Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
49 komentara

Želim biti poput Lackovića, a treniram kao Dražen Petrović

Halil Jaganjac (19) ove je sezone zablistao u Metalurgu, ali na EP-u ipak nije dobio pravu šansu. No nema brige, ovaj rukometom zaluđeni klinac će voditi Hrvatsku u godinama koje dolaze

NK Rudes - NK Osijek
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Ovo je kao ostvarenje sna. Pazite, imam samo 19 godina, a već sam debitirao za reprezentaciju! Da mi je prije godinu dana netko rekao da ću biti ovdje, samo bih mu se nasmijao, govorio je Halil Jaganjac nakon posljednje utakmice na EP-u.

Mnogi su očekivali da će upravo on biti Linov džoker za ovaj turnir, kao što su mnogi očekivali i da ćemo biti u polufinalu. Nažalost, ni jedno ni drugo nije se dogodilo. Uz jednu veliku razliku - Euro u Hrvatskoj je prošlost, a Halil budućnost.

- Bio sam daleko najmlađi u ovoj momčadi, neki igrači, kao recimo Vori i Karačić, prema meni su se ponašali kao prema svome sinu. Dečki su stvarno bili uz mene, davali mi korisne savjete, prenosili svoja iskustva - zadovoljan je Halil, kojeg i s izbornikom Linom Červarom veže posebna veza.

- Ma ne mogu naći riječi kojima da ga opišem. Otišao sam u Metalurg prije svega zbog njega, pozvao me i u reprezentaciju... Od njega sam u pola godine naučio više nego što od nekih drugih trenera naučiš u cijeloj karijeri - ističe Jaganjac.

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Buduća zvijezda svjetskog rukometa, kako ga nazivaju stručnjaci, rođeni je Riječanin. Krenuo je iz drugoligaša Kozale pa prije godinu i pol dana otišao u veliki PSG. Ove sezone je u Metalurgu, a ovih bi dana mogao i promijeniti klub. Jako je zainteresiran i PPD Zagreb, no rasplet te priče tek ćemo vidjeti...

No krenimo od početka. Od djetinjstva u Rijeci.

- Otac je iz Bosanskog Petrovca kraj Bihića, a majka iz Donjeg Vakufa. Zajedno su se doselili u Rijeku i tu dobili četvero djece. Brat Isak ima 35 godina, sestra Emina 34, brat Jasmin 33, a ja 19 - počinje svoju životnu priču Halil pa nastavlja:

- Krenuo sam s rukometom u drugom razredu osnovne škole u Matuljima. Zašto baš rukomet? Pa zbog ovih ljudi s kojima sam živio zadnjih tjedana. Zbog njih sam se zaljubio u rukomet. Kao dijete sam bio izrazito sportski tip, a kad je trebalo odabrati što ću ići igrati, brat Isak je rekao: 'Gledaj, mali, ti ćeš jako izrasti, a nogometaši su niži. Bolje ti je da ideš na rukomet.' I poslušao sam ga.

Kako je Halil rušio veliki Zagreb...

Iz Matulja je prešao u Kozalu, pa u kadetima i mlađim kadetima osvajao i prvenstvo Hrvatske. Mala Kozala s njim i Tinom Lučinom pobjeđivala je i veliki Zagreb, a Jaganjac je istovremeno igrao i drugu ligu za seniore Kozale... 

- Tin Lučin i ja samo sa 16, 17 godina ravnopravno igrali s frajerima od 30, a to mi je pomoglo da stasam. Prije svega da očvrsnem, da se iz dječjeg rukometa prebacim na seniorski - priča Halil, koji je u ljeto 2016. otišao u Pariz.

- Otišao sam u PSG-ovu rukometnu akademiju, ali trenirao sam i sa seniorima. A kad jedan klinac vidi sve te igrače... Ma to je šok. Kad su mi krenuli dodavati, nisam znao je li to šut na gol ili dodavanje, koliko je lopta išla snažno. Hansen, recimo... Ali sad mi je to postalo normalno. Napredovao sam u toj sezoni, godina u Parizu pomogla mi je da sazrijem i očvrsnem, puno sam naučio i o životu, i o rukometu - priča Jaganjac.

Međutim, rukometni put prošlog ljeta ga je odveo iz Pariza u Skoplje.

- Prvo je došao poziv na okupljanje reprezentacije u lipnju. Kad sam vidio e-mail od HRS-a, mislio sam da me zovu u juniorsku reprezentaciju. Kad sam vidio da se radi o seniorskoj, prvo sam mislio da je to nekakava pogreška. Shvativši da nije, krenuo sam vrištati, skakati, urlati od sreće. Odmah sam zvao roditelje, brata, djevojku... Ma sve žive - prepričava Halil, koji se već nakon nekoliko treninga svidio izborniku Červaru.

- Prišao mi je i rekao da misli da bi za mene najbolje bilo da dođem k njemu u Metalurg, da dobijem priliku igrati Ligu prvaka, SEHA ligu... I završilo je najbolje moguće. Afirmirao sam se u oba natjecanja, mislim da nisam mogao ići boljim putem u karijeri.

U dvoranu dolazi i prije domara

U Skoplju je nastavio svojim zacrtanim putem. A to znači - rad, rad, rad i samo rad.

- Kad sam došao u Skoplje, uzeo sam stan preko puta dvorane. U Metalurgu su svi kao jedna velika obitelj, a dvorana funkcionira kao sportski dom za sve naraštaje kluba. Od domara sam dobio ključ od dvorane da mogu otići odraditi trening kad god poželim, kad osjetim da mi to treba - otkriva Halil i sa smiješkom dodaje:

- Taj čovjek je praktički 24 sata tamo, ali znam ga iznenaditi. Dođe ujutro pa misli da mu je netko provalio u dvoranu, ha, ha... I uđe unutra, vidi Halila kako medicinkom nabija u zid, kaže mi 'ti nisi normalan čovjek' i ode svojim poslom.

Uz talent koji neosporno posjeduje, ovakva želja i volja za treningom mogla bi biti garancija za velike stvari.

- Na pet minuta hoda od mog stana je veliki skopski park Gazibaba, u kojem imaju jako lijepe staze za trčanje. Znao sam već u sedam biti na rastrčavanju, odmah se čovjek bolje osjeća za nastavak dana. Ljudi koji to nisu probali ne znaju, ali sjajan je osjećaj probuditi se dok svi spavaju, odraditi trening i krenuti u dan. Ne znam što rade suigrači u slobodno vrijeme, vjerujem da se znaju koji dan odmoriti, ali ja na to baš i nisam naučen. Ne mogu mirovati. Kažu mi da to ponekad i nije dobro, pa na silu uzmem dan ili dva pauze jer znam da to koristi tijelu - govori Jaganjac, koji s takvim razmišljanjem podsjeća i na velikog Dražena Petrovića.

- A dobro sad... Lijepo je sve to čuti, čovjek može samo osjećati ponos, da sav rad i trud nije uzaludan. I takve stvari guraju me naprijed, da radim još više. Jako volim čitati priče o velikim sportašima, pogotovo našima, naravno da znam sve i o Draženu. Fascinantan mi je onaj dio kad kao dječak dolazi u šest ujutro u dvoranu, dribla stolice, kad ispred sebe stavlja ciljeve koje mora savladati... Takvi ljudi su vrijedni divljenja - kaže Halil.

Idol mu je ipak rukometaš.

- Blaženko Lacković! Igrao je na mojoj poziciji, uvijek sam mu se divio. Kao dječak bih gledao doma tu generaciju i kad bi zabili gol, ja bih trčao po stanu, 'zakucao' vunenu loptu u zid i vikao 'Lacković, Lacković'. Igram istu poziciju kao Lacković, sličan nam je stil igre, šuteri smo... Da, on mi je definitivno rukometni uzor. Nismo se još osobno upoznali, to mi je velika želja, nadam se da će biti prilike - govori Jaganjac, neobično zreo 19-godišnjak.

- To mi često ljudi kažu, da zrelo razmišljam za dečka od 19 godina. I izbornik Červar je to rekao više puta. Mislim da to proizlazi iz toga što sam rano otišao od kuće, već s 18 godina otišao sam u Parizu, živio sam... Morao sam naučiti biti ozbiljan i odgovoran zbog samoga sebe. Ako to ne naučiš, a ovisiš sam o sebi, nećeš dogurati daleko - objašnjava Halil. 

Halil i Adisa, ljubav iz školskih klupa

U karijeri ga vodi i usmjerava 16 godina stariji brat Isak.

- Puno je stariji od mene, gotovo da mi može biti otac, a on je ljubav prema sportu od prvih dana prenio na mene. Prati me, daje mi savjete, pogotovo mi je pomagao kad sam se iz dječaka pretvarao u odraslog čovjeka - govori Halil, kojem je velika potpora i djevojka Adisa.

- Ona je isto iz Rijeke, to je moja 'high school sweetheart', išli smo zajedno u razred. Na kraju tog školovanja smo 'kliknuli' i do sad smo skupa. Velika mi je podrška, ima kod nje snažno uporište i to mi jako puno znači. Studira ekonomiju u Rijeci, ali pokušavamo se vidjeti kad god je to moguće. Jako dobro funkcioniramo, usklađujemo moj rukomet i 'običan' život - kaže Jaganjac.

 

💑🎉

Objavu dijeli Halil Jaganjac (@haliljaganjac)

Iako vuče korijene iz BiH, nikad nije ni pomislio igrati za bilo koju reprezentaciju osim hrvatske.

- Da, roditelji su mi iz BiH, ali nikad me nitko od tamo nije zvao niti išta nudio. I to je u neku ruku moja domovina, ali rođen sam ovdje, moje djetinjstvo bilo je 'kaubojsko', rastao sam uz naše rukometaše. Sve što sam u životu vidio ili radio vezano je za Hrvatsku i nema veće časti i zadovoljstva od prilike da predstavljaš Hrvatsku u bilo kojem smislu. To je posebna ljubav i nikad ne bih mogao nastupati za bilo koga osim za Hrvatsku - zaključuje Halil.

Na ovom EP-u je do zadnje utakmice bio na tribinama, skupljao iskustvo na treninzima, nosio lopte, ljepilo, vodu... Na inicijaciji je otpjevao "Lijepa li si", starije suigrače oduševio je ozbiljnošću, konstitucijom i igračkom kvalitetom, ali sad je sve to iza njega. A ispred njega je, u to nema sumnje, puno značajnija uloga u hrvatskom rukometu. Neće proći dugo, a Halil Jaganjac bit će jedan od ključnih igrača naše reprezentacije. Budućnost pripada njemu, jednom talentiranom klincu, ludo zaljubljenom u rukomet, predanom radu i treningu... Ima sve što je potrebno za veliku karijeru, sad još samo treba dobiti priliku. Koju će, ne dvojimo, iskoristiti. Budućnost nam je sve bliže.

 

Last game in @ehfcl for this season🤾🔵⚪ #metalurg #ehfcl

Objavu dijeli Halil Jaganjac (@haliljaganjac)

- Oduvijek im se sve u životu vrti oko lopte, ali znam da su i ostali aspekti života važni. Završio sam srednju hotelijersku školu, a plan mi je uskoro upisati i fakultet, vjerojatno Kineziološki, da opet ostanem u sportu. Znam da samo jedna teška ozljeda može biti prekretnica u karijeri i čovjek mora imati druge opcije. Treba biti svestran, no u ovom trenutku sve mi se, baš sve, vrti oko rukometa. Samo razmišljam kako biti još spremniji, još bolji - kazao je Halil.

A tome ne treba ništa dodati.

Naši partneri pišu
Message