Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Bilo mi je teško kad me otac nazvao i rekao, ona je bila velika osoba u mojem životu. Hvala suigračima i obitelji koji su mi bili podrška, kaže Duje Burazin, koji je s vaterpolistima osvojio svjetsko zlato
Obitelj, prijatelji, navijači i - "barakude"! One Tuckove, da se ne naljute - a neće - ako kažemo, najstarije. Nove svjetske vaterpolske prvake do 18 godina, uz rodbinu te općenito ljubitelje svih hrvatskih sportskih uspjeha, na zagrebačkom aerodromu u nedjelju navečer dočekala je i seniorska vrsta. Izbornik Tucak, zatim Bijač, Fatović, Bukić, Burić, Žuvela... Fantastična slika, fantastičan trenutak, kao da ih mlade "barakude" zadnjih dana u Portugalu već nisu doživjele dovoljno. A jednom će neke buduće naraštaje i nasljednike tako, vjerujemo, dočekivati i Nardo Skejić, Duje Burazin, Nardo Dragaš...
- Postajemo sve više svjesni ovog uspjeha, ali nismo očekivali da će se ljudi odazvati u tolikom broju i da ćemo toliko popularizirati vaterpolo. Pjevali smo, smijali se, slavili, ma prelijep je osjećaj - govori u ime zlatne reprezentacije Duje Burazin, momak koji je tek nedavno napunio 17 godina i koji je već iskazao mnoge odlike mladoga sportaša koji će jednoga dana postati igračem.
Ne samo talenta nego, napominjemo, igrača. Vratit ćemo se na četvrtfinalnu utakmicu, onu koju je prelomio upravo mladi jadranaš i učenik Prve splitske gimnazije, koji je za seniore splitskog kluba debitirao s 15 godina, a u završnici sezone igrao važnu ulogu u finalu prvenstva Hrvatske te u polufinalu i finalu Eurokupa. Zadnja je minuta protiv Italije, rezultat je 11-11, a 40 sekundi prije kraja s lijevoga krila odgovornost preuzima upravo Duje. Gol koji nas je odveo u zonu medalja. Tad smo zapisali da ovoga momka uskoro vidimo i u seniorskoj vrsti. I ne samo njega. Znamo to svi, pa čak i kad mladi vaterpolisti godinama nisu osvojili medalju, Hrvatska ne mora brinuti za budućnost.
- Imali smo time-out, lopta je došla do mene i tako je ispalo na najbolji mogući način. Bilo nas je lijepo gledati. Pripreme su često bile teške i zahtjevne, ali dobro isplanirane. Turnir je bio zahtjevan, težak. Jedino smo loše odradili onu prvu utakmicu, protiv Crne Gore. Sve ostalo smo bili sve bolji i bolji, pokazali smo da smo prava momčad. Onakva kakva treba biti za naslov. Nije među nama bilo ni svađa, bili smo smješteni u studentskom domu, dijelili smo kupaonicu, pa sve i da smo htjeli nismo mogli izaći iz sobe, a da ne vidimo jedni druge.
Onaj gol za pobjedu, za polufinale, već je sam po sebi dovoljno emotivan, nešto što mnogi ni ne iskuse tijekom karijere. Duji je, pak, bio posebno emotivan. Njegova prabaka otišla je na drugi, bolji svijet...
- Bilo mi je teško kad me otac nazvao i rekao, ona je bila velika osoba u mojem životu, podrška. Rekla mi je da moram za nju zabiti gol na Svjetskom prvenstvu i da joj mahnem u kameru. Posvetio sam taj gol njoj, došlo mi je odmah da je pozdravim, da je čujem. Ona je sad na boljemu mjestu. Hvala svim suigračima koji su bili otvoreni za razgovor sa mnom, roditeljima i obitelji, koji su me hrabrili u tim trenucima.
24sata © 2026
