Uvođenje VAR-a dovelo je do toga da će odsad Golijat svaki put natamburati Davida

Na kraju, na isteku utakmice, rezigniran će gledatelj gorko primijetiti da je Engleska pregazila Hrvatsku kao plitak potok. Ali dugo je sve to trajalo, toliko dugo da se u čovjeku preokrene svijet. Na početku činilo se da je to ona ista Hrvatska, kakva se pred očima nogometnih promatrača pojavila još prije trideset godina, na Europskom prvenstvu koje se te 1996. igralo upravo u Engleskoj, a na kojem je netom posinjene Ćirine sinove, prema narodnom vjerovanju, samo švedski sudac Leif Sundell zaustavio da ne postanu prvaci Europe, ali tada je začeta igra u kojoj, kao u kakvoj instant tragediji za umorne domaćice, Hrvati na kraju uvijek pobjeđuju nesklonu im sudbinu. I uvijek u toj igri protivnik povede, uvijek u njoj biva jedan, ali mnogo češće desetak penala koji odlučuju pobjednika, i uvijek završi isto… David svaki put natambura Golijata, i evo već trideset godina nitko da Golijata uzme u zaštitu.

A onda se u povijesti nogometne igre pojavi VAR, koji će u srijedu 17. lipnja u Dallasu odigrati ulogu Golijatova pravobranitelja. Najprije se negdje u desetoj minuti dogodilo da Luka Modrić u kaznenom prostoru nogom zavali Engleza, što bi se u neka druga vremena vjerojatno i moglo sakriti, ali danas, pa još na Svjetskom prvenstvu, kada se sve snima, to je postalo nemoguće. I dok portalski lovci na klikove već nariču o nepravdi, pa govore da “intenzitet dodira nije bio dovoljan” i da je jedanaesterac “kontroverzan”, Harry Kane predugo drži loptu u rukama, ne spušta je na bijelu mrlju, kao da se uplašio diktata povijesne nužnosti (koja kaže da hrvatski golman na kraju uvijek obrani penal), ali kad je jednom spusti, kratko se zaleti i opali u vratarevu lijevu stranu, Livaković doista će obraniti.

MILJENKO JERGOVIĆ: Po književnim nobelovcima, u finalu će Francuzi pobijediti SAD a Nijemci Engleze za 3. mjesto

I tada na scenu stupa Golijatov pravobranitelj VAR. Ono što je njegovo svevideće oko vidjelo, doista se u stvarnosti dogodilo. Ali tu stvarnost sudac nije vidio. I ne samo da je on nije vidio, nego to vidio nije nijedan televizijski gledatelj, koliko god mu ekran bio velik, a publika na svjetskim prvenstvima u amerikama ionako je takva da ne bi znali u što gledaju ni da su nešto vidjeli. I premda se u stvarnosti dogodilo da je Dominik Livaković prekršio pravilo igre, te bi se jedanaesterac po pravilniku morao ponoviti, od toga u vremenima prije VAR-a ne bi bilo ništa, nego bi Hrvatska povela i bog te veselio. Bila bi to sitna prevara, na kakvima se, još od Staroga zavjeta, zasniva Davidova borba s Golijatom. Nogomet je igra na zelenoj livadi koja se prostire dokle čovjeku doseže pogled, ali u dnu tog pogleda, na prostranstvu livade, uvijek se nešto malo zamuti. Na tim zamućenjima u ljudskome oku, najčešće u oku glavnoga suca, a katkad i u očima igrača, uveliko se u proteklih sto i kusur godina temeljio sav čar nogometne igre. Sitna prevara je kao dribling. Ustvari, sitno varanje u nogometnoj igri metafizički je dribling, kojim onaj slabiji ili vještiji i mudriji nadigra jačeg i glupljeg.

Na ovom Svjetskom prvenstvu, koje se igra pod najstrašnijim i najnepoštenijim političkim režimom pod kojim se ikad igralo ijedno svjetsko nogometno prvenstvo, do krajnjih su granica proširene ovlasti VAR-a, veliko svevideće oko sve gleda i sve vidi, što nogometu mijenja sadržaj i smisao. Kada je prednjom nogom istupio daleko s crte, a stražnjom jedva nekoliko centimetara, ne bi li tako skratio kut Harryju Kaneu, te mu sakrio gol pred očima, Livaković učinio je nešto što se više ne može sakriti, jer je metafizički dribling ukinut u igri. Uzalud je on Kaneu obranio penal, jer će se izvođenje ponoviti i jer će sada mentalno osnaženi izvođač raspaliti u isti onaj lijevi kut, a vratar će odletjeti u desni.

MILJENKO JERGOVIĆ: 'Bog je znao zašto je Ivanu dao da izvodi korner, Seadu da prenese, a Jovi da zabije gol'

Ali ni to nije bilo sve! U nastavku prvog poluvremena, koje se igralo po onim običajima što su ih Hrvati 1996. uveli u europski i svjetski nogomet, Englezi bi uzalud poveli, jer bi Hrvati odmah zatim izjednačili. Činilo se, kao i svaki put, da je Golijat dominantan, ali ga je David iritantnom preciznošću marisao. I u toj mu je marisani kršio samopouzdanje i nadmenost. A bez nadmenosti, Englezi u nogometu su ništa.

Ono što se u tom prvom poluvremenu tad još nije primjećivalo, a što će nam doći tek kao naknadno historijsko iskustvo, jest da su Englezi igrali očajno. Obrana im je puštala kao stari kajić, a ono što je gledatelju djelovalo naročito prijatno, jer je nosilo dah neke fine nostalgije, bila je dekadencija u stilu i načinu hrvatskih napadača. Gol Martina Baturine, s poludistance, snažno, u vrh male mrežice, onakav je kakvi se na ovom Svjetskom prvenstvu više ne zabijaju, i kakvih općenito nema u post-postmodernom nogometu, jer nitko više nije u stanju zabiti iz daljine, pa je vjerojatno da će doći dan kada će biti uvedeno pravilo prema kojem gol postignut s više od 20 metara, brzinom lopte od preko 120 km na sat, vrijedi dva gola (dobro, to je šala…), taj gol, i onaj sljedeći, Musin, doista stizali su iz neke bolje, ili za gledanje ljepše, nogometne prošlosti. Englezi, međutim, igrali su striktno u sadašnjosti.

A onda se u poluvremenu dogodio preokret. Ili barem tako tvrde naši televizijski, portalski i fejsbučni komentatori. Sve što će se u nastavku utakmice događati bit će nešto što iznevjerava tradiciju začetu prije trideset godina. Istina, promjena ticat će se samo Engleza, koji su na beskrajno prostranstvo nogometne livade u drugom poluvremenu izašli kao drugi ljudi, jer će Hrvati nastaviti igrati upravo ono što su igrali u prvom poluvremenu. Ali s promjenom perspektive postalo je i ćoravom kod očiju vidljivo što ta igra 17. lipnja 2026. zapravo jest. Luka Modrić, broj 1 svekolikog hrvatskog nogometa, zlatni jamac i garant svih hrvatskih pobjeda, u ovoj je utakmici izgledao, ponašao se i kretao kao Broj 1 iz Alana Forda. U jednom trenutku, negdje sredinom prvog poluvremena, krajem gledateljskog oka primjećujemo kako engleski branič, jak i gorostasan, kakvi već i jesu ti potentni mladići što će uskoro poženiti sve ljepotice iz publike, blago se tijelom očešao o našeg Broja 1, nakon čega se ovaj prosuo po ledini koliko je dug i širok. Čuveni intenzitet dodira bio je nikakav, ali kako je riječ o jednom od najvećih uglednika nogometne današnjice, briljantni francuski sudac Clément Turpin sudio je prekršaj. U tom trenutku, nevažnom i za igru i za konačni rezultat, vidjelo se da ovo više neće ovako ići. Jer osim što je taj vremešni dječarac s brojem 10 na modrome dresu već odveć sklon padu, njegova igra savršeno je disfunkcionalna protiv dvostruko mlađih Engleza. Ali ne zato što ga je, kako naši u studiju govore, Dalić gurnuo previše naprijed, dok je Pašalića ostavio nazad, nego zato što časna starina nije više u stanju raditi ono što je sve te godine genijalno radila: povezivati igru reprezentacije, i u njoj spajati često nespojive protagoniste. Možda je Modrić samo ispao iz forme, nakon što je proljetos igrajući za Milan dobio po ćunki, a možda je, ipak, prestar. Nemojte se uvrijediti što to govorimo, ali drug Mao je možda ipak prestar da vodi Kinu!

Naravno da Modrić ne može biti krivac za poraz. Kriv je koliko i svi drugi na terenu, a oni su, pak, nedužni naspram onog tko ih je sastavljao u ekipu. A taj, opet, nije kriv koliko su kriva očekivanja šire društvene zajednice. Ona bi, zajednica, da igrači koji su ih činili sretnim ostanu vječno mladi i da oni koji su još 2018. mokru Kolindu hitali u Putinov zagrljaj danas Plenkovića zagrle s Trumpom. Jedini koji je na utakmici protiv Engleza pokazivao da ima takve demonske potencijale i da je u stanju nadigrati i nadtrčati svakog, pa i doktora Alzhajmera, bio je Ivan Perišić. Daleko najbolji hrvatski igrač u polju, unatoč navršenih 37 trčao je kao bez duše, razgonio Engleze po polju, kao hrvatski ovčar naivne otočke ovčice, spajao je igru koliko je to sam mogao, podsjećajući nas pritom i na sve one mjesece što ih je u Hajduku provodio na oporavku, na Poljudu bio je kao da je u Vrnjačkoj banji, i kao da će u sljedećoj epizodi ispustiti dušu, e da bi tek nakon odlaska iz Vrnjačke banje opet zaigrao nogomet… U drugom poluvremenu protiv Engleza primijetilo se koliko je Perišić ustvari usamljen u ovoj reprezentaciji. Svi njegovi već su se oprostili od igre ili su rebambili.

Hrvatsku je na kraju od ozbiljne nevolje spasio Dominik Livaković. Branio je sve što se obraniti moglo, a ponešto i od onog što se inače ne bi moglo obraniti. Branio je on poput Josimara Joséa Évore Diasa, zvanog Vozinha, vratara Zelenortskih otoka u utakmici protiv velike Španjolske. I tu nas doveo do jednog od temeljnih pitanja filozofije i antropologije nogometne igre: tko je, što je, kakvog je ustvari dara čovjek-golman? Najbolji napadači, kao i najbolji braniči svijeta, prepoznaju se po igri. Modrić je genij igre, čak i u trećoj dobi. Ali čovjek-golman, tko je ustvari on? I kako je moguće da čovjek za kojeg prethodno nikad nismo čuli brani bolje od svih drugih ljudi? I zašto on, ako već tako brani, ne brani za najbolji klub na svijetu, nego nastupa za nekog portugalskog drugoligaša? Vozinhi je četrdeset, i ni on neće još dugo, dok je Livaković još uvijek u dobrim godinama, ali svejedno nije dobacio do velikog europskog kluba. Općenito, tko je taj čovjek-golman u nogometnoj igri, pokušajmo domisliti do kraja ovog Svjetskog prvenstva. 