vrhu. Ne, nikada nisam pomislila da se više neću moći ozbiljno boriti, više su mi to govorili ljudi sa strane. A sve to je zbog moje kategorije, skidanja kila, pa i napornih treninga postalo veliki problem - priča Kristina Tomić, pa nastavlja:

- Ljudi su mi pričali kako s tako ozbiljnim stanjem neću moći biti na vrhunskoj razini, ali nisam ih željela slušati. Brzo sam prihvatila svoj novi način života i nastavila dalje. I dok god osjećam da mogu, a trenutačno se tako osjećam, ja neću i ne želim odustati. Najteže mi je bilo zbog mojih doma, sve to im je bilo jako teško prihvatiti, ali kada su vidjeli kako se sama nosim s time, i njima je postalo lakše.

Zagreb: Svjetlosna projekcija na fontanama ususret Olimpijkim igrama u Tokiju

Postoje li na svjetskoj razini vrhunski taekwondoaši s dijabetesom?

- Ne znam za nikoga tko ima dijabetes, a da je u taekwondou na vrhunskoj razini. No, često mi se na Instagramu javljaju mladi sportaši koji također imaju dijabetes, traže me savjete i mišljenje, nikada mi im nije problem odgovoriti. Evo, jedan mali taekwondoaš iz Palestine mi je poslao poruku, rekao za svoje probleme s dijabetesom, naravno da sam mu se javila. 

Koliko danas i zbog dijabetesa pazite na prehranu?

- Sigurno da redovito pazim na unos ugljikohidrata i zbog dijabetesa, ali i zbog kontrole svoje kilaže. Trudim se jesti što raznovrsnije i zdravije, što manje slatkoga unositi u sebe, a piti što više vode.

Kako izgleda jedan vaš "radni dan"?

- Recimo da se budim oko 7.30, ovisno o fazi priprema, pojedem doručak, popijem kavu i u 9 imam prvi trening. Gotova sam oko 11, uvijek nešto imam i za obaviti po gradu, prije sam u tom periodu između dva treninga rješavala i fakultetske obveze. Onda klasika, ručak, odmor, pa oko 16 sati mi je na rasporedu drugi trening. Navečer neko druženje s prijateljima ili obitelji, volim pogledati dobar film ili pročitati dobru knjigu. Spavanje? Idem u krevet oko 23 sata, prije sam znala i kasnije, ali sada mi je potpuni fokus na treningu, pa pazim i na to.

Kristina je danas i ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske, a to znači...?

- Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatska vojska su napravili suradnju kojim se individualnim sportašima daje potpora, mi podupiremo vojsku i vojska nas. U taj sustav se ulazi samo preko dugoročnih dobrih rezultata, tu nas ima tek 50-ak, vojska je stroga što se tiče primanja novih sportaša u tu skupinu. Bili smo dva tjedna na vojnom osposobljavanju u Požegi, bilo nam je sjajno, za mene baš jedno prekrasno iskustvo.  

Kroz sportsku karijeru proputovali ste "pola svijeta", koje ćete iskustvo najviše pamtiti?

- Uh, prekrasno mi je bilo u Grčkoj gdje sam bila dvaput, u Ateni i Solunu, ali najviše pamtim odlazak u Obalu Bjelokosti. Imali smo jedan Grand Prix turnir u Abidjanu, u samom srcu Afrike. Sjećam se, cijepili smo se s tri vrste cjepiva, pili i tablete protiv malarije, iz hotela izlazili na svoju odgovornost. Ali, tamo mi je bilo posebno, to je neki totalno drugačiji svijet, drago mi je što sam i to doživjela - završila je Kristina Tomić

Zagreb: 25. Croatia Open taekwondo turnir, Kristina Tomić

Najčitaniji članci